Zagrebački novinar, satiričar i televizijski autor, Borna Sor, odlučio je prije nekoliko godina ubijati vrijeme izmišljanjem proročanskih izjava hrvatskih historijskih ličnosti. Smislio bi nešto kao mudro, stavio u futur i potpisao, recimo, Antu Starčevića. Nakon nekog vremena, Bornin je prijatelj došao kući i zatekao oca kako na zid lijepi Starčevićev, dakle Sorov, citat o zlim bankarima i evropskim lihvarima. Dok se ponosni tata trudio, sin mu je objašnjavao da ta sentenca nije istinita, jer nikada, baš nikada, Starčević – rođen 1823., a preminuo 1896. - nije kazao ništa slično, ali jeste Borna prije čak petnaest dana. „Nema veze što nije istina, jer je tačno“, replicirao mu je otac.
Na simpatičnu epizodu iz teškog života krivo shvaćenog humoriste i satiričara podsjetio je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Dragan Čović, odgovarajući Miloradu Dodiku nakon što je bivši predsjednik Republike Srpske odlučio zabraniti postrojavanje veterana HVO-a u Derventi.
„Povjesničarima ostavimo da istražuju dalje. Svako od nas ima svoju istinu, najmanje su tri istine“, izjavio je, između ostalog, Čović, a citirao ga Josip Mlakić u tekstu na Bljesku od prije tri dana.
Mogu, lijepo je čovjek rekao, povjesničari istraživati šta god i koliko god hoće, uvijek će džaba krečiti: dok god „svako od nas ima svoju istinu“ i dok, posljedično, postoje „najmanje tri istine“, bit će potpuno nevažno šta jeste istina, a prevažno ono za što svako misli da je tačno, pa tako puta broj pripadnika konstitutivnih naroda.
Osim što je u sjećanje dozvao rezultate Sorove dokolice, Čović je s nulom pomnožio sav trud onih koji su se donatorskim parama ili iz vlastite potrebe bavili famoznim suočavanjem s prošlošću. Za taj su, očito je, ćorav posao, potrošeni milioni svih para, održano je ko zna koliko međunarodnih konferencija, snimljeni su dokumentarni i nekoliko igranih filmova – recimo, „Živi i mrtvi“, „Muškarci ne plaču“, „Quo vadis Aida“, „Savršeni krug“, „10 minuta“… - objavljeno je puno publicističkih i nešto manje proznih, mahom jako dobrih ili odličnih knjiga, da bi se, eto, prošlost protegnula do sadašnjosti u kojoj su jednako živahne i 1945. i 1995., 1941. i 1992. godina.
Jugoslavenski autoritarni režim nije se gurao u historiografiju sve dok se ona bavila mlađim kamenim dobom ili raspadom Rimskog Carstva, ali se nije odricao monopola na svježiju, odnosno malo manje frišku prošlost, ukoliko bi činjenice o njoj narušavale deluziju o bratstvu i jedinstvu koje nije – kako kaže Damir Avdić Graha – završilo „na dva flora, u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima“ zbog razlike između istinitog i tačnog, ali ona svakako jeste pomogla u oružanom revidiranju minulih vremena.
Historija nije western film pa da se nakon najviše petnaest minuta zna ko je dobar, a ko loš i samo treba sačekati sat i nešto pa da dobri u pravednoj borbi pobijede neprijatelja i moralno superiorni odjašu u suton. Ipak, koliko god bila slojevita i kompleksna, njene, nazovimo ih, osnove, nisu takve. Pojednostavljeno kazano: nikada američki i britanski avioni i artiljerija Crvene armije ne bi sravnili Njemačku sa zemljom da Hitler nije pokušao sa lica zemlje izbrisati sve Židove, a sa karte Evrope ukloniti sve i jednu zemlju koja mu se usudila ozbiljnije suprotstaviti.
To što u Njemačkoj i dan danas ima neonacističkih idiota, ne znači kako postoje famozne tri istine – židovska, saveznička i njemačka – već samo jedna, službena i u javnom prostoru, dakle politici, medijima, obrazovnim institucijama i sudovima neupitna. To što je neupitna i brutalna osveta pobjednika u kojoj je silovano na desetine hiljada žena u Berlinu i drugdje, ne mijenja temeljnu postavku, već svjedoči o kompleksnosti svakog historijskog događaja. Nisu, naime, nacisti postali boljim zato što su se neki saveznički vojnici nakon trijumfa ponašali kao stoka.
Ideje ne umiru na bojnim poljima, već sa dolaskom generacija koje se prema povijesnim činjenicama, ma kakve one bile, odnose jednako kao prema tablici množenja ili hemijskoj formuli vode: bez navijačkih strasti i vjerovanja kako nešto što nije istina, ipak jeste tačno.
Za protekle tri decenije Bosna i Hercegovina se u famoznom suočavanju s prošlošću nije makla od 14. decembra 1995. Tog je dana u Parizu službeno potpisan Dejtonski mirovni sporazum, a sva tri konstitutivna naroda su se slagala oko toga da je bio rat. O tome navlas isto misle i sada, a o svemu drugom, računajući datum početka istog tog rata, drugačije.
Očekivati da se zubarice i učiteljice, građevinski inženjeri i vozači kamiona iz Bileće, Ljubuškog i Cazina bave izgradnjom društva u kojem je istina jedna, a ono što nije istina nije ni tačno, jednako je naivno kao očekivati da u četvrtfinalu Lige prvaka naredne godine igraju tri bosanskohercegovačka kluba, još dva u Evropskoj ligi i da jedan uđe u finale Konferencijske.
Jednako tako, vjerovati kako će ozbiljni historičari i historičarke bez pomoći politike svesti broj istina na jedinu razumnu mjeru, dakle na jednu, isto je kao nadati se da će u novembru najniža plata u Federaciji iznositi 3.000 maraka, plus topli obrok i nadoknada za prijevoz.
Svaka se ozbiljna promjena u bilo čemu može pokrenuti samo sa pozicije moći koju, uz ostale političke lidere, ima i Dragan Čović. Nesreća je, tek jedna u nizu, što se upravo na ta mjesta ne dolazi fanatičnim odnosom prema činjenicama, već uvjeravanjem birača kako je ono što oni smatraju tačnim neupitno, ma koliko bilo suprotno istini. Zato je predsjednik HDZ-a BiH u pravu kada kaže da „svako od nas ima svoju istinu“ i da imamo „najmanje tri istine“. I zato su nam jučer i danas prokleto slični, a živa mogućnost da sutra, prekosutra prošlost bude revidirana kamom na vratovima onih čija istina iz perspektive naoružanih, a parafrazirajući Sorovu naivnu publiku, nije tačna.
