Rastanak i budući dani: Samuraj iz SDA

Iako ima razloga za okrenuti janje povodom odlaska čovjeka koji  je SDA razvlastio poništavajući na jedan dan Ustav Federacije, Bakir Izetbegović je mirnoćom samuraja prokomentirao skori rastanak sa šefom OHR-a.

''Ostavka Christiana Schmidta na poziciju Visokog predstavnika je njegov lični izbor i čin. Bez obzira na spekulacije o razlozima i okolnostima pod kojima se ona dogodila, to ne smije imati nikakve posljedice po ulogu i funkcionisanje institucije OHR-a. Potrebno je što prije imenovati Schmidtovog nasljednika. OHR sa punim ovlastima, uključujući i Bonske, mora ostati do ispunjenja uvjeta iz Programa 5+2 i uspostavljanja efikasnih mehanizama deblokade države, kojima bi se zamijenila uloga Visokog predstavnika. Svaki drugi scenarij vodi Bosnu i Hercegovinu prema novim blokadama i dodatnoj nestabilnosti. Opasnosti koje donosi takav razvoj događaja moraju biti svjesni svi bitni međunarodni faktori koji djeluju u okviru Vijeću za implementaciju mira (PIC)'', objavio je predsjednik Stranke demokratske akcije na rahmetli Twitteru.

Prirodni partneri

Za razliku od histerika poput Fahrudina Radončića, odnosno vječnih optimista poput žovijalnog Zukana Heleza, Izetbegović se postavio kao predsjednik partije koja bi i zbog uzroka i posljedica Schmidtovog odlaska mogla pronaći stvarni smisao svog postojanja. Ne misli se, naravno, na njegovanje kapilarne korupcije, negativnu selekciju kadrova i ostavljanje Bosne i Hercegovine u amanet Recepu Tayyipu Erdoganu.

Dok su politikama konstitutivnih naroda dominirale monoetničke partije sa istim takvim programima – dakle, SDA, Hrvatska demokratska zajednica i Srpska demokratska stranka, odnosno Savez nezavisnih socijaldemokrata – bilo je, makar u teoriji, nekog smisla u postojanju onih koje su se zalagale za građanski ustroj Bosne i Hercegovine. Praksa im je, istina, redovno ukazivala da džaba kreče, jer je broj glasova koje su dobijali među Srbima u Republici Srpskoj i Hrvatima na teritoriju nekadašnje Herceg-Bosne bio na nivou statističke greške.

SDA-ovo prihvatanje istog, dakle građanskog koncepta, osim što je u potpunoj suprotnosti sa temeljima stranke ''muslimanskog povijesnog kruga'', promijenilo je i odnose među prirodnim partnerima u većem entitetu, a to su, sviđalo se nekome ili ne, upravo SDA i HDZ.

Bošnjaci nemaju puno izbora

Niti jedan jedini cilj politike i politika koje su se u proteklih trideset godina zalagale za zamjenu entiteta regijama i ukidanje etničke reprezentacije nije ostvaren, a sada je, ako je uopće nekada bilo drugačije, potpuno jasno da će BiH još dugo biti zajednica tri naroda u dva entiteta i jednoj zemlji čijim su ustavom osigurani mehanizmi blokade zbog kojih Bošnjaci srpskim i hrvatskim predstavnicima ne mogu nametnuti ama baš ništa.

Bošnjaci, realno, nemaju puno izbora osim da njihova politika bude podudarna sa bosanskohercegovačkom, ali ne onom koja jede godine i ne postiže ništa, već sa onom koja se ne svađa sa realnošću, kao što se SDA svađala sa samom sobom dok se u isto vrijeme zalagala za građansku BiH i kukala zbog nacionalnog disbalansa među zaposlenicima i zaposlenicama u državnoj i entitetskoj administraciji.

U situaciji u kojoj, kako piše Michael Martens za ''Frankfurter Allgemeine'', ''Evropljani i Amerikanci više nisu partneri čak ni na Balkanu, nego geopolitički rivali'', BiH ne mora biti osuđena na vječno kilavu Federaciju i samostalnu Republiku Srpsku bez proglašenja nezavisnosti, ali se u njoj ne može postići bilo šta što odudara od Okvirnog mirovnog sporazuma. Onoga kome to i dalje treba objašnjavati, može se uvjeriti i kako se u nekoj tajnoj pećini lijepo druže Hitler, Tito i Sandokan.

Mrtav konj

Izetbegovićev pokušaj povratka u Predsjedništvo, a SDA-ov na vlast, dobit će smisao samo ako i on i stranka odustanu od davno zauzetog stava da Bošnjaci više neće nuditi nikakva rješenja, jer su, eto, probavali, ali uzalud, pa ne vide razloga za dalje umaranje.

Više puta smo napisali kako će Srbi od Republike Srpske i Hrvati od izmjena izbornih pravila odustati istog onog dana u kojem će Bošnjaci pristati na podjelu Bosne i Hercegovine na, sasvim je svejedno, tri entiteta ili tri nezavisne države, dakle nikada, pogotovo ne mirnim putem. Trošiti vrijeme na neku BiH iz mašte, kako vidimo, podrazumijeva život u glibu u kojem su famozne najveće krize od Daytona zapravo trajno stanje, a razlike među njima vidljive možda pod mikroskopom.

Konfuzija oko OHR-a koji nije, kako piše Martens, ''mrtav konj iscrpljen od jahanja'', ali nije ni centar moći kakav je bio u mandatima Paddyja Ashdownu i Wolfganga Petricha, kataklizmična vanjska politika Denisa Bećirovića i u građevinski otpad pretvoreni imidž Dine Konakovića, nude – ma koliko to paradoksalno zvučalo – šansu da se SDA transformira u stranku koja neće gubiti vrijeme na politiku odlučnih ne i povlačenje nekakvih crvenih linija koje blijede prije nego se povuku do kraja.

Ukoliko misli nuditi racionalna rješenja – ne ona koja će biti puko ispunjavanje tuđih želja, kao ni ona o kojima može mirno razgovarati samo sa Željkom Komšićem i Sašom Magazinovićem – pametno balansirati između interesa geopolitičkih rivala, naroda kojeg predstavlja (i koji, htio ili ne, mora odustati od vjerovanja u stranu silu što dolazi da otplati moralni dug žrtvama genocida) te države ovakve kakva jeste, Bakir Izetbegović možda neće ostati zapamćen kao najgori predsjednik SDA i lider koristan svim svojim političkim protivnicima od Sarajeva, preko Banjaluke pa do Mostara.

Akumulirano iskustvo, istina, i najvećim optimistima daje razloga za pesimizam, ali to je njihov i problem svih onih što su tri decenije vjerovali u čaroliju poslije koje će sve biti kao da ništa prije nije bilo. A neće, nikada više neće.