Da nema sarajevskih medija, pažljivija publika onih zagrebačkih pojma ne bi imala kakve se sve budalaštine događaju u glavnom gradu Republike Hrvatske. Tamo je, upravo danas, u petak 24. aprila/travnja, počela dvodnevna konferencija nazvana TradFest za koju organizatori kažu da je ''godišnja međunarodna manifestacija tradicionalnih i konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista koji svojim djelovanjem potiču uspostavu tradicionalnih i konzervativnih vrjednota u Hrvatskoj i svijetu''.
Taj ''TradFest na proaktivan način želi potaknuti promišljanje i djelovanje, tj. reakciju na negativne ‘napredne’ pojave te potaknuti i promicati povratak na tradiciju, red i konzervativne vrjednote''.
Uglavnom, a kako piše i portal Klix, ''drugog dana TradFesta tema će biti 'Bosna i Hercegovina: Neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta', a priznanje za životnu posvećenost vjeri i identitetu Hrvata u Bosni i Hercegovini bit će dodijeljeno kardinalu Vinku Puljiću. O ovoj temi, pored Puljića, govorit će James Carafano (viši savjetnik predsjednika Trumpa i E. W. Richardson Fellow, The Heritage Foundation) s temom 'Hrvatski treći entitet u BiH - jamac stabilnosti', Raymond Ibrahim (gost predavač na Danube Institutu u Budimpešti) sa temom 'Zapad i islam' te Ivan Pepić (Sveučilište obrane i sigurnosti 'Dr. Franjo Tuđman', Zagreb) s temom 'Kakav bi bio hrvatski treći entitet? Predstavljanje memoranduma o hrvatskom entitetu u Bosni i Hercegovini'.
Panelisti će, pored gore navedenih, biti i Boris Havel (Fakultet političkih znanosti, Zagreb), Nino Raspudić (zastupnik u Hrvatskom saboru) i Zoran Krešić (novinar i analitičar)''.
Lijepo će se, dakle, bosanskohercegovačka dijaspora, kolege u međuvremenu zamuklog Maxa Primorca iz fondacije The Heritage, udav Boris Havel, umirovljenik Vinko Puljić te Zoran Krešić u ime, valjda, Upravnog odbora Radio-televizije Federacije BiH i istom zgodom siti ispričati o nečemu što je poput građanske BiH ili nezavisnosti Republike Srpske: ili prdimahovina ili uzrok za sukob u kojem bi građani BiH – misli se, naravno, na sve građane, dakle i pripadnike konstitutivnih naroda – platili danak u krvi, a Hrvatska u milijardama eura. U toj je zemlji, naime, zbog rata na Kosovu 1999. došlo do masovnih otkazivanja ljetovanja, pa ne treba biti vidovita Džemila za pretpostaviti kakve bi posljedice ostavili rafali u zaleđu Makarske rivijere.
Puno je, međutim, zanimljivije ono o čemu niko neće beknuti. Misli se, je li, na parazitiranje različitih, koliko službenih toliko i marginalnih, politika Zagreba na grbači bosanskohercegovačkih Hrvata sa kojima se Hrvatska od početka devedesetih godina prošlog stoljeća igra kao sa rodbinom koju prezire, ali je povremeno mora podnositi.
Neće, ne treba brinuti, niko od vrlih konzervativaca spomenuti kako je Hrvatska demokratska zajednica BiH osnovana kao sestrinska stranka Hrvatske demokratske zajednice Franje Tuđmana koji je sa ove strane granice smjenjivao i postavljao predsjednike te političke organizacije, a njegov nasljednik Ivo Sanader pokušao umanjiti moć Dragana Čovića.
Neće, također, niko od vrlih konzervativaca spomenuti kako je Hrvatska zajednica Herceg – Bosna osmišljena u Zagrebu, tamo prevedena u Hrvatsku republiku Herceg – Bosnu i onda, uz itekakav angažman hrvatske diplomatije predvođene Tuđmanovim ministrom vanjskih poslova, Matom Granićem, ukinuta zarad formiranja Federacije BiH.
Neće, i to je izvjesno, niko od vrlih konzervativaca spomenuti kako su se hrvatski pregovarači u Daytonu mahom ponašali kao Fikret Abdić u nekim ranijim, sličnim situacijama i na mirovnim konferencijama na kojima, sam je tako govorio, nije tražio ništa, nije ništa očekivao i na sve je avansno pristajao.
Ništa se, da malo ubrzamo, u Bosni i Hercegovini i među njenim Hrvatima u posljednjih puno godina nije desilo bez učešća Hrvatske, računajući i sadašnje teritorijalno i ustavno uređenje te izborno zakonodavstvo sa kojim ćemo, sve je izvjesnije, dočekati i jesen 2026.
To, međutim, nije tema vrijedna pažnje ''tradicionalnih i konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista'' koje hrvatski HDZ i premijer Andrej Plenković – kao nesumnjivo najmoćnija politička figura u susjedstvu – ne jebu dva posto, a građani Hrvatske znatno manje.
U redovnim, mjesečnim istraživanjima javnog mišljenja sa druge strane granice, republičkohrvatski Hrvati – kako ih zove književnica Gloria Lujanović – navode i ono što smatraju najbitnijim. Godinama, ma decenijama, ta je lista ako ne navlas ista, onda jako, jako slična: nizak standard, visoke cijene, skupi kvadrati, odseljavanje mladih, doseljavanje stranih radnika, globalni užasi svih vrsta… Položaj Hrvata u BiH Hrvate u Hrvatskoj – računajući i nemali broj rođenih s ove, naše strane granice - uglavnom zanima koliko i brčići Kerima Alajbegovića, pet deka gore–dole.
Sve to skupa, međutim, ne znači kako se službeni Zagreb ne bavi i Hrvatima u BiH, uglavnom po principu spojenih dosada: ako predsjednik Zoran Milanović kaže kako Andrej Plenković nije ništa napravio, onda ga premijer Plenković podsjeti kako je on, Milanović, nekada podržavao kandidaturu Željka Komšića i tako u krug.
Istina, teško da bi bez hrvatskog lobiranja Christian Schmidt nekada nešto promijenio u načinu formiranja klubova u Domu naroda, kao što bi, možda, sud u Strasbourgu donio drugačiju odluku u predmetu Slaven Kovačević, ali bi, opet, njena sudbina bila kao i ona u slučaju Sejdić-Finci. Naime, Evropski sud za ljudska prava presudio je u korist Derve Sejdića i Jakova Fincija još 2009. godine i od tada, pa do evo sada, sve je kao da i nije.
Na vikend druženju ''tradicionalnih i konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista'' jedna od tema će, ponovimo, biti ''Bosna i Hercegovina: Neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta'' i sve što će biti rečeno će važiti do idućeg ponedjeljka, ako i toliko. Bez obzira šta o svom utjecaju misle gotovo svi ti lideri, mislioci i aktivisti čija je dugogodišnja borba za prava Hrvata u BiH rezultirala… Ko se prvi sjeti, ako takav uopće postoji, neka dovrši prethodnu rečenicu.