„Koliko je Prijedor polje dugo, široko / još je ljepša Prijedorčanka, mlada djevojka“. Tako nekako započinje stara sevdalinka u kojoj se dužina i širina nekom magijskom nadmatematičkom formulom, bez navedenih jedinica mjere, pretvaraju u djevojačku ljepotu. Pjesnička sloboda veća je i od djevojačke ljepote i od Prijedorskog polja, koje se polagano, ali sigurno smanjuje – Prijedor je ipak po broju žitelja, a ima ih zeru manje od 90.000, nakon Banja Luke i Bijeljine, treći grad u Republici Srpskoj. Doduše se brojka odnosi na prijedorsku općinu, u koju je šezdesetih godina prošlog stoljeća uklopljeno nekoliko manjih. Da ne bih točio kapi u već punu čašu, nedavno sam putopisao Omarsku i Kozarac; „štofa“ za finu putopisnu „zastavu“ ima dovoljno i u samom Prijedoru.
Od proteklog rata je Prijedor u mnogim, zna se otprilike i u kojim medijima, na izrazito zlu glasu. Ko se ravna prema tim medijima, očekivao bi da zatekne sive zgrade „ukrašene“ gomilama smeća, ohrndane ulice smrvljenih pločnika i nevesele ljude na rubu kolektivnog suicida. Ko dođe bez medijski patentiranih i odavno čvrsto zapečaćenih predrasuda naći će grad širokih trgova, svijetlih zgrada, počesto oplemenjenih svježim muralima i ljudi nasmiješenih i opuštenih toliko da će ti rado objasniti, uputiti te gdje je što i – dogodi mi se triput za dan – pozvati „na kafu“.
Slika Prijedora nije identična prijeratnoj, ali su neke osobitosti ostale i opstale iste. Možda svakom nije tako, ali se meni u davnašnje sjećanje urezao kip dr. Mladena Stojanovića: postolje visoko, on, blago raskoračen, ruku dignutih na pokret, na akciju, kao okrilatio, pogleda punog pouzdanja i vjere. Možda ne iste one što ju je propovijedao njegov otac, pravoslavni prota Simo, ali mu naprosto šiklja iz očiju.
Mnogi, ko zna zašto, prešućuju dr. Mladenovu ulogu u „Mladoj Bosni“ i činjenicu da je nakon atentata osuđen na čak 16 godina zatvora, s tim da je nakon tri godine ipak amnestiran, izdvajajući samo njegovo bavljenje liječničkim poslom, pri čemu je iskazivao danas nepoznatu i nemoguću humanost, i kratku, ali blistavu karijeru partizanskog organizatora i komandanta. Krenulo ga je te 1941. k'o Božu zvanog Pub, nizale su se pobjede k'o jagode na vijencu, ali je rat prije svega kockanje: kao što je Bože nestalo neznano kud, tako je i dr. Mladenov pobjedonosni niz i streloviti uspon prekinut metkom ispaljenim od članova odreda „ni partizana, ni četnika“ Lazara Tešanovića, a dokrajčen četničkim hicima u bezimenom potoku kod čelinačkog sela Jošavka.
Prijedor, prijeratni i sadašnji, voli partizane, napose dr. Mladena, ali su kod nas ratovi takvi da ih nijedan naraštaj ne izbjegne, a onaj ko je stradao zadnji, dobiva spomenik veći od prethodnih. Otud su u parku preko puta zgrade gradske uprave, blizu Mladenovog, našlo mjesta i za spomenik srpskim borcima poginulim u posljednjem ratu. Rat je bio jedan, makar ima tri imena, a ovdje je ulogu pobjednika zadobila Vojska Republike Srpske. Puno je bezličnih spomenika poginulim, bez trunke umjetničkog, i tu mislim na sve tri ratne strane. Prijedor je imao neku „facu“ koja je mogla i znala doći do legendarnog srpskog kipara Miodraga Živkovića, autora brojnih spomenika, primjerice onih na Kadinjači i Tjentištu. Živković se, to već nekad negdje spomenuh, potkraj rata s partizanskih motiva prebacio na (sve)srpske i – umro je u 93. godini – „oblao“ nacionalnu broncu do pozne starosti. Na stranu motivi, ali znanje je znanje, pa je prijedorski spomenik, nazvan „Za krst časni“, jedno od najboljih umjetničkih ostvarenja kad je riječ o spomenicima poginulim u posljednjem našem ratu: iz središta golemog križa izranjaju ljudska lica i tijela, i sama – barem ih ja doživjeh tako – pomalo zbunjena što su iz kamenog masiva izmiljela na ovaj svijet.
Ako ko pita za spomenike ginjenicima koje drugih nacija, uzalud pita, u Prijedoru takvo što ne vidjeh, ali nedaleko od spomenika, u krugu Srednjoškolskog centra, ugledah još jedan, također posvećen poginulim srpskim borcima. Neko se, iako jedan drugom nimalo ne sliče, „dosjetio“ „prepisati“ naziv svima znanog Bogdanovićeva spomenika Jasenovcu – „Kameni cvijet“. Radi se, ako baš potpuno ne robujemo formi, o dopadljivoj otvorenoj kružnoj kapeli. Izvana su bijele mramorne plohe zauzeli srpskopravoslavni svetitelji oboružani križevima i mačevima, a ponutricom, uz zdenac ponešto nalik krstionici, postavljen nasred kruga, crne ploče s imenima 575 boraca Vojske Republike Srpske s prijedorskog područja poginulih u posljednjem ratu, i to od 1990. do 1996., što bi moralo značiti da su na pločama i imena poginulih u ratu u Hrvatskoj, a ne samo u BiH. Otvoren je 2012., a nedugo potom je oskvrnut, što je nadležne najprije natjeralo da ga zatvore, a potom da mu dodaju ulaznu rešetku i obavijest da je otvoren od 8 do 15.30 sati. I mimo tog vremena se, međutim, ponutrica može vidjeti, ali se unutra može samo pogledom. Na stranu rat i politika, ali je i „Kameni cvijet“ umjetnički vrijedno ostvarenje meni nepoznatog autora, odnosno „osmislitelja“.
Po uvodnom dijelu moglo bi se pomisliti da je sve u Prijedoru vezano za ratove, klanja i ubijanja, ali nije. Dašak starih i bezbeli boljih vremena nije ishlapio, što se, primjerice, vidi na dopadljivojm zdanju Gimnazije, osnovane 1920. godine. Doduše je 1993. „prekrštena“ i nosi ime Sveti Sava. Kako se zvala dotad, autor opširnog teksta na info-ploči nije smatrao potrebnim spomenuti. Nisam, iskreno, ni očekivao, budući da se do 1993. nazivala imenom narodnog heroja Esada Midžića; uzalud što je Prijedorčanin kad mu je ime pogrešno – ipak je Prijedor, snimih taj grafit, „srpski grad“.
Ne znam ni kako se zvala Narodna biblioteka, ali sigurno nije kako se sad zove, „Ćirilo i Metodije“. Kažem to sasvim usput, nemam ništa protiv „Solunske braće“, odnosno „slavenskih apostola“, štujem ih ne samo kao kršćanske misionare nego i kao ljude koji su udarili temelje slavenskoj pismenosti. Biblioteka se nalazi u istoj zgradi u kojoj je i Muzej Kozare. Ako je suditi po današnjoj slici, Prijedorčani baš – za nekih pola sata koliko sam se vrzmao okolo niko ne uđe ni na jedna vrata – i ne lude od želje za knjigama i muzejskim eksponatima. Zgradu je inače 1890. sagradila mrska Austro-Ugarska kao školsku, što je i bila sve do 1984., a okolo se vrzmam jer su dvije izložbe, antička arheološka i industrijsko-rudarska, postavljene na travnjaku. Na prvu, arheologija i rudarstvo djeluju nekompatibilno na razini niđe veze, ali kad se malo promisli, itekako su bliska područja. Prijedorski kraj je oduvijek bio rudarski, a gdje je bilo ruda, tu se zgodilo i Rimljana. Otud se na travnjaku našlo nekoliko, a ispod nadstrešnice desetak bjeloputih rimskih stela s natpisima i licima rimskih uglednika i njihovih hanuma. U starije rudarske sprave se ne razumijem nešto posebno, ali su postavljači izložbe računali i na to, pa su uz neke od izložaka stavili i osnovne podatke, dok se za ostale treba domišljati. Prepoznajem rudarski unt, vagonet, kako ga već gdje nazivaju; ovdje je bio znan kao kiper i u rudniku željeza u Ljubiji korišten je od 1916. do 1963.
Među prolaznike ne računam Rudolfa Slačalu, on, sazdan od žice, povazdan sjedi na drvenoj klupi i dlanom desnice zaklanja sunce i kad ga nema. Poznati slikar rođen je i živio u Prijedoru, tu je i umro prije deset godina, a grad nije predugo čekao da mu se oduži. Možda su gradski oci jedino trebali maknuti topovsku cjevčugu dalje od njega; u njegovim mozaicima i umjetničkim instalacijama nema ni natruhe ičega na što asociraju topovi.
Ne spada među prolaznike ni „Žena“ rođenjem Prijedorčanina, akademskog kipara Sretena Stojanovića (1898. – 1960.); izvajao ju je davne 1934., ali nikad ni sekunde nije ostarjela: čvrsta bedra, jedre grudi, Venerin brežuljak nalik gustom grozdu, izraz lica što samouvjereno kaže: Uzalud mi tražiš manu! Susjed joj, narodni heroj Josip Mažar Šoša, također nije stigao ostarjeti, ubio ga 1944. u 33. godini života u Travniku geler minobacačke granate.
Kavenišem u caffeu „Intermeco“, čalabrcnut ću nešto u brzogrizu simpa naziva „McMiško“, pa nastaviti s tabananjem. Na susjednom trgu spoju starog i novog, nešto nalik ogromnom, ali uzanom jedru bez platna, na čemu razaznajem jedino da je već zamalo pola pet. Muzičku školu, nazvanu po meni nepoznatom Savi Balabanu prepoznajem po glazbenom znakovlju nanizanom duž ograde, a pozorište bih, i da na pročelju ne piše da je to, „skontao“ po nestandardnom arhitektonskom rješenju. Info-ploča kaže da je zgrada podignuta 1977. Dvaput sam, prije nekih desetak godina, pogledao predstave prijedorskog kazališta i mogu samo reći da se, po prikazanom, kazalište ne samo drži već je jedno od boljih u našoj zemlji. Podalje od kazališta naiđoh na plakat: Simo Marčeta, „Scena“, Novi Grad, izveo je monodramu „Pismo sinu u Ameriku“. Izveo, dakle, prošlo.
Iznad krova kazališta strši visoki zvonik katoličke crkve svetog Josipa, sagrađene 1896. I tako od 1970., kad je sagrađen, pa do danas, s tim što se, zajedno s crkvom, 1992. „povukao“ u nebesa i ostao gore narednih 20 godina. Župnik vlč. Tomislav Matanović ubijen je 1995., zajedno sa svojim roditeljima, i bačen u bunar, za što, očekivano, niko nije osuđen. Naravno da su i crkvu i zvonik u nebo odnijele mine i eksploziv, kao i sve nepravoslavne objekte u Prijedoru i prijedorskom okružju, ali je, evo, sve kao nekad, barem kad se gleda forma. Na zidu bijela ploča koju je, za novi početak crkve, 22. VI. 2003. u Banja Luci blagoslovio Ivan Pavao II. Crkva je zaključana pa ne mogu vidjeti, kažu, raskošan mozaik svetog Josipa, rad onog od malo prije što danonoćno brani oči od sunca.
Ako je zaključana katolička crkva, nije Čaršijska džamija. Tabani propadaju u debeli crveni ćilim. U svakom dašku zraka i svjetla mir. Najljepši detalj je šestostrana ploča u koju je okačen višemetarski luster. Prijedor je mlad grad, zatemeljen u doba Bečkog rata (1683. - 99.) i naseljen izbjeglicama iz Like. Kako se formirala čaršija, tako je, ne zna se točno kad, iznikla i džamija. Ima oko nje fino ukrašenih starih nišana, a najstariji je iz 1832. Uz džamiju je – ulica je nazvana po narodnom heroju Muharemu Suljanoviću – i sjedište prijedorskog medžlisa, smješteno u novosagrađenom objektu. Ne znam baš je li bilo potrebe nasred fasade staviti golemi natpis da je džamija i nacionalni spomenik BiH, to obično bude diskretno, negdje pored ulaza. Ovdje su odlučili drugačije.
Podrazumijeva se da je Čaršijska džamija, kao i druga, Gradska ili Sultan Ahmedova, također nacionalni spomenik BiH, 1992. također letjela u nebesa. Dok je katolička crkva „pala“ na isto mjesto, Čaršijska džamija je bila malo neprecizna, pa sad stoji šest metara dalje nego što je stajala stoljećima. Kriva je ulica koja se, dok je džamija šetala nebesima, odlučila proširiti. Otvorio ju je 2. VIII. 2008. najveći vakif Suljo Halalkić, koji je jedini spomenut imenom i prezimenom na crnomramornoj spomen-ploči. Ne piše, ali se zna da je dao 100.000 KM, zarađenih u pečalbi u Švedskoj. Na oglasnoj ploči plakat kojim Medžlis poziva na svečani bajramski koncert „Bajram u Prijedoru – Nek mirišu avlije“. Fali samo apostrof.
Firma Galerije nazvane po već spomenutom Sretenu Stojanoviću izvrsna; pomalo me podsjeća na table s nazivima ulica na Malti. Stojanović se bavio i mozaicima pa je nekome sinulo da ne bi bilo zgorega napraviti i takvu firmu. U galeriji – oglašeno je jednostavno, a fino – traje izložba Ane Petrović pod nazivom „Na nebu nema zvezde da sija kao ti“. Spretno sročeno, mada bi svaki i svaka od nas, barem u mislima, u mašti, mogao/mogla prirediti izložbu toga naslova. Ne računam nezaljubljene, njih ionako ne treba shvaćati ozbiljno :) U Galeriji najavljeno Veče klavirske muzike, na kome nastupaju Jovana Dragović i Irina Džanić, bit će studentice glazbe, čim ispod njihovih imena stoji da dolaze iz klase Milana Savića.
Ljapsam između dvije stare fine zgrade; na jednoj piše „Mladen Stojanović živi“. U njoj je, u Ulici kralja Petra I Oslobodioca, a vrijeme ju je satralao bašk'o onu ljepoticu Hanku iz pjesme Safeta Isovića, sjedište Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Mladen Stojanović“. Pored naslova društva spomen-ploča petorici članova Društva poginulim „za slobodu srpskom rodu“ tijekom posljednjeg rata. Na krovnom dijelu pročelja upisana je 1903. Davno su umrli svi koji joj pamte porođajne muke. Preko puta ulaza dvije punačke dame, nimalo ne mareći za svijet oko sebe, realiziraju foto-session. Traje i traje.
Ivan Perović (1991. – 2011.), dječačić s loptom, oslikan je na prizemnom dijelu jedne stambene zgrade. Šta mu bî, vjerojatno zna svaki Prijedorčanin, ja ne. Inače sam se zaputio do sabornog pravoslavnog hrama Svete Trojice, preko puta hotela „Prijedor“. Iz 1891. je, podignut nakon požara koji je umalo izbrisao Prijedor s lica zemlje. Iznad ulaza Sveta Trojica u bakropisu, s bokova još dva bakropisna „prozora“. Nedaleko od nje – na kraju se sasvim slučajno vraćam onom od koga sam započeo putopis – Spomen-kuća porodice Stojanović. Unutra je izložba o Stojanovićima, dakako s naglaskom na dr. Mladena, te još jedna, umjetničkih djela akademika Sretena Stojanovića.
Na travnjaku ispred (zaključane) kuće golema muška glava na postamentu. Iz pogleda isijavaju grč i bol. Je li to možda Mladen ili je glava Sretenovo djelo? Ili je i jedno i drugo, u što ipak sumnjam. Dragi Prijedorčani, napišite negdje u prikrajku postamenta, ne košta mnogo, kako bismo znali i mi, koji slučajno zabasamo u vaš grad, a ne samo vi. Hvala.
