Mjesec dana je prošlo od tramvajske nesreće u Sarajevu u kojoj je poginuo Erdoan Morankić, a Ella Jovanović ostala bez noge.
Od tada, pa do evo sada, ostavku je podnio predsjednik Vlade Kantona Sarajevo, Nihad Uk, zatim i nevoljko direktor GRAS-a, ali ona nije prihvaćena; Trojka je, što je već uobičajeno, pokazala epsko nesnalaženje u krizi, dok je opozicija i u nesreći i u posljedičnom, opravdanom buntu sarajevskih srednjoškolaca i studenata, vidjela alat za pobjedu na izborima, pa čak i promjenu vladajuće većine po skraćenom postupku.
Uglavnom, Vlada Kantona Sarajevo je i dalje – izuzev Uka – u istom sastavu i tehničkom mandatu, GRAS radi kao i do sada, broj demonstranata je iz sedmice u sedmicu sve manji, a politički protivnici saveza NiP-SDP-Naša stranka sve ljući zbog zapravo vrlo predvidljivog, no za njih nimalo zadovoljavajućeg raspleta.
''Vrh političkog nemorala jeste činjenica da još niko nije odgovarao za užasnu nesreću u Jablanici i 18 izgubljenih života. Isto se, nažalost i na sramotu, ponavlja i u slučaju tramvajske tragedije u Sarajevu. Kantonalna Vlada je bezočno ponudila samo fiktivne ostavke i ostala u svojim dragim i nezasluženim foteljama. Kolika je njena otuđenost od građana i bilo kakve odgovornosti i morala, najbolje dokazuje i podatak da su na Nadzornom odboru, koji imenuje Vlada KS, odbili ostavku direktora GRAS-a. To znači da su bestidno odbili ama baš sve opravdane zahtjeve brojnih mladih demonstranata u Sarajevu. I da će smrt mladog slikara i teško ranjavanje mlade djevojke ostati samo statistika loših vlastodržaca, koji su i prije desetak godina okupljenim demonstrantima rekli ‘da idu na važan sastanak’. Upravo zbog ovakvih pojava, SBB se mora vratiti i obnoviti borbu protiv tenderske korupcije i tal politike sa smrtnim ishodima. To razara budućnost ove zemlje i obesmišljava neminovnu političku i svaku drugu odgovornost'', napisao je višestruki povratnik u politiku, medijski oligarh i predsjednik Saveza za bolju budućnost, Fahrudin Radončić, koji se vlasti planira dokopati na isti način na koji je došao do početnog kapitala i višestruko ga umnožio: uz svesrdnu pomoć Stranke demokratske akcije.
Dok govori o događajima od ''prije desetak godina'', Radončić vjerovatno misli na famozno ''Bosansko proljeće'' iz februara 2014. godine, kada su grupe obespravljenih radnika iz tuzlanskog kraja ujedinile nezadovoljstva i dugogodišnje mirne proteste pretvorili u masovne i nasilne. Plamen u kojem je izgorjela zgrada Vlade Tuzlanskog kantona progutao je arhivirane primjerke odluka o koječemu, ovjerene zapisnike sa skupštinskih sjednica, akte ministarstava i službene dopise, ali i veliku, najveću mirnodopsku šansu da se u Bosni i Hercegovini građanskim buntom nešto promijeni, samo ne na gore.
Ta davna pobuna koja je, za razliku od sadašnje u nestajanju, dobila svoje krakove u drugim gradovima, imala je niz elemenata za uspjeh. Nedostajali su, međutim, ključni: politbiro i mehanizam kojim će prosvjednici osigurati provođenje svojih zahtjeva. ''Bosansko proljeće'' je, posljedično, prvo zloupotrijebljeno, pa je onda, onako obezglavljeno, epohalno propalo. Od silne energije učesnika ostalo je sjećanje na vrijeme u kojem je stvoren mali prostor slobode koji je u njemu i izgubljen.
Bunt, bez obzira na povod, traži vođe i od vođa spremnost da se tako postave i prema jednoj i prema drugoj strani. Da, drugačije rečeno, onima protiv kojih su iznesu jasne zahtjeve u formi ultimatuma, a da one sa kojima su motiviraju na djelovanje koje može trajati koliko treba da traje. Uspjeh mu, dakle, ne ovisi samo o masovnosti učesnika, njihovoj pristojnosti i pameti već, prije svega, o liderima pokreta i volji sudionika da se ponašaju, ako treba, onako kako im to nije prirodno, no zato jest efikasno. U protivnom, od dobrih namjera i masovnih izlazaka na ulice ostanu tek sjećanja na vrijeme propuštenih šansi.
Revolucija bez politbiroa je, ponovimo, samo jasnije, kao govno na kiši. Prije dvanaest godina različite su interesne grupe zaprljale tuzlanski ustanak čim je stigao u Sarajevo, pa ga, zajedno sa opravdano gnjevnom, ali obezglavljenom masom, doveli do krajnjeg stadija besmisla: plenumskih sjednica koje su u teoriji krasne, a u praksi dokaz kako je od indirektne demokratije gora i manipuliranju podložnija samo ona direktna.
Kao što glasanje za nekoga, nevažno koga, podrazumijeva i glasanje protiv nekoga, tako su i protesti protiv nečega uvijek i protesti za nešto što, kada se probiju barikade i policijski kordoni, treba provesti. Kada se, dakle, priziva nečiji odlazak, zahtijeva se i nečiji dolazak. Vjerovati kako se način vođenja politike može promijeniti bez promjene političke strukture je na granici između beskrajno naivnog i nepopravljivo glupog.
Sve to, naravno, zna Fahrudin Radončić kojeg ispuhivanje ovogodišnjih sarajevskih protesta ne brine zbog općeg, već zbog vlastitog dobra. Svjestan je, naime, kako bi Trojka možda, teško ali ne i nemoguće, mogla preživjeti prošlomjesečni užas, što podrazumijeva i neuspjeh njegove političke reanimacije i nemogućnost kasnijeg učestvovanja u dijeljenju plijena sa Izetbegovićevom, Komšićevom i Efendićevom strankom. Onima koje sarajevski demonstranti ne smatraju rješenjem bilo kojeg problema: od javnog prijevoza do efikasne borbe protiv, kako je već Radončić rekao, ''tenderske korupcije i tal politike'' koju je upravo SDA dovela do savršenstva.
