Optimisti već računaju da bi, zahvaljujući ruskom ministru vanjskih poslova, Sergeju Lavrovu, vojnici NATO-a mogli zamijeniti ove neke kilave kolege koje se po Bosni i Hercegovini uglavnom uspješno vozikaju.
Katastrofičari već prave zalihe konzervi, lož i jestivog ulja, brašna, graha i riže, jer će, kada Amerika i Rusija zarate zbog nas i kod nas, nestati vode, hrane, struje i turskih serija.
Pesimisti su najmanje zabrinuti. Oni, oslonjeni na iskustvo, znaju da se ništa dramatično neće dogoditi nakon što prođe oktobar.
Bivši predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, otputovao je u Rusiju, sastao sa Sergejem Lavrovim, isplakao mu se na ramenu i zauzvrat dobio obećanja od kojih se miš ne može najesti.
„Sada se u BiH zbiva državni udar", izjavio je nakon sastanka šef ruske diplomatije, pa bosanskohercegovačke Srbe sveo na vjersku zajednicu, naglašavajući kako su pravoslavci meta tog puča koji traje. Dodao je i kako će se Rusija "temeljito pripremiti" za redovnu, šestomjesečnu sjednicu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na kojoj će se raspravljati o stanju u Bosni i Hercegovini, zakazanu za posljednji dan idućeg mjeseca, ali ni slova nije zucnuo o Dodikovoj ideji prema kojoj bi Moskva mogla blokirati produženje mandata vojnih snaga Evropske unije u BiH.
„Kada gledamo Dejtonski mirovni sporazum i sve ono što proizilazi iz njega, u slučaju da se to desi, NATO snage dobijaju puni mandat da one zamijene misiju ALTHEA u BiH. Da li će Rusija igrati na tu kartu, pogotovo u kontekstu odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, nadajući se da će SAD ovdje intervenirati na način da NATO snage ne idu u BiH, ostaje da se vidi. Ali formalno-pravno, s aspekta međunarodnog prava, stvari stoje tako - ako nije misija ALTHEA onda je NATO. Pogoršanje situacije u BiH znači pogoršanje situacije u cijelom regionu, a ja ne znam kome je pametnom u interesu da se to desi“, kazao je, pored ostalog, Željko Komšić.
Kada god se, dakle uvijek, Komšić oglasi kao član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, većina Hrvata u BiH mora popiti nešto za smirenje, ali to ne znači kako u ovom slučaju nije potpuno u pravu i da, suštinski, ne ponavlja ono što ne kriju ni Istok, ni Zapad: da svim značajnijim akterima međunarodne politike odgovara status quo u BiH.
„Rusija definitivno razumije da je Balkan većim dijelom Zapadni, Crna Gora je već članica NATO-a, Makedonija će to uskoro postati. Srbija će, pak, usko surađivati s NATO-om, ali ne i službeno. U stvarnosti su NATO i Srbija suradnici, trenutno na najvećem mogućem stupnju nego ikada do sada. Vučić je čest gost u Kremlju, ali to ništa ne znači. On to radi kako bi prikupio političke poene kod kuće. Jer da bi u Srbiji dokazao da si domoljub, trebaš doći u Kremlj, a to Vučić zna. Zbog toga je Rusiji sad važna Bosna i Hercegovina. Rusija je sretna sve dok je u BiH status quo, odnosno sve dok je stanje nepromijenjeno. Ako bi u BiH došlo do napretka i stabilizacije, onda bi Rusija izgubila utjecaj. Ona podržava paraliziranu Bosnu...“, rekao je Maksim Samorukov, analitičar je moskovskog odjeljenja američkog think-thanka Carnegie i, uz ostalo, autor analize pod naslovom „Ruska taktika prema Balkanu“, prije malo manje od sedam godina.
U međuvremenu se, zbog ruske agresije na Ukrajinu, preselio u Berlin, pa od tamo - još dok se Dodik pravio da se nije preigrao i nadao kako će se još jednom izvući trgujući nečim - poručio: „Eventualni uspjeh u ‘ukrajinskoj kampanji‘ Rusiji bi dao krila i omogućio da se posveti drugim regijama, Balkanu u prvom redu. Dodik o izdvajanju Republike Srpske govori najmanje desetak godina. Na karti separatizma već godinama gradi svoju politiku i popularnost. To nije ništa novo, ali Rusija je to svakako objeručke prihvatila jer se uklapa u njezinu politiku destabilizacije regije. Dodik joj se ponudio, pa zašto ga ne prihvatiti ako joj to konvenira. Aleksandar Vučić je glavni ruski igrač na Balkanu. Njega se kontrolira teže nego Milorada Dodika, a ima puno veći utjecaj nego Dodik iako on želi izigravati najomiljenijeg Putinovog političara na Balkanu. Za Rusiju je Vučić neprocjenjivo i daleko važniji. Dodik je, konačno, pod Vučićevom kapom, a ne obratno. Ne treba zanemariti ni da su i u BiH i na Kosovu razmještene jake zapadne vojne snage i one su jamac da se mogući lokalni ispadi nasilja neće proširiti i prerasti u rat. Drugo, Dodik i Vučić, koliko god bili verbalno ratoborni, zainteresirani su za status quo jer znaju da bi ih oružani sukob mogao pomesti sa scene. Dodik je nedavno podigao razinu prijetnji svim i svačim upravo zato što je ugrožena njegova vlast. On, zapravo, prijeti ratom iako sumnjam da će ići dalje od prijetnji baš kako bi osigurao opstanak na vlasti. Svi su zainteresirani za status quo. Mislim da Rusija trenutačno ne može utjecati na Vučića i Dodika ili ih nagovoriti da riskiraju svoj sadašnji privilegirani položaj i radi ruskih interesa zaoštre situaciju do točke usijanja odnosno mogućeg oružanog sukoba".
Uglavnom, ruski se „eventualni uspjeh u ‘ukrajinskoj kampanji‘“ ne nazire, Aleksandar Vučić kao „glavni ruski igrač na Balkanu“ predsjedava zemljom koju, kako je već neko rekao, jedan metak dijeli od građanskog rata, a Milorada Dodika više ozbiljno ne doživljava ni Željka Cvijanović, dok je on, dakle Glavni Baja, pomiren sa činjenicom da na vanrednim izborima za predsjednika Republike Srpske ne može pobijediti, jer se ne može ni kandidirati.
Njegova je moć, realno, tolika da može poslati preostale lojaliste da Baneta Borenovića napadnu biber sprejem ili zapale auto Nebojši Vukanoviću i… I eto, to bi bilo to: nedovoljno da se uspješno bori i za vlastite, a kamoli za ruske interese.
Ne znači to, naravno, kako će se redovna sjednica Vijeća sigurnosti održati u atmosferi u kojoj dobri prijatelji odu na kafu i završe na po 12 piva, ali će poslije nje suštinski ostati sve isto, bez obzira na (teško moguće) formalne promjene.
Ako, dakle, sadašnja međunarodna vojna misija u BiH ostane, ostat će i status quo. Ukoliko, nekim čudom, Rusija odluči da smanji vlastiti uticaj kojeg ima kroz misiju ALTHEA i omogući dolazak NATO snaga, one će predano raditi na, treba li reći, statusu quo: Amerika, o čemu smo također pisali oko 100 puta, Dejtonski sporazum i današnju BiH smatra svojim velikim diplomatskim uspjehom, a od ovdašnjih političkih aktera je i do sada očekivala ne da ga radikalno unapređuju, već da ga ne kvare.
Malo je toga oko čega se Washington i Moskva slažu, a u to malo spada i jedna zemlja sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda, ali i – na Dodikov i ruski užas - Visokim predstavnikom kojeg, istina, nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a, samo što to ni u teoriji, niti u praksi ništa ne znači. Uostalom, Vijeće nije potvrdilo Carla Bildta i Christiana Schwarz-Schillinga, što niti jednom nije smetalo da šefuje OHR-om, kao što ne smeta Christianu Schmidtu.
Milorad Dodik zna da nema gore smrti od one političke, pa se napeo koliko god može da vlastitu odgodi. Problem je, međutim, u činjenici da je nekadašnji reformski lider uveliko politički leš. A za to je itekako sam zaslužan.
