Kad bi se u kakvom od bezbrojnih hrvatskih kvizova jedan pored drugog našli natjecatelj s Kvarnera, Pokuplja i Istre, a neki Joško Lokas ili Tarik Filipović postavio pitanje „Općina u Hrvatskoj, prvo slovo O, zadnje LJ?“, ni sekunda ne bi prošla da onaj s Kvarnera ne „ispali“ Omišalj, Pokupac bi bio siguran da je u pitanu Ozalj, a za Istranina ne bi bilo sumnje da je pravi odgovor Oprtalj.
Nisam danas prvi put u Oprtlju. Prošao prilično puta, a jednom se, nekad u ovo doba godine 2018., s odavno pokojnim drugom, prijateljem i kolegom Davorom Šišovićem, fino zapio u vinariji braće Kozlović. Pravili su Kozlovići nekakvu degustaciju svojih iznimno cijenjenih vina, a Davor je bio znan i kao vrhunski enolog; gutljajčić iz jedne, druge, treće, pete, desete bačve i – jedva smo se nekako oko četiri ujutro dovaljali do Pazina.
Oprtalj je na čudan način povezan i s mojim Kreševom, kao i s Kraljevom Sutjeskom: neznani kreševski fratar je nekad u ono nedoba, uglavnom ispunjeno svakovrsnim i svakodnevnim zulumom, naime, u 18. stoljeću, u dalekoj Italiji poručio velikoformatnu sliku „Posljednji sud“, koja i danas krasi kreševsku crkvu svete Katarine Aleksandrijske. Jedina je slika koja je, očito nekim golemim čudom, preživjela izgorenje samostana i crkve 1765. godine. Na oblačiću ispod Bogorodice stoji potpis: Baltassare d'Anna. Inače je d'Ana umro još 1646. Glavnu i najslavniju sliku u Oprtlju, oltarnu sliku svetog Juraja u župnoj crkvi, također je, početkom 18. stoljeća, naslikao Baltassare d'Ana. Još starije je, iz 1597., Bezgrešno Začeće s lauretanskim simbolima, uradak istog slikara u crkvi u Kraljevoj Sutjesci. Iz Oprtlja do Venecije nije daleko, ali da d'Anna dvaput stigne u Bosnu – to je već gotovo ravno čudu!
Oprtalj je malo mjesto i jedna od istarskih i hrvatskih općina s najmanjim brojem stanovnika; u posljednjem popisu, 2021., nabrojano ih je svega 748, od čega ih u Oprtlju živi „čak“ njih 75. Kad, međutim, neko mjesto ima materijalne baštine koliko je ima Oprtalj, broj žitelja prestaje biti važan čimbenik u odlučivanju o statusu nekog mjesta.
Mjestašce pored ipak puno poznatijeg Motovuna, istočno od Buja, inače je zaleglo po razmjerno uskom kamenitom srtu iznad rijeke Mirne. Diljem Istre su, kud god živ čovjek okrenuo, razbacane srednjovjekovne crkvice i kapelice pa jedna dežura i ispred ulaza u Oprtalj iz pravca Livada. Najmanja je od barem 15, a možda i 20 bogomolja na oprtaljskom području, a pa se niko nije potrudio staviti štogod info-ploče, a u tri reda izblijedjele latinštine uspijevam iščitati jedino ime nekog Georgiusa i MDCCC, odnosno 1800. godinu, što će prije biti vrijeme neke znatnije obnove nego izgradnje, makar bi nesvakodnevna Gospa s Isusom na zidanom oltaru mogla biti i puno mlađa.
U gradiću me, na prilično prostranom proširenju prije središta, gdje se mora ostaviti auto, dijelom natkrivenih, dijelom na otvorenom, dočekuje more postavljenih stolova. Živa roba nigdje, ali bogata ponuda jela, od gulaša s boškarinom do istarske kotlovine, kazuje da je prethodne večeri ili više njih ovdje bila fešta. Šuti obližnji spomenik, izgleda mi modernističko slovo O, a možda i nešto što veze nema s tim, a ništa mi o svemu ne govori ni Milan Šorgo, stražar ispred oprtaljske škole, austrijske vojarne podignute još 1818. Partizan je, i to glavni, jer je „poginuo na zadatku“ 1945., pa gordo gleda na svakog ko s ove strane ulazi u gradić, a kolege mu s ovog područja, na broj ih je 36, dobili samo po red za vlastito ime na skromnom spomeničiću negdje ne rubu njegova oštrog i pronicljivog pogleda. Inače je do izgradnje nekadašnje vojarne, sadašnje škole, na tom mjestu stajala crkva svetog Krševana.
Iza Milanovih i leđa njegove škole je, malo na zemlji, više u zraku, Palača Angelica, prekrasno zdanje iz pretprošlog stoljeća, pretvoreno u extra luksuznu vilu. I sreća je da mu je iza leđa, svaki pravi partizan se spočetka tek grsti na te buržoaske ludorije, a onda zgrabi šmajser i vrisne „Drugovi, za mnom, naprijed!“
Meni, pak, u susret dolazi još jedna crkvica, svetog Roka, iz 16. stoljeća. Od onih je s obezvonjenom preslicom i prostranim trijemom, u Istri bi rekli lopicom. Radujem se ovom susretu, ali radost neće potrajati dugo: slagao mi, hajd'mo reć', internet da je dan-noć otključana. Ovako mogu vidjeti tek dvije ploče u trijemu s puno teksta, čija bi slova trebalo obojiti u roku odmah, a ponutricu samo kroz prozor. I ovdje vidim moćan oltarni triptih, Gospa, sveti Rok i Nepoznat Neko treći, kao i nekoliko grobnih ploča u podu, ali ono zbog čega sam se radovao, freske Antona s Padove iz 1535., jedva da nazirem, više kao mutne mrlje nastale prokišnjavanjem nego kao freske. Da su vrata stvarno otvorena, sve bi bilo drugačije. O tajanstvenom slikaru sam, naime, neke godine napisao (višestruko nagrađeni) roman, a njega turio u sam naslov. Pa hajde ne budi razočaran!
Dolazim sebi na zidiću koji izvanredni vidikovac dijeli od beskrajnog ambisa ispod gradića, i to prilično kukavički, samo naslonjen na zidić. Puno hrabriji je dječačić pod šeširom s velikom tikvom u rukama; on gotovo visi nad provalijom. Pano ispred ulaza u općinu razjašnjava mi se sve ono na ulazu, stolove, cjenik i ostalo: zabasao sam samo dan prije najveće ovdašnje fešte, „Kestenijade“! Nastavljam uz gdjegdje zgradama prekinute gradske zidine, građene i dograđivane u razna vremena i raznim stilovima. Blizu kasnogotičkog zdanja iz 15. stoljeća s lučnim vratima i širokom zgradom sa zabatom i križem na vrhu pogledima je otvoren ostatak istarskog vodovoda. Za njega do danas, do Oprtlja, nisam znao, mada, pokrenut u Buzetu, pokriva dobar dio Istre. Trostruke zidine mogu se pratiti do nekadašnje gradske kule, a onda se lagano, paskom, bližim gradskom središtu. Prvo za pogledati je nekadašnji gradski bastion, danas poveliki trg, koji od 1919. godine, kad je valjda nestala potreba za „parkiranje“ topova, krasi masivni kameni stup za zastavu.
Zastava se za malo više od stotinjak godina izmijenilo raznih, čas ova, čas ona, sve s ambicijom da lepršaju do kijametskog dana, a barokna gradska loža iz 16. stoljeća, jedna od najljepših u Istri, ostala je gotovo ista. Mijenjala joj se samo namjena pa se zna da je u doba mletačke vladavine ovim krajem, od 1420. do propasti Mletačke Republike, 1797., služila kao sudnica. Vjerojatno ni u Oprtlju ne znaju kad je pretvorena u lapidarij, a danas jedna djevojka u loži raspoređuje stolove, večeras će, kaže, tu biti priređeno vjenčanje. Ložom očekivano dominira golemi mletački krilati lav s više ljudskim nego lavljim licem, ali da lava-mješanca ni nema, lapidarij bi ostao vrlo vrijedan. Bit će da je izbor bio kudikamo širi, čim su praktički svi izlošci „prvoligaški“, kako oni sitni srednjovjekovni, tako i oni kasniji, uglavnom mletački, puni i teksta, i podataka, i grbova, i u kamenu usječenih likova, sačuvanih za vječnost. U jednom kutku lože i kućica s knjigama, ali ne nalazim baš ništa za svoje zube.
Preko puta lože su jedina sačuvana od nekadašnjih trojih gradskih vrata. Barokna, pregrađena 1765. Vrata su, znamo, porta, otud i talijanski naziv grada – Portole. S one strane vrata sunce – doziva, mami, dobacuje, zviždi, tegli za rukav, čak predlaže da zajednički napravimo selfie… Hm, mislio sam još malo prodžonjati donji dijelom grada, ali hajde mu odoli! Maloj loži, žutoj kući koja je, kao i gotovo čitav ovaj dio gradića, stoljećima pripadala obitelji Persico, samo ću mahnuti. U „tunel“ što ga čine gradska vrata savršeno se uklopio antikvarijat, boljeg mjesta mu se ne bi našlo od početka do kraja Oprtlja. Da je otvoreno, prošnjuvao bih malo, mada se manje-više sve vidi i kroz portal.
Putokaz mi pokazuje župni ured, znači da će uskoro preda me iskočiti župna crkva svetog Jurja. Ima, međutim, još uzbrdice, svako malo protkane voltima i tunelčićima, a svaki bi u gradu siromašnijem materijalnom baštinom od Oprtlja mogao biti mogao predstavljati upečatljivu, čak i glavnu vedutu. Prilično je pusto od ljudi i tu ne mislim na turiste već na stanovnike što je, bezbeli, poticajno djelovalo na umjetnike, pa još jedan selfie pravim s figuricama u izlogu ateljea „Čuvarkuća“, prozora obraslih istoimenom ljekovitom biljčicom, a zamalo se, odmah iza susjednog zida, ukazuje i ulaz okružen saksijama s cvijećem, ali i jednom malom skulpturom nekoga nalik Budi, uz „kreativni nered“ svuda uokolo.
Pred župnom crkvom sam i, nakon što vidim otvorena vrata, ne ulazim već ulijećem; Bogu hvala, ali i dvjema čistačicama, da ne bî njih, opet ne bih maknuo dalje od vrata i kvake. Prvo mi valja popričati s njima, udobrovoljiti ih, inače mi, nisu one ovdje da ugađaju ovakvim kao ja, mogu pokazati izlaz. Starija je iz nekog sela između Busovače i Zenice, mlađa čak iz Rumunjske, udana ovdje. Crkva trobrodna, slog kasnogotički, rebrasto „nebo“, moćni kapiteli na stupovima pregrada, izvrsni vitraji, živim bojama oslikan kor, na kome se vide orgulje, „medaljonski“ sveti i svetice utopljeni u bjelinu zidova, puno bočnih oltara, ponešto rustičnih, bezbeli onda podobro starih kipova… D'Annin sveti Juraj u oklopu, sa šljemom nalik vatrogasnom, može bit' da ga je, dok ubije zmaja, pozajmio od kolege mu svetog Florijana, na konju ljudskog pogleda, pa me načas vraća u ložu, na onog lava…
Godište crkve je 1526., što će reći da ove godine slavi 600. rođendan, na koji bi svakako trebalo pozvati Majstora iz Kranja koji ju je zidao, samo što mu niko nije pribilježio ime pa se ne zna adresa na koju bi pozivnica bila poslana. Zvonik, za razliku od većine istarskih, nije šiljast; ostao je bez krovne piramide na vrhu, onakav kakav je mletačkim vlastima trebao u funkciji obrane.
Ispred crkve je nimalo skučen trg, na kome će se, vidi se to po pozornici i panou s kestenima, održati dio „Kestenijade“, možda onaj službeni, a možda će pečenih i kuhanih kestena biti nakon neke svečane mise. Trojica su, Crveni, Narančasti i Žuti, već stigli, svi s rupama u stomaku, prsima ili glavi. Umjetnost 21. stoljeća – samo nek' je drugačije od svega, ostalo je manje važno. Na trgu je, inače, uz nekadašnje žitno skladište, stajala i komunalna palača, izgorjela u požaru Drugog svjetskog rata, a onda posve uklonjena. Da je „preživjela“, tek sad bih se susreo s onim lavom iz lože, originalno je stoljećima stajao ovdje.
Put kojim se spuštam znači, kao i svaki pa makar najzabitiji kutak gradića, još jednu arhitektonsku izložbu, u koju se, u još jednom duguljastom „tunelu“, ugnijezdila i likovna izložba. Motivi raznorodni, od gradskih znamenitosti, preko prirode, pa do ponešto prozaičnih ljudskih likova. Na Casi Aqua dolce nekakva, bit će po nazivu, slatkovodna ribetina, ne jednoj drugoj grboliki krovni šiljak tvrđavskog ili crkvenog tornja uronjen u sunce s natpisom „Nadomak suncu“.
U središtu gradića nema parkinga niti parkiranja, ali se može proći na drugu stranu, na cestu prema Bujama, i stići do još dviju crkvica. Prva je grobljanska, svete Cecilije, i za ovdašnje poimanje je „od prekjučer“, iz 1842., glavna jedino umrlim Oprtaljcima. Oprtalj se odozdo vidi savršeno, i vidikovac, i toranj, i mnogo zgrada; izgleda veći nego što je, a tek ovako dobiva „teksturu“ istarskih gradova nasađenih na vrhove brda.
Posjet crkvici svete Marije će mi po mnogo čemu nalikovati posjetu crkvici svetog Roka. Povelik pano mami freskama iz 15. stoljeća. Crkvica čak sliči onoj Rokovoj, ponajprije zbog sličnog trijema, dodanog 1700. godine, ali i po tome – džaba ti reklamni pano! – što je također zaključana. I ovdje su prozori bočno od zabatnog ulaza jedini „spas“, kroz njih se mogu prilično fino nagledati fresaka, ali ih ne mogu snimiti ni izbliza kako bih želio. Jedino što se, zbog živih boja, za razliku od onih kojim su rađene freske, jasno vidi je oltar s Bogorodicom. Koje su freske legendarnog Šarenog majstora, koje Kranjanina Klergina II., koje još dvojice, jer su je oslikavala četvorica slikara, ostat će bez odgovora, dok opet nekad ne svratim u Oprtalj i odbijem ga napustiti prije nego dobijem ključeve svih crkava.
Kad sam jutros dolazio u Oprtalj, u Livadama je sunce tek namigivalo, a odozgo, s onog vidikovca, ništa od Livada nisam vidio – zalegla magla i ne mrda. Nekad oko podneva magla je valjda otišla u krevetac, razdanilo se, eto me u Levade, kako ih zovu Talijani. Jedni tvrde da su Livade obične livade, drugi da je to mletački naziv za nasipe kojim se Mirni nije dalo da iskoči iz korita. Raskršće bez starine kakva je gore, na brdu, ali stanovnika dvostruko više, konkretno 169, od kojih je dobar dio „spuzao“ iz Oprtlja – ipak nije isto živjeti na 12 (Livade) i 378 (Oprtalj) metara nadmorske visine.
Istra je, konkretno labinski kraj, bogata ugljem, koji se tamo eksploatirao od 1626. pa sve do 1999, kada je posljednja smjena garavih brkajlija iz jame Tupljak izvezla dva vagoneta uglja. Tada je svima izgledalo da je istarsko podzemlje dalo od sebe sve što je imalo. Koji mjesec kasnije ispostavit će se da su u krivu. Uveliko su već tada po istarskoj hrastovini traženi tartufi, ali su se time uglavnom bavili iskonjaci i pasionirani ljubitelji gljiva. Kad je, međutim, početkom studenog 1999. Giancarlo Zigante, točnije njegova kujica, iskopao tartuf težak 1,31 kilogram, započela je prava pomama, a šumama su odjekivali glasovi kao da je preko noći izbio rat pa se po šumama i gorama, u sjenama stoljetnih hrastova, sakupljaju oni što će, pod motom „pukovnik il' pokojnik“, za koji dan udariti po okupatoru.
Danas je tvrtka „Zigante“ jedna od najpoznatijih prerađivača „jestivog dijamanta“, kako tepaju tartufu, a onaj „nalaz“ od 1,31 kg se, kao najveći na svijetu, već gotovo četvrt stoljeća nalazi u Guinnesovoj knjizi rekorda. Prije nego su ga zvanice, na posebnoj za to upriličenoj fešti, smazali do zadnje mrve, odliven je u bronci, a u Livadama je, usred kružnog toka na najfrekventnijem raskršću, dobio i spomenik. Još jedan, u kamenu izrezan tartuf u rukama, gotovo u zagrljaju, stoji pored glavne ceste, a na njemu stoji da su Livade „centar svijeta tartufa“.
Imaju Livade i partizanski spomenik s imenima osam palih boraca i pride nešto civila, bez tog nije bilo nijedno iole veće istarsko mjesto, i crkvu svetog Ivana Evanđelista iz 1697., najstariji objekt u mjestu, sada, kako se centar pomjerio u ravan, „zaostalu“ na rubu naselja. Imaju još nešto vrlo rijetko, dva visoka kamena međaša iz 1779., nekadašnje graničnike Šume svetog Marka, odavno preimenovane u Motovunsku šumu, veoma važne mletačkoj vlasti zbog njenih uvijek velikih apetita u brodogradnji. Na stupovima su i danas jasno vidljivi brojevi i oznake mletačkog Vijeća desetorice.
Novu atrakciju Livade su dobile potkraj 2007. Istarska željeznička pruga „Parenzana“ („Porečanka“) bila je od Trsta do Poreča duga 123,1 kilometar i muzej je mogao biti uređen na svakom metru, u bilo kojem od 33 mjesta kroz koja je pruga prolazila od 1902. do 1935., ali su se, bit će, Livade dosjetile prve. Ljubazna djevojka u malom muzeju od onih je što ne gnjave, puštajući posjetitelja da sam pogleda sve što ga zanima, ali u svakom času spremna dati odgovor na baš svako pitanje o Parenzani i muzeju.
Stare vozne karte, onodobne razglednice, red vožnje sa svim stanicama i drugim detaljima, čak i dijelovi pruge, strojovođe na svojim feštama, pribor s postaja za opskrbu lokomotiva vodom, kameni „stojećci“ što su označavali dokle se stiglo i koliko je još do cilja, slike i fotografije mostova i vijadukata… I crvene, zelene i plave trake po zidovima, kao vizualna simulacija „Parenzane“. I još: ulaz je besplatan.
Posljednja fotografija iz Livada je grafit na zgradi nekadašnje škole – „Država Istra“. „Parenzana“ je onda bila u jednoj državi, a sad bi prolazila kroz čak tri: Italiju, Sloveniju i Hrvatsku.
Mogao bih time završiti oprtaljski putopis, ali općini Oprtalj pripadaju i Istarske toplice, smještene uz cestu Buzet - Motovun. Desetak minuta ugodne vožnje, ponajviše kroz klisuru, a negdje na pola puta – prije par dana sam ga „isprobao“ – stoji i restoran s dobrom kavom i još boljom klopom.
Istarske toplice danas djeluju mrtvo. Zašto u krugu nema nikoga osim ponešto turista, ne znam, a i nije mi važno. Stijena visoka 85 metara, ispod koje su se ugnijezdile, prizor je dostojan naslovnice svake turističke publikacije u Istri, a bome i u Hrvatskoj. Stijena je svetog Stjepana, ljekovito vrelo ispod nje također je Svečevo, i toplice su se – to čitam na panou – zvale po njemu, a sve jer navrh stijene svoje posljednje ovozemaljske dane broje ruševine drevne crkvice svetog Stjepana Prvomučenika.
S panoa doznajem i da ih je prvi opisao, nije navedeno kad i čiji, biskup Tommasini, koji je zaključio da je kvaliteta u rangu tada vrlo poznate vode u San Pietru kod Udina. Prve smještajne kapacitete, nastavlja priču pano, podigla 1817. obitelj de Gravisi iz Kopra. Mijenjali se vlasnici i države, a Jugoslavija ih je, smatrajući da su potrebnije državi nego njima, otela od posljednjih prijeratnih vlasnika, obitelji Facchini iz Livada.
Najljepši detalj Toplica je mozaična klupa u parku. Čija god su i ideja i izvedba, za petice su. Glagoljica na naslonu, crkvica i koza na bokovima, a sve u tisuću kamenčića i stotinu boja.
Da nisam lijen kao što jesam, sad bih se zaputio uz guduru i dovrludao do obeskrovljene i obesvećene crkvice svetog Stjepana, a da me neće uloviti mrak i onda tražiti gorska služba spašavanja, produžio bih do Zrenja, rodnog mjesta svetog Jeronima, i do „Dlakavog dvorca“, kako ovdje nazivaju kaštel Pitrapelos. Jer sve je to Oprtalj. Ipak ću točku staviti u Istarskim toplicama. Od koga je, dosta je :)
