Jeste li bili u Mošćeničkoj Dragi? Ja nisam, samo sam prošao i produžio još tri kilometra vijugavom uzbrditom cecstom do Mošćenica. Dolje je, takoreći, novo naselje, gore je sva povijest onoga dolje. Povijesna jezgra Mošćenica je još 1968. uvrštena u registar nepokretnih spomenika kulture, a Mošćenićčka Draga samo u kataloge za turiste kojim je bitno jedino da je sunčanih dana mnogo i da na plaži ima dovoljno mjesta.
Ako bih krenuo redom: stižem iz pravca raskrižja Vozilići i Plomina pa će mi se najprije, iz ptičje perspektive, „ukazati“ Brseč; krivo mi što sam putopis iz Brseča napravio još u rano proljeće 2018., a ne ide da ga opisujem još jednom, sve je tu kakvo je bilo i prije nepunih osam godina. Zamalo eto u oku i Mošćenica, samo je sada perspektiva žablja: još jedan tvrđavski toranj, gotovo kao prepisan, i kuće ugniježđene u zȅlen sa stotinu nijansi. Jurcam onih pet minuta od Mošćeničke Drage kao da su i toranj i čitave Mošćenice samo svratili navrh brda pa će mi, ako usporim, pobjeći i naći ću samo široku krašku stijenu na kojoj su maločas otpočinuli usred ležernog krȇta.
Napravih prije polaska i plan posjeta, doduše – nisam se nikad dosad popeo u Mošćenice – prilično otamina pa mi ne bî nimalo žao što se već na startu nađe razlog da ga promijenim, a razlog su širom otvorena vrata crkvice što mi se zadjenula u oko. Imam sreće: obnavlja se! Ali kako? Nema ni kranova, ni kamiona, samo jedan radnik koji ručno žbuka vanjštinu oko jednog od prozorčića! Savršeno, pogotovo što nema ništa protiv da uđem, vidim, poslikam. Ne smeta mi ni 5-6 kanti kod oltara, mada se nudi da ih skloni, ali stvarno nema potrebe.
Crkvicu svi zovu po svetom Sebastijanu, mada je, zajedno s njim, štite i brane i sveti Rok i Majka Božja od Zdravlja. Kad to saznaš, sine ti da ne može biti slučajno, jer su sve troje zaštitnika „medicinari“: sveti Sebastijan je bio „dežurni“ za kugu prije svetog Roka, otud ih u starijim crkvama nerijetko nađemo zajedno, a Gospi od Zdravlja je dovoljno već samo ime. I doista: kaže legenda da je crkvica sazidana za epidemije kuge početkom 16. stoljeća, konkretno 1506. godine. Svi Mošćeničani i Mošćeničanke su se zavjetovali i dali na posao, noseći kamenje na leđima. Pretekli kugu, koja je – inače crkvica stoji kod zapadnog ulaza u gradić – došla do crkvenog trijema, ali se nije usudila zakoračiti u grad. Zavjet je uključivao i obećanje da će mještani, ako kuga navakat stane, svakog petka činiti procesiju. Držali su se toga, zapisano je, nekad do kraja 17. stoljeća, a onda skontali da baš i nije o glavu, da je kuga otplesala nekuda drugamo. Minus je što je iz crkve izneseno baš sve, a volio sam vidjeti svetu Luciju, zaštitnicu vida, kako na tanjuru drži oči. Ovako su pred mojim očima samo vrlo škrti ostaci davnih fresaka, poneki nejasan grafit i oni čudni križevi u kolu kakve već vidjeh u mnogim drugim crkvicama. U prostranom trijemu zahvaljujem radniku, a osmijeh mi izaziva vreća nekakvog materijala strpana u krstionicu pored ulaza.
U Istri nije posebno čudna stvar što nema više od nekoliko desetaka metara do druge crkvice, svetog Bartola, posađene točno nasuprot gradskih vrata. Dok, međutim, sveti Sebastijan, onako ogoljen, upravo pozira na praznom prostoru oko sebe, dotle se sveti Bartol skvrčio koliko u samoga sebe, toliko u kojekakve kontejnere ispred sebe i ogradni zid groblja, pa je „čist“ samo s gornje strane i djelomično sprijeda. Mlađa je od prethodne, barem prema natpisu na nadvratniku, koji je MDCXXVIII. godine dao urezati F(ranciscus) N(egovetich) P(arroco), makar ima onih koji misle da se radilo o obnovi i da je crkvica starija. Na to upućuje podatak da je njen trijem, dug gotovo koliko i sama crkva, svakog ponedjeljka služio i kao gradsko sudište te kao „biračko mjesto“: na Kalendoru ili Svijećnicu, 2. veljače, mještani bi, bez visokog predstavnika i Središnjeg izbornog povjerenstva, birali župane, suce i vijećnike. Crkvica je zaključana, ali se kroz prozorčić pored ulaza sasvim fino vide oltarna pala Gospe Karmelske iz 1865. i – mrtvačka kolica. Pogledom su dohvatljive dvije trećine, a foto-aparatom malo manje od polovice inače ogromne slike svetog Bartula s nožem u lijevoj ruci i oderanom ljudskom kožom preko podlaktice iste ruke: svetac, među ostalim „sinekurama“, ima i tu da štiti od kožnih bolesti i liječi rane. A mrtvačka kolica: iza crkve je mjesno groblje na četiri etaže, osnovano 1782. U njemu i tri partizanska spomenika, jedan za sve poginule borce, jedan za njih 12 bezimenih, a još jedan za još za sedmero civila iz obitelji Brubnjak, iz Male Učke, ubijenih za jedan dan.
Između crkvica, samo u strani, iznad kuća, stoji još jedna prosta kapelica s Gospinim kipićem. To je, naime, početna točka za one koji žele posjetiti Kalvariju navrh brda iz 18. stoljeća. Desetak minuta je do Kalvarije, kaže info-ploča, i rado bih, pogotovo što i gore stoji jedna kapelica, svetog Križa, s prikazom Kristove smrti, koja je ujedno i dio Kalvarije. Za sve želje, međutim, nema dovoljno vremena, pa ću kratko pogledati sasvim očito previše modernizirano mramorno perilo i onda se spustiti pred ulaz u grad.
Tim dijelom dominira Kaštel, ustobočen ispred gradskih vrata kao vječni stražar. Arhitekt koji ga je „nacrtao“ ili majstor koji ga je zidao, a možda je to bila ista osoba, kao da nije bio siguran u vlastito znanje: prizemni dio je, naime, širi od katova, sužavajući se prema gornjoj liniji prizemlja, što onog koji gleda, pokušavajući „upariti“ zgradu s okolnim, na prvu pomalo zbuni. Plemenitaši, tajkuni, svećenici… pripadao je mnogima. Jedni su u njemu stanovali, drugi u njega slagali porez u naturi, a onda je poslužio i kao prva mošćenička škola i kao preteča „diskaća“, čak i kao prostor za sportske aktivnosti.
Blizu kaštela je gradska loža iz 17. stoljeća koja, za razliku od drugih, ima i svoje ime – Stražnica. Nomen est omen. Za razliku od mnogih drugih u Istri, prilično prazna, u njoj tek sudski stol, donesen amo iz trijema crkvice svetog Bartola, i nešto kamenih okrnjaka te jedan čitav, s latinskim natpisom. „Diligite iustitam“, urezano je na stolu. Dakle, „Ljubite pravdu“. Uskličnika nema, nepotreban je; nije parola naređenje nego mala opaska onima koji ne žele zaglaviti zatvora. Iznad natpisa uobičajeni IHS, ujedno i znak ko je stvarni vladar nad svjetovima. Ako je prazna od arheoloških izložaka, nije uvijek prazna od ljudi; koristi se za javne događaje poput godišnjeg okupljanja hrvatskih chefova, kako posljednjih desetljeća iz meni nepoznatog i jezično potpuno neopravdanog razloga tepaju kuharima. Inače nas sveprisutna predaja uvjerava kako je ispred gradskih vrata, sagrađenih 1634., u davna vremena pružala strmina, naknadno vještački nasuta zemljom i kamenjem, s obrambenim jarkom između, a do vrata se moglo samo preko pokretnog mosta i eto Mošćenicama imena. Osim straže u Stražnici i možda neraspoloženog mostboya, ulazak u grad nadzire i dvoglavi habsburški orao na grbu iznad vrata.
U „savijenom“ hodniku, koji su tvorila dva ulazna otvora, odvaja se još jedan ulaz. Nekad je vodio u gradski zatvor, a sada – u muzejsku zbirku! Ne znam je li doprinijelo i to što je kustosica Vesna Bošnjak rođena Bišćanka, ali me dočekuje srdačno, kao najrođenijeg, ono što se kaže „puna srca“. Zbirka posložena na dvije etaže etnografskog je karaktera – gradnja kuće i gospodarskih zgrada, stari zanati, odjeća, obuća, običaji, tradicije, glazbeni instrumenti, jednom riječju život. Nije prenatrpano, štoviše je pregledno i pride razumljivo opisano ne samo meni i ovakvim nego i strancu koji nikad nije vidio ognjište, ručni mlin za mljevenje žitarica, kamoli tuljac za brus, ravnalo za pravilno slaganje slame na krovu ili sopile i mih.
Vesna me izvodi kroz gradska vrata do obližnje zgrade u kojoj se bog zna koliko stoljeća nalazi kameni toš, mlin za cijeđenje maslina, koji je radio do unazad pedesetak godina. Ogroman je i ljudska snaga nije bila dovoljna nego su u prostoriju ispod razine zemlje uvođeni konji koji bi, „oklopljeni“ komotom i drugom opremom, oko toša pravili bezbrojne krugove. Prostorija je polumračna pa uzalud zagledam u pod, ne bih li vidio neki zaostali zarez konjskih kopita. Mogu zamisliti, čak i uvjeriti samog sebe, koliko je zrak bio zasićen mirisom svježeg ulja; bit će da je onaj što je, vodeći ga, pravio krugove s konjem, kao i oni koji bi svratili – radionica je, pogotovo ovolika, sigurno morala biti i okupljalište onih koji bi naišli s njive, iz maslinika ili kojim god razlogom – na ručak ili večeru stizali već napola siti. A da je toš bio središte onodobnog društvenog života, dodatno svjedoče i desetci potpisa po zidovima.
Nakon što mi pojasni principe rada toša i sve vezano za radnju, dok još uvijek percipiram i sažimam informacije u buduće putopisne bilješke, Vesna odnekud izvlači bocu žućkaste tekućine. U sekundi am siguran da je u njoj maslinovo ulje, ali nije. „Jeste li za jednu rakiju?“, pita me. Nisam neki rakijaš, ali, hajde, probat ću. I onda priličan šok: dosad sam, još od dana kad je u Humu, najmanjem gradu na svijetu, prvi put okusih, bio zaljubljen u istarsku bisku. I ostat ću, jer prva ljubav zaborava nema, ali će biska morati istrpjeti da sam zaljubljen i u njenu mošćeničku drúgu kušovaču. Osnova je, naravno, lozovača, odnosno komovica, a okus kušovači daje kadulja. Ako sam Vesni odgovorio da „može, ali sasvim malo“, ne bî me sram poturiti čašicu da mi nalije još gutljaj-dva. Na kraju se vraćamo u prizemlje muzeja, u malu suvenirnicu, gdje ću, makar u formi suvenira i nije baš jeftina, kupiti dvije bočice kušovače. Okus neću zaboraviti, naprosto je i meni i mom nepcu nezaboravan, ali ga se ponekad valja podsjetiti i kad mi Istra opet bude daleko.
Opijen gutljajčićima kušovače, jezdim dalje, ali ne daleko, jer nedaleko od gradskih vrata stoji Kuća Negovetić. Već spomenuh župnika Franju Negovetića iz MDCXXVIII. godine, ali daleko od toga da su Negovetići bili samo svećenici i plovani, kako u Istri glasi stari naziv za župnika, nego stoljećima glavni, najbogatiji i samim tim najutjecajniji mošćenički rod. Još jedan Franjo iz tog roda, župnikov bratić, carski kancelar u Mošćenicama, zaradio je 1687. ugarsku plemićku titulu i prezimenski dodatak „de Cumbox“. Dva ulaza na različitoj razini, jedan bogataški, drugi prilično običan, i puno cvjetnih visuljaka. Iznad prvog još jedan habsburški orao na grbu i izblijedjeli natpis za čiju izradu je, zbog obruba savijenih kako se inače savija pergament, doista trebalo imati vrsnog majstora. Bio je uz njih i obiteljski plemićki grb sa ždralom na štitu, ali ga je nepoznat neko pod okriljem noći jamio i nikad nije nađen i vraćen.
Nailazim i na nekoliko dopadljivih lučnih portala i tunelastih prolaza. Jedan od portala „pripada“ danas neradećoj konobi zanimljiva naziva „Tu tamo“. Gdje je nestalo i, ko bi to znao. Pored ulaza u jednostavnu zgradu stoji ploča koja kazuje da je tu bio „ošpital“, dakle bolnica, s hospicijem i ubožnicom. Ne znam gdje su – zgrada je mala – mogli stati bolesni, nemoćni i ubogi, kamoli mještani zaraženi kakvom onodobnom pošlicom; jest da je danas stanovnika malo, ali bi većinu njih, da je ono doba, a ova „pamet“, u vrijeme gripice proglašene kugom, naime tzv. pandemije korone, dežurni agendaši vjerojatno do daljnjeg – naredna dva tjedna su ključna :) – nabili u sobičak. Ošpital je s radom prestao tek 1915.; da je potrajao još koju godinu, taman je mogao prispjeti na španjolsku gripu, koja je pokosila neusporedivo i nemjerljivo više ljudi od korone. Inače su brigu o ošpitalu vodili crkva i jedna od ovdašnjih svetačkih bratovština, a sve je funkcioniralo na zavidnoj razini čim je u sačuvanom gradskom statutu jedan članak određen za prijetnju kaznama svima onim koji su za svakodnevnog života i rada kršili općeprihvaćene, ali u Statutu i izrijekom navedene norme ponašanja poput klanja i deranja životinja i kućne prodaje mesa.
Uska uličica s „prostirkom“ od oblutaka najljepše je „popođena“ u gradu, što ne čudi, budući da, prolazeći pored župne kuće, vodi prema župnoj crkvi svetog Andrije Apostola. Svetitelj, prikazan gotovo karikaturalno, drži danonoćnu stražu iznad ulaza u župnu kuću, ali je njegova straža, izgleda mi, samo foluška, čim ne sprečava osionu i bahatu bjelosvjetsku mlađariju da se potpisuje na zidove župnog ureda, zvonika i crkve. Ispred jednog ulaza kao prag služi fino ukrašena nadgrobna ploča, po izgledu vjerojatno kasnosrednjovjekovna, pa se prašina ili ko zna otkud i kad zalijepljeno blato brišu o reljef nadgrobnjaka.
Zvonik i crkvu je izbliza, što zbog visine, a još više zbog zagušenosti drugim gradnjama, nemoguće staviti objektiv, ali se i tako vide s gotovo svake udaljenije točke, štoviše dominiraju čitavim gradićem. Crkva zaključana. Navodno je prvotno sazidana još u 7. stoljeću, a onda u neka doba, sigurno ne za jednog zahvata, uklopljena u današnju. Mogu, dakle, samo pročitati i prenijeti da je unutra pet bogatih baroknih oltara s pet istih takvih kipova na glavnom oltaru koje je početkom 18. stoljeća, dok je grad bio u svekolikom procvatu, izradio Padovljanin Jakovo Contieri.
Utjeha, i to zbilja nemala, velebni je reljef je na stražnjem zidu inače skromne vanjštine crkve. Na ploči stoji da je to „reljef Pul boga“. Ni uz najveći napor ne uspijevam se dosjetiti što bi to trebalo značiti, pogotovo što takvu „formulu“ ne vidjeh nikad i nigdje. Ja na reljefu vidim možda doduše pomalo nestandardan, ali u osnovi ipak „normalan“ prikaz Isusa razapetog na križ. Onaj don Franjo Negovetić što se MDCXXVIII. godine potpisao na nadvratniku crkvice svetog Bartola ovdje se, stoji u škrtom natpisu, šest godina kasnije, 1634., dao isklesati podno Isusovih nogu, i to zajedno sa svetim Franjom Asiškim. E, to se zove samopouzdanje, koje, doduše, možda znatno prelazi poneku vjersku granicu, pogotovo na planu samozatajnosti. Don Franjo je inače bio pop glagoljaš, što je „presuđeno“ po bujnoj bradi, koju, poznato je, glagoljaši nisu brijali. Ime mu je u dnu reljefa, međutim, ipak ispisano latinskim slovima.
Druga, hajde dobro, ponešto manja utjeha je pogled s vidikovca s boka crkve. Ne samo da se kao na dlanu vidi Mošćenička Draga, ma sve jedna kuća, nego i – uzalud putopisi, slab sam sa zemljopisom – i široki grozdasti vijenac naselja „s one strane“ mora, u Riječkom zaljevu. Službeno je to vidikovac, a nekad se, stoljećima, sve do 1782., na malenom platou, steralo gradsko groblje zvano Kosnica. Nakon što su valjda, kao u jednoj pjesmi mog dragog druga Amira Brke, mrtvi nadvladali žive i napunili groblje, za pokope se moralo naći neko drugo mjesto. Kosti su u neko doba – posljednje je, 1787., pokopano neko dijete – prenesene iza crkvice svetog Bartula, vjerojatno u, što bi se danas reklo, masovnu grobnicu. Kosnica je ujedno, s visokom podzidom, i dȕga obruča koji obrambenim bedemima opasuje grad.
Tako Mošćenice, obješene u zraku između Kvarnera i Učke, žive neki svoj nadnaravni, onosvjetski život, nimalo ne zavideći, naprotiv gledajući ih s visoka, nedalekoj Opatiji, a ni Mošćaničkoj Dragi. Mogle bi se spustiti stepenicama što se pružaju sve do mora, do plaže svetog Ivana, polako se zavaljati ili se prosto stropoštati u morsku plavet, ali neće: eto onima dolje njihovo, Mošćenice ostaju gdje su odvajkada bile, povezane s nebesima, vjerne samima sebi, svojih legendama, duhovima, crkvama i grobljima.
