Znate li da je pulska Arena, u narodu oduvijek poznata kao Divić ili Divičin grad, ustvari sazdana od vapnenca iz 60 kilometara udaljenog Gračišća, ispod Učke? I da su ga za jednu noć – kakvi crni Rimljani i njihovi dunđeri – podigle vile, donoseći kamenje u krilu, usput predući, kad su im već ruke slobodne? Jest, jest, a Arena bi – šta je vilama šezdesetak kilometara – imala i krov da ih negdje pod Gračišćem, kod sela Mandalenčići, ne iznenadi zora: kukuriknuše pijetlovi, pa se planinkinje i oblakinje, vodarkinje i jezerkinje, odbacivši poneseno kamenje, moraše vratiti u svoje pećine i šume, bunare, jezera i more. Tako, kaže narodna predaja, Arenin svod ostade zjapiti u nebo.
Spomenik partizanima „okoljenim nadmoćnim snagama“ u potoku Potkriževac i poginulim, kao i uvijek, „u neravnopravnoj borbi“, potom uski i vijugavi puteljak, žestoka, ma strahobalna nizbrdica (a svako nizbrdo ima svoje uzbrdo), očito godinama zaboravljeni i od sunca izbijeljeli rovokopač pokraj puta, tako je izgledao početak mog posjeta Gračišću, sjedištu općinice sa svega 1.312 stanovnika. Tražim i nalazim kapelicu-poklonac u naselju, ustvari u šumi, naselje ni ne vidjeh, čije ime zaboravih nadajući se da će odnekud iz šipražja preda me ipak iskočiti srna ili lisica, a ne divlja svinja.
Kapelica-poklonac, razlog polusatnog vrludanja šumom, ustobočila se iznad puta koji, izgleda, više ne vodi nikud, sva važna od nekadašnje slave, sasvim nalik raskućenom bogatašu čiji potomci ne mare za njega, a on i dalje umišlja da je nešto. Dovoljan je i jedan pogled unutra da i čudaku kao što jesam postane jasno kako je možda i posljednji koji će je fotografirati: žbuka sa stropa se obrušila, hrastove grede se još čude šta je sad to, oltar prepukao po sredini, željezni križ leži na podu s obrušenim kamenjem. Kraj, točka.
Sad se, mjesec dana nakon posjeta Gračišću, pitam nije li ono „moje“ neviđeno selo bio upravo neki zaselak Mandalenčića i nije li kamen za kapelicu ispao iz krila jedne od vila? Odgovor ne znam, znat će Gračišćani, a ja, poučen doživljenim – realno, nije vrijedilo! – odustajem od traženja drugih seoskih crkava i kapela i okrećem pravo u Gračišće.
Tamo me, uza samu cestu Pazin – Pićan, nasuprot ulazu u povijesnu jezgru opet dočekuju partizani, mada se na njihovom visokom i širokom spomenku s puno teksta i imena desetaka ginjenika – sve izblijedi pa i uspomena – jedva vidi pročitati poneko slovo. Sunce je izbijelilo i kip ionako bijelog isuovačkog sveca Ivana Nepomuka. Postavilo ga bog zna kad, glave blago nagnute prema cesti, na visoki stup, a on, u skladu s imenom, ne miče se i muči, ali se pored njega ne može neprimjetno proći.
Ima u Istri praznih utvrđenih gradova-kaštela poput Boljuna, Kršana ili kugom ubijenog Kanfanara, ima i onih jedva jedvice na životu, poput Plomina ili Svetog Lovreča, u kojim doduše možeš sresti kakva avetinjski odsutnog samotnjaka. Od „živih“ gradova, pogotovo kad se stavi u odnos s brojem stanovnika, a u samom mjestu ih je popisano svega 310, Gračišće vjerojatno ima najbogatiju spomeničku baštinu. Dodatni plus je što gotovo ništa ne moraš tražiti, a opet te ništa neće mašiti: dosta je da mahneš Ivanu Nepomuku, salutiraš mrtvim partizanima, parkiraš ispod kršnih gradskih zidina i već si na samom izvoru ovdašnje povijesti, romaničkim gradskim vratima. Visoko iznad njih, u kamen usječena, ako dobro vidim, 1342. godina! A onda još korak-dva i već si u gradskoj lođi iz 16. stoljeća! Uz rub gradskih vrata stoji ploča koja kazuje – toga, mislim, nema nigdje drugo u Istri! – da su i vrata i lođa ujedno i zgrada Općine. I stvarno s ulaza u lođu vidiš stepenice i zelena vrata što vode na kat, u općinske urede.
Lođa nije, kao drugdje, mada se na to ne bih bunio, „zatrpana“ arheološkim artefaktima i koječime, samo oglasna ploča i osušeni „naresci“ grane masline ili tako nečega. Odmjereno, ukusno, fino. Srećko Zuglia, rođen 1888. u zaseoku Čulji, „jedan od utemeljitelja modernog građanskog procesnog prava na hrvatskom pravnom prostoru“, jedini je, makar bi se po mom skromnom mišljenju našao i koji poznatiji Gračišćanin, zaslužio spomen-ploču na lođi.
Ne treba puno da se povijest nastavi odmotavati: prolazim pored župnog ureda i već zurim u prizor rijedak u Istri, pogotovo u unutrašnjosti, gotičku Palaču Salamon. Čudešce je tim već što Gračišće ni dana nije bilo u sastavu Mletačke Republike. Može biti da je u 16. stoljeću, kad je sagrađena, imala više prostora oko sebe, a u međuvremenu se uz nju i prekoputa joj nanizalo drugih zgrada koje su je malo zagušile, ali joj ljepotu nisu ubile. Zurim, rekoh, i najradije bih da se ta minuta nekako rastegne do vječnosti. Mletačka tzv. cvjetna gotika oličena je u balkonu i bifori na prvom katu, dok je na drugom katu polukružnim prozorskim lukovima gotiku nadjačala renesansa. Mora biti da je nekad bila najatraktivnije zdanje u gradu, a danas je prazna, napuštena od svih. Posljednjem vlasniku, dr. Bruni Salamonu, po kome je i nazvana, postavljena je 2020. spomen-ploča. Salamon je, stoji na ploči, bio specijalist bio ginekologije i opstretricije; ovo napominjem da se zna na čemu je zaradio palaču :)
Živ čovjek se ne stigne ni oporaviti od viđenog, a „udarci“ ne prestaju. Hajde što je uz nju žuta kuća s 1656. godinom na nadvratniku, to bi se još i preživjelo, ali se na grananju ulice koja vodi od gradskih vrata u središte, zvano Placa, udjenula crkvica svete Marije, srasla s okolnim područjem kao ptica s gnijezdom.
Ako se na Palači Salamon hrvu gotika i renesansa, ovdje su se u koštac uhvatili renesansa i barok. Nekad tijekom ove godine, jer datum se, naravno, ne zna, samo godina, 1425., općinari su trebali donijeti u nju 600 svijeća i proslaviti joj rođendan. Hej, 600 godina! Umjesto toga su u nju donijeli nekoliko slika, uglavnom sakralnih motiva, mada baš i nisu morali: šiljasto-bačvasti saćasto plavosivo obojen svod, iznadprosječno očuvane freske iz vremena gradnje, pogotovo u oltarnom dijelu, nekoliko natpisa u gotici, ipak je ovo bio dio Pazinske knežije, odnosno njemačkog Svetog Rimskog Carstva, glagoljski i latinični grafiti na hrvatskom jeziku, zapisi o restauracijama… bili bi sasvim dovoljni.
Dok motrim još jedan gotički natpis iznad desnog prozora na pročelju (a kaže: „Ljeta gospodnjega 1425. dana 5. augusta posvećena je ova crkva svete Marije Djevice od gospodara Grgura, biskupa Pićanskog. Petar Beračić je utemeljitelj, a Dento tvorac djela“) i uspoređujem „šare“ po gornjem rubu ogradnog dijela trijema, ovdje bi rekli lopice, stiže skupina turista. Nijemci su, jedan čak čita onu meni uvijek teško čitljivu goticu. Naoko nemarno, rutinsko turistički, razgledaju trijem i crkvicu, a onda se unutra s malo riječi dogovaraju i redaju ukrug. Narednih 20-tak minuta ću – ne smetam im, a po pogledima shvaćam da im je i drago što ih neko sluša i gleda – uživati u jednom od najboljih pjevačkih nastupa u svom životu. Crkvica je dobrano akustična, znali su gdje će se raspjevati; ječe kameni kvadri, igraju stoljećima uspavana gotička slova, drhture „zvijezde“ na svodu, treperavi sveci na freskama i Gospa ispred njih samo što se ne pridruže, ali ih valjda strah ih da ne pokvare melodiju… Na kraju im, zadivljen i pomalo usplahiren od iznenađenja, plješćem, a oni se, zadovoljni „nastupom“, pridružuju. Iz Striesena su, gradića blizu Dresdena, članovi mjesnog župnog zbora; putuju, kažu, Dalmacijom i Istrom i svakog dana naprave po jednu ovakvu probu crkvenih pjesama koje redovito izvode pod misom u svojoj župnoj crkvi. Zapisuju mi e-mailove i brojeve telefona, ne mogu vjerovati da će se naći u putopisu, i to na nekom portalu čije ime jedva uspijevaju izgovoriti. I da, kažu da planiraju i u našu državu i pitaju me bi li bio problem ako bi neku od proba održali u džamiji :-O Obično imam kakav-takav odgovor, a ovdje ne znam što bih im rekao!
Opraštamo se kod također srednjovjekovnog sudačkog stola pored crkvice, mašu mi dok nestaju s Place. Divim se, još uvijek bunovan od koncerta, i bunaru blizu crkve, ali će mi kasnije, jer ih „sretoh“ još nekoliko, jedan čak i na zatravljenoj ledini, postati „običan“. Zato su neobični čavli zabodeni između kamenih gromada crkvenih zidova: prema ovdašnjoj predaji, zabijale su ih nerotkinje, vjerujući da će nakon toga ostati u blagoslovljenom stanju, a s tim zavjetom su, čvrsto stežući čavle u džepu, stizale amo i iz udaljenijih krajeva. Zvirljajući okolo dok plazim Placom, shvačam da je jutrošnja odluka da ne obilazim seoske crkve, makar koliko bile stare i dopadljive, bila ispravna: ima ih u samom Gračišću toliko da bi mi ih bilo previše.
Najprije ću – dovoljno je da nisam uza zidove zgrada da bih ga fino vidio – u daljini spaziti jedan šiljati toranj s piramidalnim krovićem. Ima popoići do njega, a usput i vidjeti mnogo što. Hvatam prečice, između suhozida i stoljećima starih prizemnica. Na nekim od nadvratnika uklesane godine izgradnje, ponegdje teško razumljive, a bljesne i poneki glagoljski grafit. Držeći se smjera zvonika, koji mi svejednako izmiče, naići ću na egzotičnu umjetničku minijaturu: bezbeli lokalni zanesenjak napravio je nekoliko malih kamenih ograda, usuo u njih zemlju i u malim vrtovima posadio kaktuse. Izloženi su na ogromnom panju iščupanom iz zemlje, na svakom je cijena, neki 2,5, neki i 10 eura. Metalna kasica je tu, izabereš „živi suvenir“, kako ih je nazvao, spakiraš ga u torbu ili vrećicu, ubaciš eura i – postaneš vlasnik vrta :)
Zvonik kao da mi bježi, čim prije njega dolazim pred crkvu koja nije njegova nego svete Eufemije. Pravokutna, zabatno pročelje, dvostrešni krov, zvonik na preslicu za dva zvona kojih nema i plitko polukružno stepenište ispred ulaza. Zaključana, šmrc ☹ Dosta je jednostavna, mislim se dok je zagledam, pa umalo ne krenuh dalje, za onim „svojim“ zvonikom, kad iznad ulaza ugledah prekrasnim slovima izveden napis i u njemu – nevjerojatno! – 1383. kao godinu gradnje! 642 godine! :-O
Što li sam tolike godine „preskakao“ Gračišće, pitam se?! Sad mi je drago što ga nisam vidio za prethodnih lunjanja Istrom, a bilo ih je – drugo i svako naredno viđenje nikad ne može biti ravno onom prvom!
Evo me, napokon, blizu zvonika, ipak mi nije uspio uteći :) Dio je kompleksa župne crkve, od koje je odvojen. Crkva barokna, onaj najklasičniji klasični barok, i ogromna, ne čudi što su je stavili pod zaštitu čak troje svetaca, svetih Vida, Modesta i Kresencija, valja toliku građevinu sačuvati. Staru je, na istom mjestu, pod rukom držao samo sveti Vid, a kako je valjda postala premala, Gračišćani su je u drugoj polovici 18. stoljeća – na pročelju je zapisana 1769. – „rasklopili“ i napravili ovu.
Crkva je izvana po svemu drugačija od svega ostalog u Gračišću. Na najvišoj je točki mjesta, pogled se „ne može platiti“, a ispred nje i oko nje prostranstvo zelenila, tako rijetko unutar utvrđenih gradova. Gospa s malim Isusom na pročelju, sveci na krovu, troja vrata, uz kamenu ogradu nekoliko starih nadgrobnjaka majstorske izrade. Ispred nje samo jedna žuta maca. Iza nje, na strani odakle puca pogled, kratkim rafalima na svih pet :) strana svijeta, zaigrana dječurlija i njihove preozbiljne tete koje bi – „Gospon, ne slikajte djecu!“ – da ih imam volje poslušati, i fenomenalni pogled i dvorište što visi u zraku izbacile iz putopisa.
Spuštam se i „udaram“ pravo na lučni prolaz s prekrasnim gotičkim prozorom iznad njega. Dok ga ne prođem, ni ne slutim da ustvari prolazim zazidani atrij crkve svetog Antuna Padovanskog, znamenitu kapelu pićanskih biskupa.
Nedaleki Pićan, danas mjestašce malo veće od Gračišća, također sjedište općine, još od 6. stoljeća bilo je i sjedište biskupije, a dokinuo ju je 1788. papa Pio VII. Ruševine pored crkve, od kojih je vidljiv gotovo samo niski fragment tornja, ostaci su nekadašnje biskupske ljetne rezidencije, a misu su slavili u vlastitoj kapeli. S druge strane ima mali prozor s biforom te dva visoka gotička prozora, a ulaz joj je u onom „tunelu“ kroz koji prođoh. Začudo je, za divno čudo, otključana. Inače je podignuta 1381., a zajedno s rezidencijom temeljito obnovljena 1486. Jednobrodna, s bačvastim svodom, premrežena tipično gotičkim „rebrima“, sa svodom „prošaranim“ zvijezdama i baroknim oltarom.
I u njoj je izloženo nekoliko velikoformatnih slika, odreda raspela, koje ću jedva i pogledati, ne što možda ne vrijede, dapače; i ova, i ona u crkvici na placi djelo su znamenitog kipara i grafičara akademika Kažimira Hrastea, nego što ima kudikamo prečega. Broj 1 je Gračaško raspelo, koje iz Gračišća nerijetko „leti“ na svjetski značajne izložbe sakralnih umjetnina. Da mu nije ničega osim starosti, a „rođeno“ je u 13. stoljeću, bilo bi dovoljno. Isus na njemu kudikamo drugačiji od uobičajenog: mršav, duguljasta i ispijena lica, na njemu samo zelenkasti ogrtač prošaran raznobojnim geometrijskim motivima, preko mjere izranjen, što od duga vremena, što kopljem centuriona Longina, a umirući pogled Mu sumoran i razočaran, očito pomiren s faktom da ga ona čaša ipak neće mimoići. Na oltaru sveti Anto s Djetetom Isusom, s bokova mu neki nepoznati svetac-biskup i iz nekog razloga vezani anđeo, a na ravnom dijelu Gospa odlutalog pogleda u zeleno-crvenoj odjevnoj kombinaciji.
Ja ću se, pak, odlutalih misli, provozati i prošetati izvan naseljenog dijela, najprije do ruševne kapelice svetog Šimuna, obesvećenog i obesvođenog kostura, a onda i do moćne Okrugle kule iz okrugle 1500. godine. Okrugla pa na ćošak, to vidim nakon što prođem na drugu stranu. Ulaz čitav, unutra nije zaraslo, prozora s puškarnicama mnogo. Odlično se drži za svoje staračke godine. Ako su već gradske zidine ispresijecane i „iskljucane“ uz njih poniklim kućama, neka barem nje. U blizini, na istu stranu kao i od župne crkve, fenomenalan vidikovac, i to s ravno „odsječenih“ stijena. Dolje zelena pitomina, gore namrgođena Učka. Milina od kontrasta.
Mogu misliti koliko sam, pogotovo onima koji ih ne vole, dosadan s pohodima crkvama, ali se pitam što će reći kad kažem da ih je ostalo još nekoliko?! Jednu nikako ne želim zaobići, makar je na drugoj strani naselja, dijagonalno od Okrugle kule. Usput u sporednim uličicama u koje malo ko zađe zagledam nekoliko starih kuća. A crkvica je svetog Pangraca i vodi se pod oznakom ruševna, mada se, barem gledajući izvana, nikako ne mogu složiti s tim. Čvrsta i stamena, pogotovo za svoje godine, nastala je, naime, u 14. stoljeću, mada je nekad ostala bez preslice. Nešto drugo je što se kroz okrugli otvor iznad ulaza unutra vidi bog zna kad ostavljena i zaboravljena staklena bačva okovana željeznom rešetkom, a kroz „šipilo“ pored vrata nabacane stare klupe, stolovi i vreće vjerojatno pune nečega što je davno trebalo baciti.
Ko bi rekao, a knjige to jasno kažu, da je Gračišće, u to doba Gallian, odnosno Galegnana, u 16. stoljeću imao više stanovnika i bio gospodarski jači od Pazina! Onda su Mlečani udarili na Pazinsku knežiju, stanovništvo se rasulo, a ni probijanje suvremenih cesta nije Gračišću išlo na ruku pa je ostalo, što bi rekao Davorin Popović, „negdje na kraju, u zatišju“. A možda je i bolje tako – jedna stambena zgrada, koje, srećom, nema, učinila bi da biser skriven u zelenom beskraju izgubi svu draž i sjaj.
