General: Politika kao umijeće nemogućeg

Ako Zdenko Lučić nema neki tajni plan čiji će se efekti vidjeti u budućnosti – bližoj ili daljoj, svejedno je – onda je njegova kandidatura za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda pokušaj traženja dokaza da su čuda ipak moguća.

Optimizma mu, kao i njegovim saradnicima, ne nedostaje. „Mi gledamo na gospodina Kovačevića i gospođu Filipovića kao na ljude koji su proxy svojih predsjednika. Oni su produžena ruka Željka Komšića i Dragana Čovića. Dakle, tu je šansa gospodina Lučića da, kao čovjek koji je sve u životu izgradio svojim rukama, nastupi kao zaokružena osoba. A birači su ti koji će to prepoznati“, rekao je za portal Odgovor Tvrtko Milović, glasnogovornik koalicije pet stranaka sa hrvatskim prefiksom: HDZ-a 1990, HRS-a, HNP-a, HSS-a i HDS-a.

Monopol na politiku

Politika je, kaže otrcani, ali tačan frazem, umijeće mogućeg, što Lučiću ne bi trebalo puno značiti. Njegov rezultat, naime, ovisi o umijeću nemogućeg, pa tako više puta.

Bivši vojnik dvije vojske – HV-a i HVO-a – za ulazak u Predsjedništvo treba pobijediti političku protivnicu, istog takvog protivnika, ali i dio potencijalnih birača koji o lideru HDZ-a možda misle isto što i on.

Darijana Filipović u javnosti je percipirana kao ona pored Dragana, što nije malo: HDZ od osnivanja ima monopol na politiku bosanskohercegovačkih Hrvata, ozbiljnu stranačku infrastrukturu, bankomate u javnim firmama južno od Ivana i dovoljan broj ovisnika o toj stranci, pažljivo raspoređenih na mjesta koja osiguravaju budžetska primanja ili za središnjicu vezanih kroz sistem javnih nabavki u kojem, nekim čudom, podobni uvijek imaju nerealno dobre ponude.

Slaven Kovačević je Željku Komšiću isto što je Šefik Džaferović bio Bakiru Izetbegoviću: čuvar kabineta u prelaznom periodu. Njegov, Kovačevićev, problem je – osim što se kandidira za mjesto hrvatskog člana kolektivnog šefa države, a u glavu zna sve i jednog Hrvata čiji mu je glas osiguran – upravo u Izetbegoviću. Predsjednik Stranke demokratske akcije ovoga puta nema luksuz rasipanja glasova, odnosno garanciju da će, ukoliko dio preusmjeri DF-ovom predstavniku, pobijediti Denisa Bećirovića kao najozbiljnijeg protivnika, Semira Efendića čija se snaga izvan Sarajeva precjenjuje i ostale egzibicioniste koji se koliko sada mogu pomiriti sa porazom.

Kriza u vezi

Krajem prošlog mjeseca SDA je objavila prilično čvrst dokaz o krizi u vezi sa svojim dugogodišnjim lijevim krilom: „DF je krenuo u preuranjenu kampanju plasirajući neistine o SDA i izmišljajući događaje koji se nisu desili. Fulili su i metu i temu. SDA ima aktivne organe stranke, i samo ti organi, a ne bilo kakvi 'neformalni krugovi' ili 'osobe bliske SDA' kako to imputira DF, donose odluke ili vode pregovore s drugim strankama o Izbornom zakonu. Umjesto besmislenih prozivki, uputnije bi bilo da DF patriotskom dijelu bh. javnosti pojasni razloge upornog i bahatog odbijanja ulaska u predizbornu koaliciju sa SDA i drugim bliskim strankama na platformi suprotstavljanja katastrofalnim politikama Trojke. Na prvom mjestu, DF bi trebalo da pojasni zbog čega i za čiji interes odbija i nužno potrebni zajednički nastup u entitetu RS“, piše, pored ostalog, u saopćenju najveće bošnjačke stranke.

U zemlji u kojoj, parafrazirajući rahmetli Abdulaha Sidrana, za svako rješenje postoji problem, Zdenka Lučića možda ne mora brinuti to što SDA neće pogurati Kovačevića, ali bi se trebao zamisliti nad posljedicama hrvatskog motiviranja potencijalnih bošnjačkih birača trenutnog Komšićevog savjetnika.

Motivacija birača

Trećeentitetske tlapnje, sukobi u Gradskom vijeću Mostara oko katastarskih upisa i zapošljavanja u administraciji, pokušaj Marija Karamatića, predsjednika HSS-a, dakle stranke koja Lučića podržava, da preko međunarodnih nogometnih asocijacija zabrani unošenje zastava s ljiljanima na tribine stadiona na kojima igra fudbalska reprezentacija BiH, ispad navijača „Zrinjskog“ na prvoj utakmici finala Kupa…u neizbornim godinama bi iznenadili neupućene, izazvali reakcije dnevnopolitičkog karaktera – nerijetko obrnuto proporcionalne važnosti onoga na šta se reaguje – ili služili za popunjavanje medijskog prostora. U ovoj, izbornoj, sve navedeno može kod dijela bošnjačkih birača biti motivirajuće da se pomire sa drugim Bećirovićevim mandatom i posljedično pomognu Kovačeviću u osvajanju prvog.

Filipović, kao ni Lučić, ne mogu računati da će dobiti jednak broj glasova kao Borjana Krišto na izborima 2022. godine – malo više od 180.000 – na kojima je DF imao oko 101.000, a četiri godine ranije oko 97.000.

Ukoliko Slaven Kovačević ponovi jedan od ta dva rezultata, to mu možda ne mora biti dovoljno, ali dodatnih 10 do 15 hiljada skupljenih od simpatizera drugih stranaka sa sjedištem u Sarajevu već može. E, za njih, te dodatne, se - ma kako mu to zvučalo - mora pobrinuti Lučić, kako svojim istupima i dojmom koji će ostaviti, tako i ograđivanjem od onih čiji su učinci identični posljedicama Čovićevog koaliranja sa Miloradom Dodikom, od kojeg je itekako profitirao samo Željko Komšić.

Treća pozicija

Problem je, naravno, što je Lučiću važan svaki, baš svaki glas i što u pokušaju da smanji dodatnu bošnjačku podršku predstavniku DF-a lako može pojačati hrvatsku Darijani Filipović.

Kada je, prije nego ga je podržala Petorka hrvatskih stranaka, objavio povratak u politiku, Zdenko Lučić je to učinio riječima: „General ne obećava, general izvršava“.

No, ako general ne nađe način na koji će istovremeno slabiti potporu Darijani Filipović, kontrolirati saveznike poput Karamatića, amortizirati štetu koju proizvode pepići, primorci i njima slični, plus navijači koji u finalu Kupa BiH pjevaju o svojoj domovini Hrvatskoj, onda će mu od svega ostati tek zvučni slogan i od CIK-a potvrđena treća pozicija na listi hrvatskih kandidata za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.