Kad se piše i priča o Istri, nekako u prvom planu uvijek bude onih nekoliko većih gradova i, iznad svih, turističkih središta na morskoj obali. Ne jednom sam se osvjedočio da kudikamo više pozornosti javnosti zaslužuju i brojna manja mjesta u unutrašnjosti, a jedno od njih je svakako i Barban, mala općina na zapadu Istre, koja u 31 naselju broji svega 2.491 žitelja.
Evo, recimo, ima taj Barban Trku na prstenac, na određeni način istarsku verziju Sinjske alke, ali i istarsku dušu, ponajprije oličenu starim živopisno oslikanim crkvicama, usto „išaranim“ brojni glagoljskim grafitima. Biti putopisac u Istri nije nimalo lako. Kako, primjerice, izabrati između desetak odreda crkava na barbanskom području? Onom ko voli Istru, a ja sam je davno zavolio, to je isto kao birati između desetero braće i sestara. Pola ću ih vidjeti, u nekoliko i ući, a ostale ostaviti za neki drugi put, jer svakako zaslužuju posjet i viđenje.
Na barbansko područje dolazim s vodnjanske strane, pa u Orbanićima zastajem da se malo konkretnije raspitam. Kazuju mi dvojica sve što znaju, pogotovo oko lokalnih putova, ali se ne propuštaju ni pohvaliti: „Odavde Vam je Alen Vitasović, i živi ovdje, eno“, pokazuju ponosno obojica, „na početku sela! I film je snimio o selu, a ima i pjesmu o Orbanićima! Možete vidjeti ima li ga kući, ako ima, primit će Vas, nije nimalo ufuran!“
Prve dvije crkvice, u Bičićima i Šajinima, usput su mi, a između njih je svega par minuta lagane vožnje. Crkvica svetog Petra u Šajinima stoji odmah uz cestu, kuće su blizu, ali, na nesreću, nigdje nikoga, ma, kao za inat, ni da pitam kako bi se moglo unutra. Podignuta, po predaji, 1400. godine, kad su ovdje stigli doseljenici iz Dalmacije, a posvećena tek 1688., mada će, kontam, prije biti da je tad iznova sagrađena. Jednostavna, „oplemenjena“ novim olucima, hoću reći ljepša bi bila bez njih, a da je „živa“, dade se naslutiti i po tome što je preslica „puna“ – na broju su oba zvona. Kroz prozore se, pak, ne naslućuje ništa, al' dobro, znam da u njoj nema fresaka pa ću preživjeti što je zaključana. Svake godine na Blagovijest, 25. ožujka, doznat ću koju minutu kasnije, iz Barbana je polazila procesija do Šajina, a završavala bi misom nakon 10 kilometara hodočašćenja.
Zaključana je i crkvica svetog Martina u susjednim Bičićima, ne stoji uz cestu, kuća je manje, ali tu neću tek tako odustati. Freske! Inače je izvana slična prethodnoj, samo što je jedan utor za zvono prazan i općenito djeluje starije, pomalo čak i zapušteno, izuzev ulaznog portala i postolja za preslicu, koji su izvedeni preciznijim rezovima. Neožbukana je i baš zbog toga ljepša. A unutra…
Ni ovdje nigdje nikoga, pa nemam puno izbora. Odlazim do prve kuće, gdje zatječem starca i staricu. Ispostavlja se da sam se ustvari, barem u Bičićima, trebao zvati Srećko – evo ključa! Starina Martin Glavaš me, doduše, nekoliko sekundi nepovjerljivo odmjerava, ali onda na lice nabacuje smiješak. Ima, kaže, svakakvih, nedavno bio jedan i tražio ključ da otuče i odnese komadićak freske! Ipak me ne pušta samog nego mi ključ daje pred ulazom, a i on će sa mnom u crkvicu.
Iznad vrata - i to je veliki plus u odnosu na crkvu u Šajinima – vrlo pravilnim slovima uklesan natpis "DE NOVO ER ECTO MDCCLXI M. GIACOMO C.F". Inače je crkvica sagrađena još u 11. stoljeću, a obnovljena 1315., kad je vjerojatno i oslikana
Na lijevom bočnom zidu i iznad oltara fresaka jedva da je ostalo u tragovima, ali desni zid i polukružna apsida nalik su stripu oko koga se crtač baš-baš potrudio. Nema, doduše, na freskama previše likova, više se radi o različitim šarama, a najjasniji je prikaz Raspeća. Negdje među bojnim glagoljskim žvrljotinama, od kojih neke, rešetkaste, podsjećaju na bilježenje poena u tabliću, krije se i natpis koji spominje župana Dominusa Bobosiusa, u Istarskom razvodu znanog kao Martina Bobušića. Oslikana je i minijaturna niša, u koju je neko nekad umetnuo sličicu Gospe s Djetetom Isusom. Na posudi za posvećenu vodu potpisao se neki M. B., a na podu, u fragmentu plitke kamene posude, ulomak neke ploče s dijelom natpisa.
Zahvaljujem Martinima, i Bobušiću i Glavašu, po stotinu puta; da ništa drugo lijepo danas ne vidim i doživim, nije malo!
Vrzmajući se ovim krajem negdje izvan naselja naiđoh i na finu kapelicu-krajputašicu. Na zidiću iza leđa joj u kamenu stoji da je obnovljena 2011. Sad bih – obje su stale između Šajina i Barbana – mogao potražti još dvije crkvice. Jedna je, svetog Petra Apostola, iz 15. stoljeća, na istoimenom brdu između naselja Želiski i Bateli, a druga, Presvetog Trojstva, na Punteri. Ne da mi se nešto u šumu, a Puntera je blizu. Crkvica slična prethodnim samo s jednim zvonom, budući da više od toga preslicom nije ni previđeno. Iznad ulaza, fino izveden, opširan latinski natpis, a pročelje s bokova ojačano kamenim zidićima. Zaključana, a nije baš među kućama. Uz nju je nekad stajao benediktinski samostan, a prvi put se spominje – da, nema jedinice! – 740. godine! Za crkvicu su brinuli i više puta je obnavljali zakupnici zemljišnih posjeda bivšeg samostana, a to im je ujedno, po odredbi pulskog biskupa, bila i zakupnina.
Do Barbana je čas posla, jedva malo više nego što ona dosadna sprava u autu pišti dok se ne vežeš. Prva slika, na samom ulazu u gradić, kratki je prikaz nekadašnjeg tegobnog života u Istri i Trke na prstenac, oličen drvenim skulpturama. Jedan ispred sebe postavio štit s hrvatskom „šahovnicom“ u sredini, što se u Istri i ne viđa baš često, drugi puše u, hajde recimo, trubu, makar je to vjerojatno neki od istarskih puhaćih instrumenata, treći jaše, a na leđima mu stilizirani znak Trke na prstenac, četvrti je već pogodio prstenac, eno mu ga na koplju, i to usred srijede, za maksimalna tri boda. Sreća se nazire ne samo u njegovim već i u pogledu njegova lakonogog konjića nakon što je besprijekorno odradio 150 metara galopa. Jedna, pak, prigrlila stap k'o najrođenijeg, druga se, zajedno s mužem joj, opasala klasjem, na koji je naslonila oštri srp, a na glavi joj i leđima tovar koječega. Obje sumornog izraza lica, a i ne bile kako ih život tare. Treća je kombinacija prvih dviju, također turobna. Svaka skulptura sadrži puno detalja sa svih strana, a u objektiv može samo jedna strana. I onda kažu lako je: dođeš, okreneš objektiv i štrokneš!
Nađe se diljem Istre ovakvih skulptura, spomenuh ih i u nedavnom putopisu s Viškova, živo me zanima ko ih izrađuje ovako maštovito. U Barbanu ću ih nekoliko vidjeti i ispred zgrade Općine i u okolnim parkićima, a motivi i izvedba su slični: opet je glavni sudionik Trke na prstenac, samo sada bez onog lakonogog konjića, ali su tu i stražar, ležerno oslonjen na dugocijevu puščetinu, te nekoliko muških za koje baš i nisam siguran ko su, šta su i zašto su tu. Da ne bi bilo pritužbi, našlo se u sjeni mlađahne masline mjesta i za jednu pozerku u suknji, s maramom na glavi i debelom ogrlicom, nalik manekenki kojoj su obukli narodnu nošnju na snimanju za kakav prospekt ili kalendar. S bočne strane Općine su – pitam se, evo, koliko je dobra takva kombinacija – drvene skulpture izmiješane s bistama, koje su zasad zaslužili „istarski Plutarh“ Petar Stanković (1771. - 1852.), plodan pisac, svećenik, zemljoposjednik, povjesničar, izumitelj, bibliofil i što sve nije bio, te Mario Kalčić (1934. - 1986.), esejist, publicist, političar, urednik i jedan od glavnih među osnivačima „Čakavskog sabora“.
Prije nego se primaknem središtu Barbana, zastajem kod još jedne samotne crkvice. Izgrađena 1644. na mjestu starije crkvice, posvećena Majci Božjoj od Oranice, službeno Gospi Karmelskoj. Na info-ploči se kaže da je posvećena na isti dan kad i dvije joj barbanske drúge, crkvica svetog Antuna Opata i ona posvećena svetom Jakovu. To nikad nisam čuo, da se u jednom selu, a Barban je tada doista bio samo malo selo, istodobno grade i na isti dan posvete čak tri bogomolje. S istog mjesta doznajem i da je 16. srpnja, na svetkovinu nebeske zaštitnice, stoljećima organizirana procesija od župne crkve svetog Nikole do Gospe od Oranice, i to povodom ukazanja Majke Božje, koje se u 13. stoljeću u Engleskoj dogodilo najpoznatijem i najslavnijem poglavaru karmelićanskog reda, Šimunu Stocku ili Anglusu, kasnije proglašenom svetim.
Crkva stoji na praznoj ledini uz cestu. Zvona nema, rupa u preslici prazna, ali ima, iznad ulaza, kratki latinski natpis o restauraciji obavljenoj MDCCCLXIII. godine i rešetku na prozoru – četiri strelice s četiri strane „nišane“ u središte – kakvu dosad nigdje ne vidjeh.
Znam da će se mnogom čitatelju zamantati od ovoliko crkvica, neki će sigurno kliknuti na onaj X u gornjem desnom kutu, ali me – uzalud sve – na ulazu u središte gradića čeka još jedna, bratovštinska crkvica svetog Antuna Opata. Tu mi se dešava i mali maler: dok se vrzmam oko onih drvenih skulptura i šterne nasred ledine te osmotrim detaljnu kartu općine s označenim bitnim točkama, dotad prazan trg učas zauzima golemi kombi, a koji čas kasnije na trgu je, praktički uza same lance što okružuju crkvicu, štand s neretvanskim mandarinama OPG-a „Šuman“ iz pločansko-metkovskog Komina. Štand i kombi mi dobrano zaklanjaju pročelje crkve. Jesu li morali baš danas?
Maler je nadoknađen iste sekunde kad uprem vrata i shvatim da je pitoreskna crkvica otvorena. I oslikana još mnogo živahnije nego ona u Bičićima: prava zidna svetačka tapiserija! Gospa s malim Isusom, mnogo svetačkih portreta i još više prizora iz života zaštitnika crkve. Romanički slog, s gotičkim svodom nalik šiljastom tunelu, a posebna je i zbog brojnih glagoljskih grafita, od kojih najstariji potječe iz 1420. godine pa se ti sad misli otkad crkva stoji u četverokutoj rupi na trgu. Unutra je prilično mračno, trebala bi dobra rasvjeta, pa tek gdjegdje nazirem nečim oštrim iscrtane brodove i galije; Barban je podaleko od mora, ali su i ovdašnji mladići, htjeli – ne htjeli, za mletačke vladavine morali u galiote, a mnogi su zauvijek ostajali u mosrkim dubinama. Svaki crtež galije je okamenjeni vapaj Bogu da onom ko je naoštrio nožić da ih ureže, sačuva život, strašni zavjet u kojem je nevješta bastarda ili galea grossa služila kao znamen za podsjećanje na ispunjenje zavjeta. Zato primjećujem kamenu ploču usred oltara, ispod koje su se – takav je propis stoljećima bio na snazi u Katoličkoj Crkvi – čuvale svetačke moći; u novije vrijeme oltar može biti i kavanski stol. Inače se misa ovdje služi na blagdan zaštitnika, 17. siječnja, kada vjernici donesu na blagoslov sol, zob i žito za blagoslov i napredak marve, mada se toga sada rijetko nađe i u okolnim selima, kamoli u Barbanu.
Treba mi malo vremena da se povratim, a nema ga, jer povijest je ovdje nanizana gusto kao pletivo vješte pletilje. Iza leđa crkvice me, naime, čekaju osunčana Vela vrata iz 1718., s grbom na spoju luka. Ne piše, ali je jasno da je to grb obitelji Loredan, kojoj je Barban pripadao od 1536. do ukinuća feudalnih prava, 1869. Čim se maše Vela vrata, u oči se opet zadjene crkva, samo sada velika, „prava“, župna crkva svetog Nikole.
Može bit' da zvuči grubo, ali je pomalo nezgrapna, što nije čudno kad se zna da su njeni zidovi dijelovi nekadašnjeg kaštela. Godine 1700. kaštel je, naime, prepolovljen. Od zapadnog dijela, koji je pošteđen rušenja „sklopljena“ je crkva, dok je zvonik „nasađen“ na srednjovjekovnu kulu. Drugi dio kaštela je još 1606. preuređen u Palaču Loredan, u koju je uklopljena i polukružna kula, a još jedna kula, četvrtasta, kad se prođu šterne, na drugoj strani trga, trenutno je u skelama. U njoj se inače nalazi crkvena sakristija, nekadašnja privatna kapela obitelji Loredan. Kad je renovirana fasada crkve sv. Nikole, pronađeni su ostaci fresaka, što je dokaz da se stara, vjerojatno mala kaštelska crkva nalazila na prostoru današnje.
A crkva: pet pobočnih baroknih oltara, ne znaš koji je bogatiji, svetačka reprezentacija oličena u mramornim kipovima (sv. Petar, sv. Pavao, sv. Josip, sv. Antun i Gospa s Djetetom Isusom) plus drveni kip svetog Nikole, koji pride sve gleda sa stropa. Ipak taj slikovno nije glavni, jer su na pobočnim oltarima slike njega, svetog Sebastijana i Svih Svetih, djelo Palme Mlađeg (1544. - 1628.), jednog od najpoznatijih Tizianovih učenika. Budući da crkva datira s početka 18. stoljeća (1701.), jasno je da su starije od nje, ali ne doznah gdje ih naknadno nađoše. Blizu crkve se pozdravljam i s kamenim kipom. Koga, ne znam, ispod nogu samo stoji „Santa missione“, što znači da je podignut povodom nekog misijskog događaja, jubilarne godine ili čega sličnog. Na prvu bezobličan, na drugu nalazim da me je sveta glava poprilično nalik onima ribolikih praljudi iz Lepenskog vira.
Slobodni prostor, nakon što se prođe trg razdijeljen na kolovozne trake, naglo se širi, ali je povijesti ni zeru manje. Uz cestu, a pozadi i preko puta palače Loredan, simpatična ptičasta maskota Trke na prstenac. I na prsima i na leđima joj prstenac, a jedan pravi, metalni, visi i iznad ulice. Uz takvu sliku nemam baš previše želje baviti se šternama i bunarima uz palaču Loredan, makar opažan prilično jasan natpis uz gornji rub jede, i to cijelo širinom. Radije bih da vidim otvorena vrata multimedijalnog Centra za posjetitelje u stoljetnoj gradskoj loži; tu se Trka na prstenac može „doživjeti“ bilo kojeg dana u godini. Zaključano je, pa buljim kroz prozor, bez rezultata.
Na suprotnoj strani ulice je kuća Petra Stankovića, ali se – odavno je privatni posjed – ne može ni u nju. Ostaje samo baciti pogled na prekrasan ulaz iznad koga se Stanković „potpisao“ 1813. i dvije spomen ploče postavljene u povodu dvjestogodišnjice njegova rođenja. Blizu je još jedna, Ivanu Matetiću Ronjgovemu – koji li je ovo oblik dativa, pitam se?! – koji je „u glazbu pretočio srž našega života, trud, plač i radosti naše“. Vidjet ću i crkvicu svetog Jakova Apostola, sličnu prethodnim, ali zaključanu. Šteta, 14. stoljeće i još mnogo fresaka i glagoljskih grafita, nimalo mi nisu dosadili. Provrzmat ću se i po groblju, ponajviše kako bih vidio visoki dopadljivo ukrašen obelisk s opširnim latinskim natpisom pored groba Petra Stankovića, a sasvim usput ću naići i na spomeničić poginulim barbanskim partizanima koji im je „stavio SUBNOR Barban“. Čim sam na toj strani, ustvari sam se zaputio prema „stadionu“ Trke na prstenac.
Najstariji zapis o održavanju Trke na prstenac potječe iz 1696. godine. Da u Barbanu zbrajaju kruške i jabuke po dobro nam poznatom receptu brojanja Skokova sa Starog Mosta u Mostaru, potkraj kolovoza bila bi održana 330. Trka na prstenac. Istrani vole bajke – Veli Jože, zmajeve brazde, blago kapetana Morgana u Dvigradu, pa i ovdje negdje, kod uvale Blaz, izgubljena kruna kralja Tomislava – ali ih ne miješaju s istinom i stvarnošću, pa je Trka ipak bila 50., budući da je natjecanje slično sinjskoj Alki obnovljeno 1976. Trka je naprosto, kao oni divovi što su zidali istarske gradove, zakoračila s kraja 17. u posljednju četvrtinu 20. stoljeća i tako ipak preživjela. Te 1696. održani su, dakako u „režiji“ gospodara Loredana, pa mi, koliko i „brojači“ Skokova s mosta, na živce idu i oni koji Trku nazivaju „hrvatskom viteškom igrom“.
Trkalište je duže, a tribina veća nego što sam očekivao. Od starta do trenutka kad koplje izlijeće iz ruke kopljanika u metrima iznosi 150, a u sekundama 12. Pogodak u sredinu nosi tri boda, u rupu iznad nje dva, ispod nje jedan, a sa strana po pola boda. Tri pokušaja pa ko sakupi najviše.
Danas na trkalištu zatječem skupinicu srednjoškolaca; osmijehom odgovaraju na moje pitanje raspravljaju li o lekcijama iz fizike ili iz kemije. Trkaća staza prazna, ali neko već sad vježba za naredni kolovoz, čim su tragovi potkovica žestoko usječeni u sasušenu zemlju. „Riječ Tito na jelenskoj strani znači trajno opredjeljenje naroda Istre za Hrvatsku i Jugoslaviju“. Tako počinje tekst na bijeloj mramornoj ploči pored trkališta, koju je SUBNOR općine Pula postavio 26. rujna 1990. Ne znam šta bi trebalo značiti ono „jelenska strana“, ali znam da se narod – SUBNOR ga sasvim očito nije pitao za mišljenje – već u svibnju naredne godine zaokružio samostalnu Hrvatsku, a ne Tita i Jugoslaviju.
Sad bih mogao u Prnjane, tamo na groblju stoji crkvica Male Gospe iz 1587., proširena 1742., a malo dalje, u zaseoku Gubavica, crkvica svete Margarete iz 1300. godine, poznata kao poratni partizanski zatvor i mučilište ovdašnjih ljudi koji nisu bili za partizane. Ili da trknem u Grandiće, u Vinski muzej, mada dabogda da je otvoren. Možda da ipak pokušam negdje ishoditi ključ crkvice svetog Jakova pa da potražim grafit koji potpisuje „Ivanov sin sit suhih smokava“ i smrt oličenu u koscu koji pokazuje srednji prst? Ili u potragu za onom izgubljenom krunom kralja Tomislava?
Kako ono u nas kažu: Ne valja prigoniti! Na Barbanštini puno vidjeh, puno spoznah, nakupi se užitka, nauči se štošta i sve osim stavljanja točke bilo bi previše. Točka!
