Duško Vujošević (1959. – 2026.): Svijeća je izgorila

''Dobro je kad je čovjek sretne ruke. Ali ja još više volim biti točan. Pa da budem spreman kad sreća dođe''

Ernest Hemingway, ''Starac i more''

''Ako imaš jedan dan u životu, proživi ga ljudski, a ne da se valjaš kao svinja u brlogu'', rekao je, nevažno kada i nevažno zašto, od prije neki dan pokojni košarkaški trener Dušan Vujošević.

Rođenjem Podgoričanin i Crnogorac, odrastanjem Beograđanin, izborom Jugoslaven, načinom života i razmišljanja aristokrat, pasionirani čitatelj i ljubitelj umjetnosti, posebno slikarstva, Duško je jedno vrijeme bio i selektor Košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Ma bio je, realno, najbolji trener u historiji koji je vodio tu selekciju. Radio je to istina kratko, od 2017. do 2018., ali dovoljno da se za sva vremena zapamti jedna scena.

Reprezentacija je igrala u Skenderiji, a njen trener je utakmicu gledao iz bolničkog kreveta. Mozak mu je, naravno, radio kao Teslin, ali ga je tijelo godinama izdavalo. Uglavnom, tu utakmicu protiv već nekoga je Bosna i Hercegovina dobila i igrači su razvili transparent na kojem je pisalo: ''Nadamo se da si zadovoljan, Coach''.

On, Coach, Duško Vujošević, je bio zadovoljan rezultatom, igrom nije nikada i nigdje, ali ga je, iako pouzdanih dokaza nema, najsretnijim učinilo tih šest riječi na bijelom platnu.

Da, cijenio je talent.

Da, tražio je predan rad i trud.

Da, volio je, jer bi u protivnom džaba trošio život, pobjede.

Može da se pogreši…

Kod njega je, ipak, nešto drugo, nešto što veze nema sa tipovima odbrane, razrađenim napadima, brzom tranzicijom i preciznošću, bilo važnije.

''Može da se pogreši u tome kakav je ko igrač. Čak i u onom težem delu još lakše: kakav će igrač biti. Ali ne sme da se pogreši u tome kakav je čovek'', govorio je Vujošević, objašnjavajući njemu ključni kriterij trenerskog posla.

Dule Vujošević je uvijek, u onoj zemlji i svim poslije nje, u Italiji, Francuskoj i Španiji, bio pripadnik racionalne manjine. Nije tražio, jer je besmisleno, da se društva prilagođavaju njemu, ali nikada, baš nikada, nije pristajao na vlastito prilagođavanje propadajućim društvima.

Coach nije mrzio nikoga, kao što nije volio nikoga ko ne zadovoljava njegove standarde pristojnosti, obrazovanja, rada i ljudskosti. I nikada, baš nikada, nije prešutio nešto što je smatrao važnim reći, bez obzira na posljedice. Zato su ga izbacili iz 'Partizana' u kojem je proizvodio igrače prebacujući normu u sve tri smjene, pa i iz srpske košarke, jer njemu to što nije imao nikakvu moć nikada nije smetalo da pokaže kolika muda ima.

Gađanje jajima

''Ja sam bio za Jugoslaviju i za svakoga za koga sam mislio da se bori za Jugoslaviju. No brzo se pokazalo da to nije bilo tako, da se vojska povlači na granice velike Srbije. Naravno, krivice ima na svim stranama, ali najveću odgovornost ima Srbija s obzirom na to da je bila najmnogoljudnija i da je kontrolisala vojsku. Ti pravi sarajevski Bošnjaci su narod koji je dosta propatio i prema kojem imam simpatije. Pa Sarajevo je bombardovano kako bi se tu koncentrisala bosanska vojska, da bi se mogli 'oslobađati' drugi teritorij. Kao da smo osvajali Albaniju. Pa to je bila naša zemlja, Jugoslavija. Što smo onda osvojili?'', kazao je i upisao se među neprijatelje srpstva po mjeri Srba iz veze Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja.

''Dok su stajali u Njegoševoj ulici, iz stana bivšeg trenera Duška Vujoševića naprednjaci su gađani jajima i drugim predmetima. Stan Vujoševića, koji se nalazi u jednoj od najskupljih zgrada na Vračaru sa 24-satnim osiguranjem, utvrđen je kao mesto odakle su dolazili napadi. Među naprednjacima su bili lokalni stanovnici, njegove komšije, koji su prepoznali da su 'bombardovani' iz njegovog stana'', objavio je službeni list aktuelnog, Vučićevog režima, tabloid 'Informer'.

Duško Vujošević je, naravno, odgovorio: ''U potpunosti demantujem navode koje je Informer danas objavio. Gađanje jajima svakako nije moj način, a toj vrsti odgovora SNS falangama bih eventualno pribegao ukoliko bih pri ruci imao jaja veličine dinosaurusovih. Što se tiče izbora naslova za ove bezočne laži, Vučićeviću bih poručio da ja jesam bivši trener, ali on ne da nije sadašnji novinar, nego nije čak ni bivši. Ni bivši, ni sadašnji, ni budući - ni novinar, ni čovek. I ovim je pokazao da je umesto toga samo najobičnija huškačka hulja, jer su ove laži objavljene samo u svrhu huškanja režimskih nasilnika na mene i na stan u kojem živim. Međutim, ukoliko je cilj da se ovim šalju naprednjački odredi na moj stan, nikakav problem - adresu znate, a sada ste je i javno objavili, odnosno precizno nacrtali gde stanujem. Tu sam i čekam vas''.

General i učitelj

Vujošević je umro sa šezdeset i sedam, a ko god ga je, makar samo jednom, gledao kako vodi utakmicu, može biti iznenađen što sa ovog svijeta nije otišao zbog infarkta.

''Ja nemam rezervnu poziciju. Jedino što znam u životu da radim, to je ta košarka. S jedne strane sam preživeo i doživeo emocija koliko neko drugi za pet života. Sa druge, ja sam sa tolikom potpunošću se bavio tim poslom…prosto sam sagoreo k'o sveća'', izjavio je Vujošević u dokumentarnom filmu 'Časovi ljubavi'.

Dule nije težio savršenstvu u pojedinačnoj igri, već posvećenosti timu. Opraštao je promašene zicere, kriva dodavanja i lošu statistiku. Ono važnije nije nikome. ''Borba, bre'', bio je njegov kredo.

''Prosto, tu moraju da budu ljudi koji su spremni ne da podnesu, već da isprave tuđu grešku. Pa čak i kad je pogrešio u smislu izbora šuta, u smislu čak i egoizma, sebičnosti, drugi igrač ne treba to da kritikuje, nego da se vrati sprintom i baci za tu loptu kao da je on napravio grešku. E, tada se pali mašina''.

Duška Vujoševića su zvali General, a stajao bi mu i nadimak Učitelj. Svojim igračima za rođendane nije poklanjao satove, mobitele, niti bilo šta drugo što i sami znaju kupiti. Njegov je poklon uvijek bila – knjiga. Osim te, jedne, imali su i lektire, a Duško bi ih poslije ispitivao, učeći bekove, krila i centre kako je najteže u život prepoznati svog poltrona.

''Nije više sanjao oluje ni žene, ni velike događaje, ni grdne ribe, ni borbe, ni nadmetanja u snazi, pa ni svoju ženu. Sad je još samo sanjao neka mjesta i lavove na obali. Igrali su se poput mačića u suton i volio ih je kao što je volio i dječaka. Nikad nije sanjao dječaka'', piše u jednom od onih djela koje su morali čitati Duletovi igrači, dječaci koje nije sanjao, već je od njih pravio ljude.

Svijeća Dušana Vujoševića je, eto, izgorila do kraja. Vrijeme za tišinu. Coach se odmara.