Priča mi prijatelj, sve iz prve ruke, što bi reci Džoni Štulić: tek je krenuo u školu u malom hercegovačkom mjestu, tek je učio slova, a prvi nastavni sat svakodnevno je bio isti – ustali bi i, pod „dirigentskom palicom“ učiteljice, pljeskali i skandirali „Zona A, zona B, bit će naše obadv'je!“ U vrijeme berbe duhana ruke su, uzalud i sapun i lukšija, ostajale ljepljive, ali bi onaj ko bi i načas prestao pljeskati mogao računati na trenutačnu pedagošku mjeru zvanu „iza ušiju“. U neko doba, pred kraj sata, učiteljica bi dala znak da se slogan mijenja pa bi ispucalim zidovima seoske potleušice pretvorene u školu odjekivalo „Trst je naš! Trst je naš! Trst je naš!“
Djeca, dakako, nisu znala ni šta je Trst ni zašto je naš, pogotovo zašto se, ako je već naš, mora toliko dokazivati. Ni šta je zona, kamoli Zona A i Zona B, ali su ne jednom, skandirajući, prošli duž čitavog sela, a neki, zahvaljujući skandiranju, i prvi put vidjeli kako izgleda grad.
Titovi partizani su u proljeće 1945. uhvatili takav furset da su prošišali Trst i probili se sve do Monfalconea, po naški Tržiča, gdje su se sudarili s kolegama osloboditeljima, pristiglim čak s Novog Zelanda. Šaljiva legenda kaže da su Novozelanđani upitali partizanskog zapovjednika „A kud ste to vi krenuli?!“ Ispostavilo se da su bili u pravu: velike sile su nakon svega 40 dana natjerale partizane na odstup, a vlast su preuzeli Saveznici. Razlog: „Zoster“ tada još uvijek nije bio snimio onu Ko je jamio, jamio :)
Bilo je to doba, a potrajalo je godinama, kada je svakog časa mogao izbiti novi rat, sada između Jugoslavije i Italije, pa je 1947. čak, dok problem ne bude riješen, formirana posebna država, nazvana Slobodni teritorij Trsta. Postojala je do 1954., kada su Jugoslavija i Italija potpisale Memorandum o razumijevanju, kojim je tršćansko područje podijeljeno na famozne Zonu A i Zonu B. Niko nije bio zadovoljan, a frtutma je trajala sve do 1975., kada je Osimskim sporazumima potvrđeno da su milijuni Jugoslavena svih nacija od Gevgelije do Sežane sve one parole o Trstu izvikivali uzalud.
Stvarno pomirenje ipak su donijele - farmerice. Na policama bivše nam države, koju neki i dalje idealiziraju kao da je bila kombinacija Švicarske i Kalifornije, nerijetko je znalo potpuno nestati kave, šećera, banana, deterdženta…, a kupiti farmerice naprosto je bilo nemoguće. Spas je bio Trst i tržnica Ponte Rosso: ukreši „stojadina“ ili „pezejca“ pa polako, šta bog da. Druga opcija bio je vlak. „Bog“ je bio svaki od strogih jugoslavenskih carinika – ako ga ne uspiješ podmititi, uzalud si gubio dane i trošio pare, vratit ćeš se očerupan i od robe i od dinara.
Trst je nekad, prije Velikog rata, bio dva i pol puta veći od Zagreba. Kasnije se prednost počela topiti, a danas su gotovo petina stanovnika umirovljenici. Raspadale se države i pravile nove, sad si na konju, zamalo u prašini, ispod njegovih kopita. Potrefio sam u Trst u dane kad se održava nekakav višednevni omladinski festival pa se toliko i ne primijeti; dapače, neke od glavnih ulica su zatvorene, dijelom čak i ona glavna, pa ću, vrludajući, kao i ostali vozači, kojekvim sokačićima i još više stojeći u redu, sat vremena potrošiti samo da se dočepam parka San Giusto i najvećeg parkirališta u gradu. U potrazi za parkingom iznenada i slučajno ću shvatiti da je Trst naš. Nakon što, naime, ugledam jedno slobodno mjesto ispred hotela „Savoja“, valjda najvećeg u gradu, uza samu glavnu cestu, ne pitam koliko će koštati. Neće, međutim, koštati ništa, što će mi priopćiti muškarac u lakejskom hotelskom odijelu – to je mjesto za goste, a on je tu da nadgleda. Zove se Saša, „od Svrljiga“ je, a za minutu će nam prići i Bogdan „od Vinkovaca“, konobar u istom hotelu, baš izašao „da uzme malo zraka“. Pomogli bi, nije da ne bi, ali ne smiju – pravila su pravila. Oni me i upućuju u podzemlje San Giusta, parking na nekoliko etaža, to je, kažu, danas jedino mjesto u gradu gdje se može naći parking, ali i tamo s čekanjem. A jezik: „Pa bratko moj, ovdje ti svaka prodavačica zna srpski!“, kaže Saša, a Bogdan, smijuljeći se, dodaje: „A još bolje hrvatski!“
Od parkinga do središta pješice se stigne za ciglih pet minuta, a tu, u kultnoj ulici Borgo Teresiano, nailazim i na prvi od barem deset današnjih nadasve bučnih festivalskih koncerata: sredovječni brkajlija polomi se cijedeći iz gitare rifove meni nepoznatog talijanskog rock'n'rolla, ali prolaznici uglavnom samo ubrzaju korak da što prije odmore ušne školjke. Brkajlija vrišti „La donna di picche“, a meni se, kroz eho, čini da uzvikuje "Trieste a noi", odnosno „Trs je naš“ :-O U festival se, na svoj način, uključila i župna crkva Gospe od Krunice: Haydn, Mozzart, Simone Nuccioti i nezaobilazni Verdi. Unutra samo jedna djevojka, skrušeno se moli pred Gospom na glavnom oltaru koja joj se, izgleda mi, blago osmjehuje. Sudeći po jednoj od kapela u kojoj su o zidove obješene stotine darova zahvale izliječenih i utješenih, tršćanska Gospa od Krunice je široke ruke. Ja joj – nemam obraza! – ne tražim ništa, nisam ni izbliza zaslužio ni ono što mi je dano.
Ispred ulaza u Via del Ponte, pred jednom od desetaka galerija, trokatna polica s knjigama, a svaka stoji samo jedan euro. Sto sreća pa ne znam talijanski, inače bih obilazak grada nastavio natovaren k'o magarac. Tržnica na Ponte Rosso ni nalik nekadašnjoj: pokladne maske (kud li prije?), umjetničke i, još puno više, kvaziumjetničke slike, escajg i porcelansko posuđe, nešto zlatnine, doduše i nešto odjeće od – tako stoji na stupu štanda – kuhane vune. Prodavačica puno više nego kupaca, njih jedva da ima, a roba ništa posebno. Uzalud tražim barem jedne farmerice, ali ih ni na jednom štandu nema, da ne govorimo o kavi, deterdžentu ili šećeru. A Trst je naš, čim kod jednog prodavca zvekoća zbrda-zdola sakupljenih i popakovanih u prozirne vrećice fino vidim onu našu zlatno-bijelu od 2 KM. Na obližnjem trgu jedno pet metara dug red pred ulazom u kafić: popunjeno i mora se čekati :-O Hajde što se čudim ja, ali čudi se i mramorni harlekin iznad ulaza; ne mrda nikud već stoljećima pa možda još nije doznao za festival. Ne može doći sebi ni ljepojka što na krovu krasi firmu tvrtke „Assicurazioni generali“: trg je pun, nijedne prazne stolice u nekoliko desetaka metara dugoj kafićkoj bašti u prizemlju, ispod njenih nogu, pa, jadna i žalosna, nemoćno širi ruke.
Tako stižem i na glavni i najveći tršćanski trg, Piazza dell'Unità d'Italia, odnosno Trg ujedinjenja Italije, pravo pred Vijećnicu i Fontanu četiri kontinenta. Afrika, Azija, Amerika i Europa, dok Australija i Antarktika, bit će, nisu bili zanimljivi. Čega se sve nije dosjetio Giovanni Battista Mazzoleni: opušteni crnac, ležeći mislilac, dupini i školjke, a povrh svega anđeo s krilima većim od „boeingovih“ i dvije anđelice bez oreola. Uz njih Karlo V. Habzburški, car Svetog Rimskog Carstva, onog što „u njemu ne zalazi sunce“, vladar brojnih država, ne samo u Europi već širom svijeta; ljevicom nešto pokazuje, desnu ležerno naslonio na bedro.
Ukraj trga batiskaf „Trieste“: 1960. je postao prvo plovilo s posadom na svijetu koje je dosegnulo dno one rupčage u Marijanskoj brazdi, najdublje u Zemljinom morskom dnu. Nadam se da je ovdje privremeno, budući da je inače izložen u Nacionalnom muzeju američke mornarice u Washingtonu, a možda je ovo samo replika. S druge strane trga plavo-bijeli čamac, ali mi se ne da gužvati kako bih doznao u kakvom je odnosu s tršćanskom i talijanskom poviješću. Gradska vijećnica sja punih 150 godina, a ona dvojica na tornju – zovu ih Janeze i Mikeze – neumorni su u okretanju automata za zvono i sat ispod njega.
S druge strane najstarija zgrada na trgu, Palača Pitteri, a onda i Palača tršćanskog Loyda i Palača Governo. I Caffè degli Specchi, koji postoji još od 1839., doduše u ratna vremena pretvaran u skladište i vojarnu. A sve je otvoreno samo na jednu stranu, prema Tršćanskom zaljevu. Da ne duljim: trg je u vrijeme sukoba s Jugoslavijom bivao ispunjen do posljednjeg mjesta, pa i sad s krovova, iz loža, s balkona odjekuje "Trieste a noi!“ S druge strane dolazi huk nalik današnjim navijačkim, ono kad se okrše „Real“ i „Barcelona“, samo što je naški: "Neka znaju Talijani, da Trst brane partizani!"
Putokaz na rubu trga usmjerava me prema dvjema crkvama, dvama arheološkim lokalitetima i jednoj povijesnoj točki. Dužina je izražena u koracima i ništa ne izgleda predaleko. Ne mogu ni zamisliti kako se osjećao neznani partizanski desetar nakon što se popeo onih 90 stepenica do Santa Maria Maggiore, župne crkve Gospinog Bezgrešnog Začeća; mora da je pomislio: Druže Tito, da samo znaš šta smo osvojili! Ako je, pak, ukoračio u crkvu, morao je ostati zaprepašten, dapače zabezeknut, čak je možda pred onolikim kipovima, slikama i oltarima posumnjao u ono što im je komesar stoput ponovio, da je Bog obična izmišljotina, samo što je to ostalo u njemu, jer ne d'o Bog da mu komesar pogodi misao! Može bit' da je načas stavio „titovku“ s petokrakom na kuštravu glavu svetog Franje, povirivši u nečitke redove knjige u Svečevoj ruci, ili mladolikog svetog Ante, a da je imao mobitel, garant bi napravio selfie sa šarenim svetim Jurajem i njegovom aždajom.
Bog sam zna je li uopće, ponovivši još jednom naglas da Boga nema i da Trst je naš, i primijetio baziliku Krista Spasitelja iz XII. stoljeća, najstariju sačuvanu bogomolju u Trstu, poznatu pod drevnim nazivom San Silvestro. Ako je i tada na njoj pisalo da je to evanđeoska reformistička crkva doseljenih Švicaraca, to ga je dodatno zbunilo: otkud Švicarci u Trstu i kako reforme mogu praviti tamo neki evanđelisti?! A ako je još, kao danas ja, na kakvoj ploči pročitao da je tu bio dom svetih Eufemije Kalcedonske i Tekle Ikonijske i da su tu mučenički umrle 256. godine, sigurno je pomislio da u godini fali jedna jedinica ispred onog 256. Načas je možda bacio pogled na kapelu Majke Pomirenja, točnije na krov i toranj što je iznikao iz njega, budući da je stiješnjena između viših zgrada, nakratko ukrstio pogled s još jednim harlekinom na obližnjem pročelju, pa drugim stepenicama – dosta mu je crkava! – opet okrenuo dolje, u čaršiju.
I dolje, u ravni ga, međutim, nasred čaršije, čeka ogromna crkva Blažene Djevice Pomoćnice, makar je u narodu nadvladao sveti Antun Padovanski, proglašen 1666. godine za suzaštitnika i crkve i grada. Zaobilazi je, a da je ušao – također je jedna od najstarijih u gradu, najveća u njegovu ravnom dijelu, nekad dio franjevačkog samostana, uklonjenog da bi se mogla proširivati – zastao bi, kao ja danas, oazu mira i tišine usred sveopćeg krkljanca vani. Nema sumnje da svetitelji širom crkve, pogotovo oni najveći, na četiri pomoćna i Gospa na glavnom oltaru čuju buku ispred montažne bine blizu džinovskog spomenika Nazarija Saura, „sina Istre iz Italije“, kako mu stoji ispod nogu, stvarno gorljivog talijanskog nacionalista i ratnika, stradalog 1916. kod tada austrougarske Rijeke, kada je podmornica kojom je upravljao prošlajdrala i opalila u stijenu na obali. Austrougarski razarač pohvatao je članove posade, a Sauro, na koga su Austrijanci godinama bili „žedni“, osuđen je na smrt i obješen u Puli. Evo se sad, namrgođen, zaogrnut pelerinom, grsti na slatkaste pjesmuljke dueta sastavljenog od maskirnog i bijelog šorca, prvog pod kačketom, drugog pod šeširićem, a oba s tamnim naočalama, potpomognutog četirima plesačicama u tijesnim ružičastim majicama. Naroda puno, ne razumijem šta skandiraju, bezbeli opet da je Trst njihov. Daleko od toga da sam komunjara, ali njima u inat naglas kažem, ne čujući ni samog sebe: „Armija je čvrsta, mi ne damo Trsta!“
Sauro, kao ni ja, ne zna šta je velebna zgrada iza njegovih leđa s dvojicom sjedača u ogrtačima što su se nemarno naslonili na krovni vijenac; nikad je valjda ni vidio nije osi kad su ga, onako masivnog i teškog, dizalicom spuštali na postament, a tad mu se sto posto zanebesalo.
Između Saura i crkve svetog Antuna još jedna moćna zgrada s tornjem na kutu. Pomislio bi čovjek da je kakva vladarska rezidencija, kad ono samo ribarnica. Kolika je, može prihvatiti sve ribe odavde do Pule i Rijeke. Opet se, samo sad s druge strane, primičem Trgu ujedinjenja, važno klimajući glavom novim harlekinima i klanjajući se prd uličnim raspelima i oltarima za koje osim mene slabo iko mari. Dugi red ispred slastičarnice „“Natura gelato“, koja nudi „100 posto prirodno“, još duži ispred uličnog šanka za točeno pivo. U blizini i komičan znak da to nije mjesto za mokrenje.
Izdaleka već, zinut i obzinut, zurim u nevjerojatnu Palaču austrijskog namjesništva, iz vremena kad su ovim krajevima vladali Habsburzi, a kad su im ugledana leđa, preimenovanu, da se zatre svaki trag, u Palaču prefekture. Na fasadi – to se rijetko gdje vidi – mozaični grbovi Kuće Savoja; možda ih ne bi ni bilo da se, u žaru brisanja svega austrijskog, nije moralo zbrisati stare, s elementima austrijske državnosti. Neće valjda ostati „rupe“ na fasadi! Monumentalni glavni ulaz, od Trga ujedinjenja, momentalno paralizira onog koji gleda. Motri stooki kiklop, jer sav je ustvari jedno oko, i u Via San Carlo, a i u ljepojku drúgu na Piazza Verdi.
Ja jednim okom, onim na leđima, gledam na tu stranu, ali se moram vratiti stotinjak koraka nazad: zatravljen habsburškom palačom, zaobišao sam Spomenik Leonardu Manziju, kako ga svi zovu, mada su s drugih strana drugi likovi s imenima i prezimenima. A zašto ga ne mogu zaobići? Upravo zbog onog „Trst je naš!“ Neko je možda čuo za Tršćanske nerede u studenom 1953., u Italiji poznate kao Rivolta della bandiera, odnosno Pobuna zastave. U najkraćem: Trstom su tada, tampon zonom između Italije i Jugoslavije, vedrili i oblačili saveznici, a sve pod patronatom UN-a. Talijanski premijer Pella digao je vojsku, ali je isto učinio i Tito, najavivši invaziju na Trst. Navodno su talijanski vojnici u civilu poslani u Trst i samo se čekao signal za akciju, Bio je 3. studeni kada je, u rano jutro, gradonačelnik Bartoli osobno podigao talijansku zastavu na Vijećnicu, ali ju je američki policajac iz sastava savezničkih snaga odmah skinuo. Narednih dana događaji su se odvijali filmskom brzinom, a šestorica Talijana, trojica studenata, dva lučka radnika i jedan bivši partizan, u protestima i borbi da talijanska zastava ipak bude na glavnoj zgradi grada zaplatila su glavom i završila u groblju. Leonardo Manzi jedan je od njih, ali su i ostala petorica ugrađeni u spomenik.
A Piazza Verdi… Kazalište i opera, šta bi tu drugo i moglo biti! Hrvati se ponose Lisinskim – prva hrvatska opera „Ljubav i zloba“ praizvedbu je imala 1846., a Bošnjaci su to „stigli“ uraditi tek 2000. godine s „Hasanaginicom“. U zgradi u koju, evo, zurim prva opera je ne praizvedena već izvedena već 1801., čim je zgrada dovršena. Šta reći, ipak je opera talijanski narodnjak! Kipova i reljefa u nišama za jedan omanji grad. Ko je ko, hajd' mu ga znaj, valjda antički velikani, nema ko drugi.
Jedno od najljepših zdanja u gradu je, pak, neumjetničko, naime ono Gospodarske komore Julijske krajine, podignuto po uzoru na antička. Da ga danas svojim šatorima nisu zaklonili vojnici što mame djecu u uniforme, predstavljajući im ulogu topovskog mesa na nekoj dalekoj fronti kao epizodu šaljivog crtića, bilo bi još ljepše. Hajde, fino, mada mi je malo krivo da tajkuni imaju ljepše i bolje od umjetnika. A prava antika, ona je malo dalje, ali meni takva mjesta nikad ne mogu biti predaleko. Riječ je, pogodit će mnogi, o antičkom amfiteatru.
Jest da mi se na putu do Teatra romano ispriječio dodatak festivala u vidu nekoliko desetaka štandova s pecivima, kobasama, sirevima i sličnim čalabrčcima, obogaćen dječjim vrtuljkom i koječim drugim, ali sam nekako, mada, iskreno, uza sto muka, odolio da ne zgrabim neku cerianu ili luganegu i ne provozam se koji krug s dječurlijom na konjiću ringišpila. Na kraju mi posjet amfiteatru dođe pravo zgodno, budući da se nalazi ispod brda San Giusto, gdje je i ono moje jedva jedvice osvojeno parkirno mjesto.
Rimsko kazalište nekad je stajalo izvan grada, danas je takoreći u središtu. Nekad ga je zapljuskivalo more, koje se u međuvremenu, u inat prorocima što nam godinama i desetljećima navješćuju potop gradova uz more, otplovilo na pričuvne položaje. Jedno je od većih u čitavoj Italiji, s kapacitetom, po nekima, od čak 6000 mjesta, a dao ga je izgraditi, u prvom stoljeću po Kristu, Tršćanin Kvint Petronije Modest, prokurator i flamen cara Trajana. Bilo izgubljeno, brdo ga malo pomalo zatrpalo, pa nađeno, a urbi et orbi predstavljeno tek 1938., kada je rušen stari dio grada. Pet stubišta, dvije razine s hodnicima, masivni polukružni zid što zasijeca brdo, pravokutna pozornica sa stupovima. Fali proscenij, onaj zid iza pozornice, smrvio se od morske soli i duga vremena, kao i kipovi što su ga ukrašavali.
Ako se neko pita zašto ne odoh gore, na San Giusto, i u dvorac Miramare… Odoh, ali neka ostane za drugi put. Čemu žurba, Trst je naš! :) Ili: Život damo, Trst ne damo! :)
