Sarajevski atentat: Spomenik nama današnjim

Sejo Sexon, pjevač i direktor ''Zabranjenog pušenja'', običava koncerte otvarati pozdravom publici od benda koji dolazi iz grada ''olimpijskog plamena i najpoznatijeg atentata na svijetu''.

Sve i ako griješi, ne griješi puno: smrtonosni pucnjevi u, recimo, američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja također su čuveni, samo što se poslije njih, za razliku od onih sarajevskih, svijet nije srušio.

Svađa s imenom vlastite partije

Ideja o spomeniku Franzu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji nije originalna, niti je nova, daleko od toga. U Sarajevu je, uostalom, već bio podignut jedan takav, ali nije dugo sastavio, dok se o novom razgovaralo uoči obilježavanja stote godišnjice od rata koji se prvo zvao - Veliki.

Uglavnom, vijećnici Stranke za Bosnu i Hercegovinu su – svađajući se javno sa imenom vlastite partije - predložili da se spomenik okupatorskom vođi i njegovoj ženi nanovo sastavi od postojećih dijelova i nadogradi novim, pa je Gradsko vijeće Grada Sarajeva, iako uopće nije nadležno, prihvatilo budalastu ideju koja bi bila tragikomična da nije samo tragična.

''Smatramo neprihvatljivim da u Sarajevu postoje obilježja i simbolika posvećena atentatoru Gavrilu Principu, da su vraćene njegove stope, a da istovremeno ne postoji autentičan spomenik za one koji su ubijeni i nemamo dostojanstveno spomen-obilježje za njegove žrtve. Ne možemo mijenjati prošlost, ali možemo pokazati kakvi smo danas, hoćemo li slaviti ubistvo ili odati počast žrtvama'', poručila je stranka Semira Efendića.

Dva pucnja

Istina, nema niti jednog događaja po kojem su i Sarajevo i Bosna i Hercegovina poznatiji od onoga što se zbio na Vidovdan prije stotinu i dvanaest godina, kada je Gavrilo Princip, osamnaestogodišnjak iz Obljaja kod Bosanskog Grahova, ubio austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i, greškom, njegovu trudnu suprugu Sofiju. Dvije smrti od tog, dvadeset i osmoga juna 1914., iskorištene su kao povod Prvom svjetskom, do tada najkrvavijem od svih ratova. Uzrok, naravno, nisu bile: i manji ratovi od toga nisu počeli preko noći i bez onoga što se jezikom našeg doba naziva dugotrajnom krizom u međunarodnim odnosima.

Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina jednom je rekao da se o historiji i njenim akterima ne može govoriti i suditi kriterijima sadašnjice. Drugi bi, u tom slučaju, bili totalni kreteni, dok bi prvo ostalo nerazumljivo bez konteksta ili bi, što je na Balkanu suviše često, činjenice ustupile mjesto simpatijama. Provjerljiva je ta teza baš na primjeru Sarajevskog atentata i odnosu prema Mladoj Bosni, te Principu kao njenom, na kraju, najpoznatijem članu, mladiću na pragu osamnaeste kojeg je nevjerovatan zbir slučajnosti doveo do smrtne presude.

Njegova dva pucnja označila su početak nepovratnih promjena Evrope: za tek nekoliko godina nestale su dvije imperije, Austro-ugarska i Osmanska, nastali Sovjetski savez i jugoslavenska kraljevina, livade preko kojih danas prolaze široke ceste natopljene su krvlju miliona vojnika poginulih u iscrpljujućim rovovskim borbama na koje podsjećaju još samo spomen ploče zarasle u travu.

Inspekcija okupacijskih snaga

Činjenice se, kao što znamo, u Bosni i Hercegovini poštuju onoliko kolika im je upotrebna politička i ideološka vrijednost, pa se tako i o Sarajevskom atentatu, ovisno o poziciji sa koje se priča, govori baš kao da je bio prekjučer, kao da je Princip bio pukovnik Vojske Republike Srpske, a Franz Ferdinand na izborima izabrani predsjednik Predsjedništva BiH. Za Srbe je tako i u slučaju Mlade Bosne nevažno to kako se zvala – a nije se zvala Mlada Republika Srpska – pa se Principa prikazuje kroz njegovu narodnost, dok se prešućuje da se deklarirao kao Srbo-Hrvat, svoj jezik nazivao hrvatsko-srpskim, vjerovao u jedinstvo ta dva naroda, ali ne i u boga...

U Sarajevu se očito zaboravlja da Franz Ferdinand nije došao kao turista, već u inspekciju okupacijskih snaga, da je bio popriličan manijak i da se o odnosu te imperije prema bosanskim muslimanima ne može govoriti samo kroz priču o modernizaciji i uvođenju tramvajskog saobraćaja.

Da, Princip je, naravno, u toj podjeli uloga negativac, velikosrbin koji je pucao u trudnu ženu – a nije, nju je pogodio slučajno – i jednog finog bečkog gospodina.

Nije Ferdinand beznačajna, kao ni pozitivna historijska ličnost, daleko od toga, ali prošlo stoljeće, kao baš krvavo, obiluje značajnijim na svaki način. Gavrilo Princip je, također, historijska ličnost: nije malo ubiti šefa države. Dvadeseti vijek, međutim, obiluje ubojicama predsjednika, premijera, vođa naroda. Niko od njih, međutim, nije pištoljem pokrenuo promjenu svijeta kao bolešljivi Srbin iz Obljaja, sela koje do 1991. nije skupilo niti dvije stotine stanovnika.

Prošlost živahnija od sadašnjosti

Uostalom, evo šta je o jednom i drugom u intervjuu „Politici“ kazao Christopher Clark, autor u Srbiji žestoko kritizirane knjige ''Mjesečari: Kako je Evropa krenula u rat 1914.'': ''Franjo Ferdinand bio je, bez sumnje, najagresivniji evropski visoki vojni zvaničnik tog vremena... Kada su Principa na sudu pitali kako se osjeća povodom smrti prestolonasljednikove žene, počeo je da plače. Mladići koji su 28. juna otišli u Sarajevo nisu bili ni okrutni ni cinični, bili su idealisti i patriote''.

Susret Franza Ferdinanda i Gavrila Principa je, dakle, od onih događaja za koje se kaže kako poslije njih ništa više nije isto. I fakat nije. Da se Principu nešto desilo u putu ili da se nadvojvoda nije nadigao obilaziti vojsku na teritoriju što ga je okupirala, historija bi, možda bila drugačija ili bi se, recimo tako, dogodila malo kasnije.

Tvrditi da bez Sarajevskog atentata ne bi bilo Prvog svjetskog rata, jednako je neozbiljno kao taj događaj tumačiti iz današnjeg, emotivno-političkog diskursa. Govorimo, međutim, o Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je prošlost živahnija od sadašnjosti, dok su odnosi među njenim narodima takvi da danas Gavrilo Princip ne bi pucao u Ferdinanda, već u sebe i to rafalno.

Prijedlog Stranke za BiH i odluka Gradskog vijeća Grada Sarajeva jesu, ponovimo, budalaština prvog reda, što ne znači kako od nje nema neke sitne koristi. ''Možemo'', kako su to već rekli Efendićevi deputati, ''pokazati kakvi smo danas''.