Izbori u Srbiji: Uzaludno čekanje spektakla

U nedjelju, 25. oktobra, u Srbiji se održavaju parlamentarni izbori sa kakvim – takvim smislom. Gotovo svi raniji, a posebno oni od proljeća 2012. godine, bili su zapravo referendumi o autokratiji kojoj je većina birača radosno govorila odlučno – da.

Aleksandar Vučić konačno ima ozbiljnog protivnika, listu Studenti pobjeđuju – koja uživa značajnu podršku građana – dok se posmrtni ostatci nekadašnje opozicije nadaju da će, možda, preći izborni prag. Posljedično, moguće je… Ma moguće je svašta, pa čak i uvođenje vanrednog stanja, ali je ono najmanje vjerovatno, osim ako ga ne izazovu upravo Vučićevi sljedbenici kako bi on zadržao vlast koju je već formalno napustio, odstupajući sa mjesta predsjednika države na kojem ga je zamijenila beskrajno odana Ana Brnabić.

Izbori s više mogućih raspleta

Izborni dan može, kako piše Dejan Ilić na portalu Peščanik, imati čak devet raspleta, ali niti jedan ne odgovara očekivanjima neizlječivo naivnih i hronično optimističnih, ako uopće ima neke razlike među njima. 

Ko god, dakle, vjeruje da će Vučić proći kao Viktor Orban u Mađarskoj – dakle biti pometen, a njegov režim sa svim krakovima, od medija do institucije predsjednika, rasformiran dekretom – teško da mu ima lijeka.

Jednako su beznadežni i oni što iskreno vjeruju kako će Studentska lista imati komotnu parlamentarnu većinu i onda, u roku najbrže, promijeniti i politiku Srbije prema zemljama regiona, najprije Kosovu i Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj i Crnoj Gori. 

Uglavnom, promjena vlasti u Srbiji je moguća, ne i izvjesna, dok je radikalna promjena onih politika koje se nas tiču, najdalje od realnosti.

“Šta tačno Vučić ne može da uradi posle svih pritisaka koji su pravljeni protekle dve godine? Neće pobediti onaj koji ima najviše glasova nego onaj koji bude imao 126 ruku u Skupštini, a režim neće zakazati Skupštinu dokle god ne bude bio siguran da ima tih 126 ruku. Mislim da će tu jedan veliki broj ljudi biti izložen ozbiljnim pritiscima. To kada bude padalo, to će pasti za jednu noć, ali ta noć još nije na vidiku“, kazao je Nenad Čanak, bivši predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine i skupštinski zastupnik koji nikada nije govorio o „krvavim ratovima“, „zločinima svih strana“, „nesretnih devedesetim“ i slično, već jezikom činjenica, pa tako punih 36 godina, još od 1990. 

Može li Srbija promijeniti vlast, ali i svoju politiku?

Srbija kakvom je vidi – i kakvoj se, istina, sve manja nada, ako se još nada – Nenad Čanak, idealni je komšija i BiH i Kosova i svih drugih, ali nje, jednostavno, nema na vidiku, niti će je uskoro biti. 

U toj, prvo socijalističkoj republici, pa nezavisnoj državi, je još od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća - i bez obzira na društveno uređenje - opozicija bila ili nacionalistička ili nacionalističkija od vlasti. Marka Nikezića i Ivana Stambolića rušili su Dobrica Ćosić i njegovi adoranti iz Srpske akademije nauka i umetnosti. Nasuprot Slobodanu Miloševiću stajali su Vuk Drašković i Srpski pokret obnove: monarhistička stranka sa jakim četničkim sentimentom. Čak je i Demokratska opozicija Srbije, okupljena oko pokojnog Zorna Đinđić, za pobjedu trebala Vojislava Koštunicu koji je sa nasljednikom pokojnog premijera, Borisom Tadićem – kako piše Svetislav Basara – vodio ljotićevsko-memorandumsku politiku s „ljudskim likom“.

Da su studenti u demontažu Vučićeve vlasti krenuli govoreći kao Čanak i najbolje što Srbija ima – „Kada je nešto najbolje u Beogradu, to je najbolje na svijetu. A kada je nešto najgore, e onda je najgore na svijetu“, rekao je jednom prilikom pisac Andrej Nikolaidis, podrazumijevajući da ne treba objašnjavati kako najgore odavno dominira – raspali bi se prije nego što bi se sastali. Upitno je, naravno, i koliko je među njima onih što se slažu sa Čankom.

Što bi zapravo donijela pobjeda studentske liste?

Sve, dakle, i da lista Studenti pobjeđuju dođe do famoznih 126 ruku u Narodnoj skupštini Republike Srbije i formira izvršnu vlast, ta vlast neće u roku odmah kazati kako je Kosovo nezavisna država, Republika Srpska samo entitet u Bosni i Hercegovini, da Crna Gora može biti što god poželi, ali nikada nikakva „srpska Sparta“, da „Oluje“ u Hrvatskoj ne bi bilo bez uspostavljanja takozvane Republike Srpske Krajine, da je u Srebrenici bio genocid, da Srbija nije nikakvo istureno odjeljenje Rusije, već evropska država čiji su interesi na političkom zapadu… 

Ukoliko bi, nekim čudom, i pokušali, krhka većina od 126 zastupnika i zastupnica bi se istopila, a pobjednici postali najveći opozicioni blok zbog gubitka dva, samo dva!, zastupnika, odnosno zastupnice. Nepotkupljivi ljudi, naime, ne postoje, već samo oni kojima nije ponuđeno dovoljno, a Vučiću bi se isplatilo da izbroji koliko god treba i to pod uslovom da promjena strane ne bude besplatna i inicirana upravo neslaganjem sa stavovima o okruženju i bliskoj prošlosti.

Krajnji domet potencijalno nove vlasti je, kako su i najavljivali učesnici dvogodišnjih protesta, dekontaminacija institucija i medija, njihovo oslobađanje od jednopartijske kontrole i stvaranje uslova da se sljedeći izbori održe u, kako se to već kaže, normalnoj atmosferi i sa jednakim startnim pozicijama za sve. Ako neko misli da je to malo, zaboravlja kako je Srbija u vanrednom političkom stanju još od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka te da je pokušaj ozbiljnih, dubinskih promjena već jednom završio pucnjem iz snajpera, a i da nije, Zoran Đinđić se spremao na odstupanje, sve uvjereniji u kolektivnu spremnost na isključivo one promjene poslije kojih sve ostaje suštinski isto. 

Kada se poštuje procedura onda je jedan mandat nedovoljan za bilo kakve kapitalne odluke i njihovo provođenje. Ukoliko, dakle, lista Studenti pobjeđuju zaista i pobjedi, pa onda i provede najavljeno, bit će to spektakularan rezultat sa puno blažim posljedicama od, iz ovdašnje perspektive gledano, očekivanih.

Promjena sustava ne znači i promjenu političkih stavova

To što bi se u slučaju Vučićevog pada naredni izbori održali bez porobljenih medija, politiziranih institucija i batinaša u niskom startu, međutim, ne znači i kako bi korištenje jezika činjenica o prošlosti i sadašnjosti bilo nešto više od prizivanja pobjede nekih novih „ljotićevsko-memorandumskih politika s 'ljudskim likom'“.

Trebat će, dakle, vremena da se Srbija suoči sa samom sobom i u ogledalu i u retrovizoru, pa se valja strpiti još barem osam godina – istina, zvuči puno, ali je i prilično realno – kako bi do 126 ruku u Narodnoj skupštini došli samo oni kojima ne treba objašnjavati aksiome. 

U međuvremenu ćemo, ovisno o rezultatu ovih izbora, ili gledati već viđeno i sa istim akterima – Vučić i Dodik – ili razblaženi remake u kojem će bitnu rolu i dalje imati Milorad Dodik, a taj je, kako smo već pisali citirajući pokojnog Slavišu Lekića, „prisustvovao političkom parastosu svakog od srpskih vladara“.