Mrzim istinu: Kome trebaju mediji?

''Kao predsjednik Uredničkog odbora N1 imao sam ključnu ulogu u izgradnji uredničkog identiteta vodećih platformi United Medije u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Pisao sam uredničke smjernice, održavao standarde usklađene s CNN-om, imenovao ključne urednike i dosljedno branio uredničku neovisnost unatoč snažnim političkim pritiscima – osobito u Srbiji. Na temelju svog ugleda međunarodnog novinara i iskustva izravnog izvještavanja za CNN prema međunarodnim novinarskim standardima, snažno sam se zalagao za pravo novinara da slobodno izvještavaju. U okruženjima gdje su institucije krhke, a politički pritisak snažan, nezavisni mediji postaju posljednja linija obrane javne odgovornosti. Kanali poput N1 i Nove S ključni su jer nude alternativu narativima koji dolaze iz krugova bliskih vlasti. No mogu biti učinkoviti samo ako su snažni iznutra – zaštićeni od političkog pritiska i korporativnih manipulacija…'', rekao je u intervjuu zagrebačkom „Nacionalu“ američki novinarski veteran zavidnog iskustva i, treba li reći, ozbiljan poznavatelj političkih i medijskih prilika u ovom dijelu svijeta, Brent Sadler.

Govoreći o 'korporativnim manipulacijama', potvrdio je vijesti o turbulentnim vlasničkim odnosima u United Mediji, ali i one kadrovske, vezane najprije za ljude od najvećeg povjerenja Dragana Šolaka, osnivača United Grupe, međunarodne kompanije čiji je jedan dio i United Medija u kojoj su sve regionalne N1 televizije i sve Nove TV.

Nakon iznenadnog gašenja Al Jazeere Balkan i likvidacije programa po ubrzanom postupku, i u drugoj regionalnoj medijskoj kući se dešavaju nemale promjene neizvjesnog ishoda. Pri tome su N1 i Nova TV u Srbiji posljednji slobodni mediji sa značajnim  utjecajem koje Aleksandar Vučić nije pokorio, iako na tome predano i sve uspješnije radi, svjestan da je moć televizije još uvijek veća nego ona portala i, to posebno, novina.

Mediji ne žive od svog proizvoda

N1 u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u dogledno vrijeme neće završiti kao Al Jazeera Balkan, ali to o svijetloj budućnosti novinarstva ne govori ništa. Nje, naime, nema. Zato je ima za svijet u kojem činjenice ne važe.

Početkom 2017. godine, Kellyanne Conway, savjetnica Donalda Trumpa u njegovom prvom mandatu je, gostujući u televizijskoj emisiji „Meet the Press“, izgovorila frazu "alternative facts" ("alternativni fakti"), praveći se da ne razumije novinara Chucka Todda koji joj je kazao kako "alternativni fakti" imaju kraće ime i zovu se, vrlo jednostavno, laž.

Trump je u međuvremenu osvojio još jedan mandat, potraga za „alternativnim faktima“ se globalno omasovila, a profesionalno novinarstvo sa istim takvim medijima nastavilo slobodan pad.

''Niti jedan medij danas ne živi od svog proizvoda, ni jedna novina ne živi od prodaje novina nego živi od oglasa. Vi pravite novinski tekst ili televizijski prilog i živite od nečeg sasvim drugog, marketinga, a pritom su te dvije strane ne samo različite nego i međusobno sukobljene. Oglas vam je kad vam netko plati da ga hvalite. Novinski tekst je potpuno obratno, da vam nitko ne plati da ga kritički razmotrite'', rekao je 2022., gostujući na Pulskom festivalu knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, novinar, urednik, pisac i odnedavno scenarist, Viktor Ivančić.

Još dok se čitalo s papira i naivno vjerovalo da ekran laptopa i, to pogotovo, mobitela, nikada neće moći istisnuti klasične medije, iako je ama baš sve govorilo da hoće, jedan je anđeo tranzicije kazao kako je ono što piše u komercijalizacijom kastriranim novinama važno samo onima koji pišu i onima o kojima pišu. U međuvremenu je skrolanje zamijenilo listanje. Ostalo je ili isto ili znatno gore.

Digitalizacija je različite oblike prodaje medijskog prostora i sadržaja dovela, u najboljem slučaju, do ekstrema, jer ako nije i ako ipak može gore, onda će se ostvariti Ivančićevo proročanstvo: ''Opstat će mediji, ali žrtva će biti smrt novinarstva''.

Promjene imaju rok trajanja

Promjene koje su žurnalizam zadesile možda imaju rok trajanja, samo što mu se istek ne nazire, a kombinacija komercijalizacije i digitalizacije rezultira sve većim gubitkom publike i sve manjim povjerenjem u sadržaj. Prema „Izvještaju o digitalnim medijima 2025.“ koje je izradio Institut Reuters - provodeći online anketu na gotovo 100.000 konzumenata vijesti u 48 različitih zemalja - čak 61 posto ispitanika u Hrvatskoj „često ili ponekad izbjegava vijesti“, a samo šest posto, dakle tri puta manje od europskog i sedam puta od skandinavskog prosjeka, plaća za digitalne sadržaje!

Bosna i Hercegovina ovim istraživanjem nije obuhvaćena, ali nije teško pretpostaviti – ko ne vjeruje, neka provede anketu u najbližem kafiću ili na pijaci – da bi rezultati bili slični ili navlas isti.

''Mnogi ispitanici izbjegavaju vijesti jer im izazivaju loše raspoloženje'', piše u tom izvještaju u kojem se, pored ostalog, navodi kako se vijesti doživljavaju kao pretežno negativne, izazivaju tjeskobu, frustraciju i gađenje, elitističke su i politički obojene, nepovezane sa svakodnevnim životom, suviše često govore „o politici za političare“, a ne „o životu za ljude“ i tako dalje i tako redom.

U eri u kojoj svako godišnje doba ima svoj trendovski psihički poremećaj i u kojoj se paralelno forsira takozvano pozitivno razmišljanje, ogroman broj ljudi od medija valjda očekuje da im miluju nježnu dušicu, a ne da ih informira i educira. Zabava je, naravno, poželjna.

Pri tome, da bi se živjelo od klikova koji privlače oglašivače neophodna je hiperprodukcija sadržaja kojom se likvidira mogućnost profesionalne temeljitosti i kompenzira nemogućnost dugotrajnije ekskluzivnosti, jer ono što će neko objaviti sada i što zbilja nema niko drugi, bit će za pet minuta svugdje: od konkurentskih do portala čiji je razlog postojanja izvještavanje o dnevnim aktivnostima općinskog načelnika.

Izbjegavanje vijesti - poraz medijskih praksi

Često izbjegavanje vijesti jeste poraz savremenih medijskih praksi, ali i trijumf krivog shvaćanja „umijeća mogućeg“, jer ako ništa osim ovoga što se dešava i postoji nije moguće, onda je blaženo nemanje pojma deluzija bijega iz stvarnosti i suštinski angažman na njenoj nepromjenjivosti.

Različiti načini podilaženja publici – od nekadašnjeg namjernog prodavanja novina ispod cijene i kompenziranja gubitka oglasima, preko trivijalizacije, pa sve do, evo, hiperprodukcije – nisu povećali već radikalno smanjili broj onih koji, krajnje jednostavno kazano, znaju da nije vijest kada pas ugrize čovjeka, da politika kreira stvarni život, da se relevancija nekog medija mjeri njegovim sadržajem umjesto brojem oglasa ili klikova i da je, i na početku i na kraju, novinarstvo samo ono što različiti moćnici ne žele čuti.

Bijeg od onoga što, dakle, jeste vijest, oblik je eskapizma koji rađa savršeni oportunizam u kojem građanska masa dobrovoljnih neznalica funkcionira kao Fikret Abdić koji je na nekim davnim mirovnim pregovorima rekao da ništa ne traži, ništa ne očekuje i na sve pristaje. Javnost koja tako funkcionira nije ništa drugo nego zajednica idealnih poslušnika koji se pažljivo čuvaju od vijesti i stvarnosti, sve dok stvarnost ne upoznaju na najbolniji mogući način i tako, ali prekasno, shvate razliku između „alternativnih fakata“ i svetih činjenica, ma kakve one bile.