Slika bez tona: Bolje ništa nego nešto

Dvije propale televizijske debate za članove ili članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine u isto su vrijeme manifestacija neodgovornosti prema javnosti, sasvim dobra taktika izbjegavanja neugodnih situacija i za građanstvo poželjna proizvodnja tišine.

Da, zvuči apsurdno, ali kako je mjesto radnje BiH, dakle majka domovina svih svjetskih apsurda, razloga čuđenju nema.

Prvo su se 22. septembra u studiju BHT1 trebali suočiti Bakir Izetbegović iz Stranke demokratske akcije, Denis Bećirović iz Socijaldemokratske partije, Fahrudin Radončić iz Saveza za bolju budućnost i Semir Efendić iz Stranke za BiH. Posljednji je poziv uredno prihvatio, došao na vrijeme, stao iza govornice od pleksiglasa ili čega li već i onda, u srdačnoj i prijateljskoj atmosferi, razgovarao sam sa sobom o svom predizbornom programu.

Razlika između ambicija i kapaciteta

Denisa Bećirovića spriječile su rijetke međunarodne obaveze i sastanci koje uglavnom koristi za popunjavanje albuma sa sličicama „Poznati i ja“, a da nisu, morao bi odgovoriti na najmanje pet pitanja na koja ima šest pogrešnih odgovora. Aktuelni bošnjački član kolektivnog šefa države maneken je razlika između ambicija i kapaciteta – sve što je zamislio, to je i postao, samo što još uvijek nije dao niti jedan jedini razlog da ga se čim prije ne zaboravi – što Izetbegoviću i Radončiću nije dovoljno ozbiljan povod da ga, konačno, počnu shvatati neozbiljno.

Sasvim suprotno: Bećirovićev izostanak s debate jedini je razlog zbog kojeg su nekadašnji bliski prijatelji, pa ljuti neprijatelji i onda opet dva druga stara, odustali od dolaska u emisiju u kojoj, istina, nisu mogli raditi ono što opozicija uvijek i svugdje radi – verbalno čerečiti sve koje planira politički smaknuti – ali jesu, kao Efendić, imali priliku kazati nešto o tome šta će činiti i kako će se ponašati ukoliko uđu u Predsjedništvo. Mali je, međutim, problem, što upravo o tome nemaju šta reći: Izetbegović je kandidat iz očaja, a Radončić od pomoći njemu.  

Horda poslušnika

Otkako je zasjeo na mjesto predsjednika najveće bošnjačke stranke, Bakir Izetbegović uspješno provodi kadrovsku devastaciju te partije, držeći se negativne selekcije čvršće nego Sebije, a kako su u SDA procijenili da promjena vlasti ovisi o promjeni člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, tako su, što nije bilo teško zahvaljujući hordi poslušnika, odabrali vremešnog šefa da ih vrati tamo gdje su naučili biti. To što se on nema čime hvaliti, procijenili su, manje je bitno od onoga zbog čega Bećirovića treba kuditi, pa kako je ta prilika izostala, iz studija je izostao i Izetbegović lično.

Za razliku od Efendića koji je svjestan loše startne pozicije i posljedične potrebe da se što češće oglašava, jer on zbilja vjeruje da ima neke šanse na izborima za sadašnje Bećirovićevo mjesto, Radončić je u shemi u kojoj on treba pomoći formalnom protivniku, pa će mu se onda on, kada se steknu uslovi, revanširati.

Da zbilja ima namjeru pokušati pobijediti, medijski mogul je imao krasnu priliku da kritizira Bećirovića, o Izetbegoviću kaže samo dio lošeg što zna – a to nije malo – i Efendića podsjeti na grijehe iz SDA-ovske prošlosti. No, njegova je uloga drugačija: odvući dio birača koji nisu članovi SDP-a od Bećirovića, svakako dio i od Efendića, što bi trebalo biti dovoljno za trijumf Bakira Izetbegovića koji u Radončićevim medijima opet ima tretman kao kada je cvjetala ljubav na liniji Avaz Twist Tower – Poljine.

Popunjena praznina

Dan nakon što je televizijski studio bio gotovo prazan, počela je, i u roku najkraće, završila druga debatna emisija, jer je studio ovaj put bio pust. Izostali su: Darijana Filipović iz Hrvatske demokratske zajednice, Slaven Kovačević iz Demokratske fronte i Zdenko Lučić kao zajednički kandidat Petorke.

Svojim je nedolaskom ovaj trio, budimo realni, popunio veliku prazninu: od onoga što bi rekli zanimljivije su i gledljivije - smetnje.

Darijana Filipović jednoglasno je – glasom Dragana Čovića – odabrana za HDZ-ovu kandidatkinju za Predsjedništvo u kojem bi formalno trebala nešto sama odlučivati, a suštinski prenositi misli čelnika najveće hrvatske stranke u BiH. Otkako se pojavila i objavila ciljeve, Filipovićka je uspješno ispričala jedan loš vic i neupućenim otkrila da joj je rođak Nikola Katić, sjajni igrač „Schalkea 04“ i nogometne reprezentacije BiH. Sve ostalo za nju su obavljali Čović lično i njegovi izabranici.

Kandidatura Zdenka Lučića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda s tom pozicijom ima veze koliko i sa mogućnošću da postane predsjednik Slovenije. On se, naime, bavi samo i isključivo Draganom Čovićem, nadajući se da će, kada odraste, biti predsjednik HDZ-a. Bivši general i član jedne ambiciozne hercegovačke obitelji je vlastiti pokušaj ulaska u dosadašnji Komšićev kabinet sveo na privatni, povremeno vulgarni i dugotrajni rat sa čovjekom koji jeste privatizirao politiku Hrvata u BiH, ali mu nije, jednostavno nije, nikakva konkurencija na predstojećim izborima. Lučić je, međutim, odlučan u tome da mu činjenice ne kvare planove, ma koliko bili pogrešni.

Ćorav posao

Slaven Kovačević u emisiju nije došao zato što, realno, nema potrebe: njegovi i birači Darijane Filipović i Zdenka Lučića se u putu ne sreću, a on je, uz svog prethodnika i stranačkog šefa Željka Komšića, sve što njegovim protivnicima treba: dokaz manjkavih izbornih pravila i posljedične potrebe homogenizacije Hrvata, što Čović koristi bjesomučno i, zapravo, uspješno. To što je HDZ redovno gubio svaki puta kada bi se Komšić kandidirao,  ovu stranku je ostavljalo bez jednog mjesta u Predsjedništvu i istovremeno joj garantiralo monopolističku poziciju među najmalobrojnijim konstitutivnim narodom.

Za Kovačevića će glasati članstvo, mahom bošnjačko, Demokratske fronte i možda nešto bivših Bećirovićevih birača, što nikako nije dovoljno za pobjedu kakve su bile Komšićeve i kakvih nema bez podrške SDA-ove baze koja sebi ovoga puta ne može priuštiti rasipanje glasova.

Osim što služe za međusobne pokušaje diskreditacije, debatne emisije postoje i kako bi kandidati i kandidatkinje predstavili svoje programe glasačima. E tek je to ćorav posao: u Bosni i Hercegovini se, naime, ti programi pišu jer je red i služe da budu neispunjeni. Pa tako svake četiri godine.