Zadovoljni i ostali: Frustracije Srpskom

Za razliku od do sada poznatih kandidata i kandidatkinje za članstvo u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Fahrudin Radončić – iako nije potvrdio namjeru pokušaja preuzimanja mjesta od Denisa Bećirovića – vodi ozbiljnu i sada već pristojno dugu predizbornu kampanju. Šef Saveza za bolju budućnost je skoro svaki dan ili na televizijama ili u svojim novinama, a najčešće oboje.

''Predsjednik SBB-a je istakao da Srbi iz RS imaju izvanrednu poziciju da mogu birati svog predsjednika entiteta ili predsjednika države, entitetsku Vladu, ministre na državnom i nižim nivoima, ambasadore, direktore javnih preduzeća i da im nigdje neće biti bolje nego u BiH'', piše ''Dnevni avaz'', prepričavajući Radončićev nastup u emisiji ''Telering'' Radio Televizije Republike Srpske.

Frustracije

Ono što ne piše i što Radončić nije rekao, jeste činjenica da upravo to što ''Srbi iz RS imaju izvanrednu poziciju da mogu birati svog predsjednika entiteta ili predsjednika države, entitetsku Vladu, ministre na državnom i nižim nivoima, ambasadore, direktore javnih preduzeća'', izaziva frustracije Bošnjaka i Hrvata, samo na potpuno različite načine.

Prošlo je podosta godina od sarajevske zimske večeri u kojoj se na položajima oko šanka bistrila politika, a jedan od učesnika razgovora kazao da misli kako Bošnjaci trebaju prestati uzaludno trošiti energiju na pokušaje ukidanja Republike Srpske – jer tog čina nema bez pušaka ili volje Srba iz Republike Srpske – i vrijeme na čekanje da se to nekako, samo od sebe valjda, dogodi.

''Ja sve što radim – radim kako bi barem pomogla da se Republika Srpska ukine'', replicirala mu je zaista eminentna i međunarodno cijenjena umjetnica sa iskustvom života u sarajevskoj opsadi.

Kada bi postojala ustavna mogućnost nestanka entiteta referendumom kakav je bio onaj o nezavisnosti, i Federacija i RS bi bile poništene voljom Bošnjaka i sedam-osam posto Hrvata, odnosno Srba sa adresama u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Mostaru…

Garant izvanredne pozicije

Srpska je, i trideset godina od njene legalizacije, za Bošnjake simbol genocida, etničkog čišćenja, okupacije i suštinski nepravednog sporazuma koji je iz privremenog evoluirao u okvirni, što najbrojnijem konstitutivnom narodu nimalo ne smeta da ga smatra historijskom greškom koju će budućnost, po mogućnosti što skorija, popraviti.

To što su sa ove strane linije razgraničenja najcjenjeniji oni Srbi koje se sa druge percipira ili kao izdajnike ili ih se biračkom voljom drži na političkoj margini se, kao i mnogo toga iz neugodne stvarnosti, temeljito ignorira.

Za hrvatski politički i medijski mainstream, kao i za akademsku zajednicu, pa posljedično i za većinu, i to ogromnu, birača, Republika Srpska je ono što je trebala biti Herceg-Bosna. Kako bi to rekao Radončić: garant izvanredne pozicije na osnovu koje ''mogu birati svog predsjednika entiteta ili predsjednika države, entitetsku Vladu, ministre na državnom i nižim nivoima''.

Bošnjačko-hrvatski osjećaji

Ambasadori, ukoliko u kolektivnom šefu države nije Željko Komšić, se podrazumijevaju, kao i direktori javnih preduzeća na teritoriju na kojem su Hrvati dominantni. O podjeli zona interesa pisali smo nebrojeno puta, ali nije zgoreg ponoviti gradivo: kao što su direktori, recimo, BH Telecoma bili, jesu i bit će Bošnjaci, bez obzira na strukturu vlasništva te federalne firme, e tako su direktori, recimo, Elektroprivrede Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, bili, jesu i bit će Hrvati, bez obzira na strukturu vlasništva te federalne tvrtke.

Zatočenici prijedorskih logora i prognani Posavljaci nisu prvo na što Republika Srpska asocira većinu bosanskohercegovačkih Hrvata, sasvim suprotno. RS latinicom, dakle treći, etnički definiran entitet je zapravo ideal od kojeg se javno odustaje svakih nekoliko mjeseci, ali nada da će jednom, nekada, nekako biti moguć nije manja zbog javnih odricanja od reanimacije Herceg-Bosne koja bi trebala imati predsjednika, davati člana Predsjedništva, ministre u Vijeću ministara i sve što već Ustav osigurava.

To što Srbima iz Republike Srpske, kako je Radončić rekao, ''nigdje neće biti bolje nego u BiH'', već decenijama za posljedicu ima bošnjačko-hrvatske osjećaje da im teško može biti gore. Razlike u nezadovoljstvima, međutim, održavaju – uz još štošta, a najprije izborna pravila – međuetničke tenzije u Federaciji.

Očekivanja

Istina, ništa suštinski ne bi bilo drugačije da je bošnjačko-hrvatski stav prema Srpskoj jednak: jedinstvo frustracija bi rezultiralo srpskom politikom koja bi, u najboljem slučaju, bila gora od najgore Dodikove.

Zrela i racionalna srpska politika mjeri se prihvatanjem činjenice da ''Srbi iz RS imaju izvanrednu poziciju i da im nigdje neće biti bolje nego u BiH'', a nezrela i neracionalna, koliko bošnjačka toliko i hrvatska, očekivanjima da se RS može dokusuriti voljom Sarajeva ili dobiti svoju manju, makar i blijedu kopiju u većinski hrvatskim dijelovima Federacije.

Problem za koji se rješenje ne nazire je, međutim, u tome što je prvo daleko izvjesnije od uspjeha Dodikovih ekshibicija, a drugo ima osiguran kontinuitet upravo zahvaljujući postojanju Republike Srpske kakvu je Radončić opisivao u programu javnog emitera tog entiteta.