U nas ne postoji novčanica od 2000 KM, bila bi prekrupna za rasitniti, a u Albaniji su samo dvije vrijednije od one od 2000 leka. Ručak za dvoje po albanskim cijenama, toliko otprilike vrijedi, malo više od 40 KM. A zašto putopis iz Butrinta počinjem pričom o 2000 leka? Jer je na pozadini novčanice – sprijeda ju je zauzeo ilirski kralj Gencije (181. - 168. prije Krista), za čije vladavine je prijestolnica Ilirskog Kraljevstva bio Skadar – prikaz antičkog kazališta u Butrintu.
Da sovjetski lider Nikita Hruščov 1959. nije posjetio u Albaniju, ko zna dokad ne bi bila izgrađena cesta od Sarande do Butrinta. U arhivima bi se vjerojatno mogao pronaći razlog zašto ga je albanski kolega Enver Hodža doveo upravo ovdje, morajući prije toga probiti cestu, a i zašto nije prihvatio Hruščovljev prijedlog da Butrint i čitavo okolno područje pretvori u podmorničku bazu. Preko puta Butrinta je Grčka – gliserom se s Krfa stigne za ciglih pola sata – a komunističke vlasti rijetko gdje su posebno marile za arheološke lokalitete. Naravno da Ona i ja danas ne bismo lunjali jednom od najmarkatnijih točaka današnje Albanije, a UNESCO bi teško ikad čuo za Butrint; ovako se još od 1992. nalazi na njegovom popisu zaštićenih spomenika svjetske baštine. Sve bi možda ostalo na opisu Butrinta u Vergilijevoj Eneidi, a vremenom bi pao u posvemašnji zaborav.
U prvom planu svakako je antičko naslijeđe, ali nema povijesnog razdoblja od prapovijesti do novijih vremena iz kojeg nema značajnih materijalnih ostataka. Najstariji arheološki dokazi datiraju u doba između 10. i 8. stoljeća prije Krista, mada neki znanstvenici idu još dva stoljeća unazad, a za njima slijedi protokorintska keramika iz 7. stoljeća, opet, dakako, prije Krista, da bi vrhunac razvoja naselja bio postignut 300 godina kasnije, kada je Butrint imao oko 10.000 stanovnika. Iz tog razdoblja su, uz ostalo, sačuvane kiklopski zidovi, visoki šest metara, Eskulapovo svetište i kazalište, kao i stotinjak natpisa u kamenu na starogrčkom. Naravno da je, i tad i kasnije, glavni razlog „jagme“ za Butrint bila blizina Krfskog tjesnaca, odnosno položaj „granice svjetova“ između kopnene Grčke i Magna Graecije, odnosno naprednih Grka i „barbara“.
Na terenu, naravno, ništa nije poredano prema povijesnim razdobljima pa ćemo, nakon što auto smjestimo u barem djelomičnu hladovinu, prvo ugledati utvrdu Ali-paše iz Tepelene. Stvarno je utvrda izvorno sagrađena po Mlečanima, i to još krajem 15. ili početkom 16 stoljeća, ali je, znamo, Serenissima Repubblica di Venezia, 1797. za sva vremena otplovila u povijest, što su Turci uskoro iskoristili da zauzmu Butrint. Ali-paša ju je našao znatno oštećenu i slabo utvrđenu; Butrint su, nakon propasti Mletačke Republike, prema dogovoru s Austrijancima u Campo Formiju, zauzeli Francuzi, a kad su shvatili da se od turskih napada neće moći obraniti, povukli su se, pritom zapalivši utvrdu. Ali-paša se, 1804., kad ju je preuzeo, dao na posao, podigavši visoke zidove i tri kule, čime je ulaz u Butrint bio pod sigurnim nadzorom. Grad i okolno područje ostat će u sastavu Osmanskog Carstva sve do 1912. i utemeljenja neovisne Albanije.
Utvrda je s druge strane kanala Vivari, preko koga je Butrint povezan sa Sredozemnim morem. Mada nam za tili čas prilaze dvojica koja nude vožnju čamcem do tvrđave, krećemo u pohode – Ali-paša ima samo mahanje – „pravom“, antičkom Butrintu. Tamo nas, malo nakon što se prođe kapija, gordo dočekuje Venecijanska kula. Ono što se možda nije moglo uočiti iz kasnije Ali-pašine utvrde – podignute su u isto doba – vidjelo se s kule. Samo postament joj je, čitamo na info-ploči, visok gotovo četiri i pol metra, a na to su dodana dva visoka kata, izvana razdijeljena dekorativnom „trakom“. Oko kule čistina, zlu ne trebalo.
Odlučujemo se za kružni obilazak i ako je Ali-pašinu tvrđavu i Venecijansku kulu lako shvatiti, za ruševine uz koje vijuga šumska stazae treba vremena, ali se onda ispostavi da su to ostaci vanjskog obrambenog zida. Potom šume nestaje, a vidik se iznenada naglo širi i ukazuju nekoliko stotina metara dugi i široki ostaci kasnoantičkih zgrada, a da su iz tog doba, vidljivo je već po lukovima te po načinu zidanja, s karakterističnom izmjenom crvene i sive. Tu nas nakratko plavetnim bljeskom iznenadi more, ali staza ponovno blago skreće prema ponutrici kompleksa, gdje nailazimo na nešto više i bolje očuvane zgrade, također antičke provenijencije; nekim tunelastim nišama gotovo dva milenija nisu mogla ni pera odbiti, evo ih čitave!
Ono što se „ukaže“ na narednoj čistini jedno je od najvažnijih mjesta u kompletnom Butrintu – kružna kasnoantička krstionica iz 6. stoljeća. Opet prepisujem s info-ploče: promjer 14,5 metara, otkrio ju je 1928. talijanski arheolog Luigi Maria Ugolini, podignuta u dotadašnjim rimskim termama, koje su dijelom zadržale svoju funkciju, budući da je iz cisterne u obližnjem kaldariju voda stizala u središte krstionice. Na nekima od stupova nanizanih u dvije koncentrične kolonade, a u svakoj ih je po osam, koji su nekad pridržavali vjerojatno drveni krov, sačuvani su kapiteli ukrašeni križevima i listovima akanta. Šteta je što nisu sačuvani oslikani unutarnji polustupovi, ali jesu mozaici s kršćanskom ikonografijom s prikazima paunova koji jedu grožđe. Otkud na mozaicima (ovdje i drugdje) paunovi? Tada se vjerovalo da se paunovo meso nakon uginuća ne raspada pa je paun simbolizirao vječni život. Uz paune su i jeleni, oni iz kršćanima dobro poznatog biblijskog psalma „Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duža moja čezne, Bože, za tobom“. Tu su i lovačke scene, lov je ipak bio omiljena zabava tadašnje aristokracije, a „karirani“ ukrasi u središnjem dijelu sigurno su označavali mjesto rezervirano za biskupa.
Svud uokolo su ostaci termi, ali se ne zadržavamo, budući da nas čekaju još dva vrlo značajna objekta, prostrani nimfej i Velika bazilika. Drugdje su svetišta nimfama u mnogim slučajevima građena u pećinama, ovdašnji je, budući velik, na čistini. Južno od Butrinta, u Konispoliju, u jednoj je pećini otkriveno nekoliko zavjetnih figurica pa se pretpostavlja da je time „ispoštovana“ simbolika pećinskog „ugađanja“ nimfama. Nema raskošnih ukrasa kao na onom na južnoj strani atenske Akropole ili u, na našim stranama, u Varaždinskim Toplicama, ili barem nisu do danas sačuvani. U blizini – bit će da se čitavo područje sužava – promiču i moćni ostaci gradskog zida s nekoliko lučnih prolaza, a kojih tridesetak metara dalje gordo stoji Velika bazilika.
Nije Velika samo zbog veličine, a ogromna je, već i da bi se razlikovala od ostalih osam butrintskih crkava. Butrint je već u 5. stoljeću bio sjedište biskupije, a Velika bazilika zidana je kad i krstionica, čak su isti „keramičari“ izradili mozaike u objema građevinama, naknadno prekrivene masivnim kamenim pločama, a sada zasute sitnim pijeskom kako bi bili zaštićeni. I sad je vidljivo da je imala tri lađe, međusobno razdvojene kolonadama stupova s kapitelima, u nekim slučajevima vjerojatno donesenim sa starijih građevina. Stoljeća su prolazila, mijenjali su se gospodari, pa je i bazilika nerijetko trpjela, ali je tijekom srednjovjekovlja, u 13. stoljeću, po Karlu I. Napuljskom, temeljito obnovljena i promovirana u katoličku katedralu, da bi nepovratno stradala za osmanske okupacije Butrinta, kada je usto gutaju okolne močvare pa do arheološkog otkrivanja čvrsto spava snom pravednika, zarasla u podivljalu vinovu lozu. Unatoč svim nedaćama, i danas djeluje više nego impresivno.
Ovdje ne žurimo, šteta bi bila i grjehota, ali u neko doba se mora dalje. Gmižemo hladovinom – vrućina je gotovo nesnosna, sreća pa je okolo mnogo šume – ispod gradskog zida, sada natkučenog iznad samog mora. Provlačimo se uskim tunelima dugih kiklopskih zidova ojačanih kulama, najstarijih u čitavom kompleksu, iz arhajskog grčkog doba, sličnih onima na našem Daorsonu, od golemih komada tesanog kamena, toliko čvrstim da im nema izdera bez apokaliptičnog zemljotresa ili kakvog luđačkog bombardmana.
Prateći kiklopske zidove, inače duge 870 metara, stižemo do još jedne atrakcije, Lavljih vrata, jednog od pet ulaza u grad tijekom klasičnog i helenističkog doba. Na nadvratniku lav upravo dovršava izdašan obrok, ubijenog bika. Nekad su, vidi se, arhajska vrata bila poprilično veća, a onda iz nekog razloga, vjerojatno sigurnosnog, smanjena. Kada, oko toga se znanstvenici ne slažu: jedni tvrde da se to dogodilo u 1., drugi, pak, rekonstrukciju vežu za 4. stoljeće, a treći je stavljaju u srednji vijek. Kako god, lav i njegov ručak su na arhitrav očito došli naknadno. Uglavnom je prije kroz vrata komotno mogao i kiklop, a sad se i posjetitelji moraju malo sagnuti. I Lavlja vrata otkrio je prije stotinjak godina Ugolini, mada nam to govori samo o tome da je Butrint bio slabo istražen, jer ko god bi krenuo duž kiklopskog zida, otkrio bi ih.
Malo nakon Lavljih vrata slijedi kolombarij, pogrebna građevina podijeljena u minijaturne niše, zbog čega nalikuje golubinjaku ili zapadnjačkim gradskim skloništima za mačke. Jedini je sačuvan u današnjoj Albaniji. Stoljeće peto, kažu arheolozi, ukopa mnogo, odreda ondašnjih rimskih bogatuna, bez iznimke u obliku pepela pokojnika sasutog u urne. I zmija, na što upozorava posebna žuta tabla, a još dvije crvene da se ne pentramo po zidinama kolombarija. Sada se kiklopski zid pruža na dvije razine, a mi, batrgajući kroz more „ovih“ ruševina, biramo donji, do mora, primičući se ostacima Eskulapovog hrama.
Onaj Ugolini se – proveo je ovdje 8 godina, od 1928. do smrti, 1936. – baš naradio, čim ga sretnemo kod svakog bitnog objekta. Eskulapovo svetište nije monumentalno, štoviše se smatra da je samo jedno od brojnih tada postojećih. Ugoliniju i ekipi upalo je u oči jer je dobrim dijelom na vodi, a usto je povezano s kazalištem, odnosno amfiteatrom, koji ga djelomično i zaklanja. Iz helenističkog je doba, s kraja 4. ili početka 3. stoljeća prije Krista, čak je jedan natpis iz hrama postao posvetna točka kazališta, samo što su ga Rimljani kasnije poprilično rekonstruirali, prilagodivši ga svojim običajima. Središnja vrata, dva simetrična bočna prozora, pronaos pa naos, sve popođeno nepravilnim kamenjem, klupa oko cijelog trijema. Najzanimljivije je ono čega sada nema: iza stražnjeg zida svetišta Ugolini i njegovi pronašli su komoru sa zavjetnim depozitom s više od 300 predmeta iz helenističkog doba, odreda s Eskulapovim imenom. Kao i danas: ljudi se molili i ozdravljali, pa se zahvaljivali konkretnim darovima. Komora je služila kao neka vrsta depoa, kako bi mjesta u hramu imali naredni zavjetni darovi, pa je tako i sačuvana. Nađeno je i nešto posuđa i ritualnih predmeta koji u rimsko doba više nisu korišteni u bogoslužju, a danas je sve to u muzejima.
Amfiteatar i opet Ugolini. Njega je trebalo doslovno otkriti, budući da je u brdu, s koga su se zemlja i kamenje odranjali i zatrpali kamena sjedala, koja su se tako našla oko tri metra ispod površine. Stoljeće treće, zna se po natpisima vezanim za oslobađanje robova, čak je 27 takvih, 23 reda, oko 1500 mjesta. Sagrađeno je, zanimljivo, od prihoda i darova Eskulapovom kultu. Poveliko je – ja sam ona žuta točka na slici – ali ne preveliko, vidjesmo i kudikamo većih, i donekle nepravilno, jer se od Eskulapovog hrama nije moglo širiti na tu stranu osim gornjim dijelom. Tako se svetište „podvuklo“ pod dio kazališta, što stručnjaci tumače time da je Eskulapov kult bio široko prihvaćen i dominantan i izvan njegova hrama.
Kazalište je tijekom srednjovjekovlja, pogotovo rubni, nezatrpani dijelovi, znatno oštećeno, nikad nikom kvalitetan i fino obrađren kamen nije bio odviška, ali je još veća šteta napravljena za Hodžine vladavine, a povemeno i podzemne vode prekriju i pločnik svetišta i donji dio kazališta. Ispod srednjovjekovne terasaste konstrukcije nađene su kamene glave Livije, Augusta, Agripe i, podrazumijeva se, Eskulapa, kao i ratnička torza, muške i ženske glave te dio Merkurovog kipa; glede datiranja pojedinih nalaza arheolozi se nikad nisu potpuno usuglasili.
I za kraj – forum, jedan od „mlađih“ u Europi i svijetu, budući da je otkriven tek 2005. Nakon amfiteatra je – 75 x 21 metar – najveći u cijelom Butrintu, veći čak i od Velike bazilike, čije dimenzije iznose „samo“ 32 x 24 metra. Nije samo to nego je jedini u Epiru, jedan od najvećih foruma uopće u rimskim provincijama i jedan od najbolje očuvanih iz Augustova razdoblja (17. godine prije Krista – 14. nove ere). Za razliku od većine rimskih foruma, u kojima su, znamo, bile smještene institucije pravosuđa, uprave, gospodarstva, religije i svega bitnog, poravnanih s razinom grada, ovdašnji se ugnijezdio ispod razine okolnog prostora pa je idealan i za razgledanje. I još nešto: iskapanja još uvijek nisu završena, a tanjurima, vazama, skulpturama, među kojima se ističe izvanredna „Božica iz Butrinta“, kako su arheolozi nazvali jedan onosvjetski izveden kip, pridružuju se i drugi nalazi. Tako je tek nedavno otkopan forumski trijem, koji je, kažu stručnjaci, potopila nekakva seizmička oluja. Samo tom prigodom iz višemetarskih naslaga mulja izronila je – Butrint je kao značajno naselje postojao i za srednjovjekovlja, sve do 1572. – još jedna crkva te 13 grobnica iz 13. stoljeća.
Žedni smo i prežedni, voda iz česme smještene u udubinu panja na rubu foruma mlaka je kao da smo u Atacami ili Sahari, a ne u butrintskim šumama, doduše uza samo more. Ne pomaže pa se vučemo prema izlazu, ne zastajući ni pored štandova s kojih se šareni more suvenira i raznih drangulija s motivima Butrinta. Stotinjak metara dalje je restoran, Ona će udariti po sladoledu, ja po hlaaaadnoj kiseloj, pa ćemo, nakon nekoliko gutljaja, pustiti dojmove da se slažu.
Šta smo, ponajviše zbog žeđi, propustili vidjeti? Iznad kiklopskih zidova te Eskulapova hrama i amfiteatra stoji antička akropola. Prođosmo ispod nje, vidi se jedina obnovljena zgrada s prozorima, bit će da je tu i uprava. Nije da se na lokalitetu ima vidjeti nešto posebno, ali je, kažu, pogled odozgo na okolna prostranstva fenomenalan.
Butrint su, u biti, utemeljili prognanici s mitske Troje, vjerojatno ne s one naše gabesoke, Roberta Salinasa Pricesa. S koje god i gdje god bila, po dolasku je, piše Vergilije u Eneidi, ali i povjesničar Dionizije iz Halikarnasa, Prijamov vidoviti sin Helen žrtvovao vola. Patio se siroti vol i uginuo na nekoj od ovdašnjih plaža, što je protumačeno kao dobar znak pa su odlučili ostati ovdje i osnovati Buthrotum, što znači „ranjeni vol“.
Pozdrav iz Ranjenog Vola! :)
