Sa zaštitnicima kakve imaju, Bošnjacima neprijatelji ne trebaju. Pored živog Sanina Muse i živahnog Muamera Hasanagića, sve tajne službe hegemonista, plus islamofobi, zagovornici nestanka Bosne i Hercegovine i propagatori prijesne laži o hiljadama islamskih boraca koji su iz Gornje Maoče išli ratovati za takozvanu Islamsku državu, komotno mogu na godišnji, po mogućnosti negdje gdje nema signala za mobitel.
Ima posla za onoga ko hoće raditi – u ovom slučaju na proizvodnji štete – a Musa i Hasanagić su baš zapeli da višestruko prebace normu.
Postoji, istina, i mogućnost da je kakav špijunski mozak smislio cijeli cirkus što je započeo sa navodnim pokušajem klanjanja u Širokom Brijegu, a nastavio se sa Musinim privlačenjem pažnje i Hasanagićevim uputstvima onima koji su, kao, planirali obaviti masovni namaz u Širokom, samo što je to nedokazivo. Ozbiljni obavještajci ne bi bili to što jesu da iza sebe ostavljaju tragove kao Ivica i Marica na putu u šumu.
Pretpostavljanje, međutim, nije zabranjeno, kao što nije utuživo. Šta, dakle, ako je osoba koja je došla klanjati u Širokom i o čijem se identitetu ništa ne zna – kako bi, kada je pokrivena od tjemena do nožnih prstiju – navukla nikab ili burku na parkingu, pa sama, nehajno, pala na sedždu tamo gdje će, to već nije nagađanje, privući nečiju pažnju i izazvati, nažalost, za Bosnu i Hercegovinu predvidljivu reakciju?
Pa ništa, osim što su (i) u tom slučaju Musina i, posebno, Hasanagićeva reakcija poslužile da se govori i piše o islamskim radikalima umjesto o, recimo, pravnom i svakom drugom porazu Milorada Dodika, još jednom politički i posljedično izvedbeno nerealnom prijedlogu Dragana Čovića o federalizaciji BiH, o Srbiji na rubu građanskog rata, Hrvatskoj koju Thompsonova sljedba boji u crno ili, eto, Sarajevo film festivalu koji ipak svake godine uljepša sliku grada na čijoj je provinicijalizaciji i doislamizaciji Stranka demokratske akcije predanije radila nego na svemu drugom. Ispunjavanje ambicija Sebije Izetbegović se, trebali reći, ne računa, jer se prioriteti i na Poljinama i u Ulici Mehmeda Spahe znaju.
U teoriji zavjere je, međutim, klimava jedna stvar: ako je ovdašnje pravosuđe, istina uz međunarodnu pomoć, Milorada Dodika sa Glavnog Baje koji ne priznaje ništa i nikoga svelo na nekoga ko otkupljuje zatvorsku kaznu i traži način da sačuva uticaj u vlastitoj stranci, realno je bilo pretpostaviti da policija Federacije može, i to bez većih napora, omogućiti jednom vehabiji i jednom putinofilu tek to da silu pokazuju po kućama, svojim naravno, i na društvenim mrežama koje su, kako je pisao francuski filozof Alain Badiou, „prije svega mjesto širenja kočoperne mentalne paralize, nekontrolisanih glasina, otkrivanja pretpotopnih 'novih ideja' ili mračnjaštva koje raspiruje fašizam“.
„Obavljanje namaza na javnim prostorima poput tržnih centara, benzinskih crpki i slično za nas nije prihvatljivo. Mi imamo slučajeva gdje naši ljudi rade poslove u prirodi, pa i u prirodi traže neko skrovito mjesto. Nije nužno da se namaz obavlja u bogomolji, ali postoje neki okviri, mora se pronaći prihvatljivo mjesto, koje ispunjava kriterije za namaz. Ne mogu to biti ovi prostori o kojima smo govorili, da se na njima i pod svaku cijenu mora obaviti namaz“, izjavio je mostarski muftija Salem efendija Dedović još 2016. godine.
U BiH se tumačenjem islama, pa tako trideset i nešto godina, bavi ko god stigne, a što manje zna to je glasniji. Također, običaji i pravila življenja bosanskohercegovačkih muslimana se, jednostavno, razlikuju od onih u arapskim zemljama, a iz jedne takve je, kažu, došla vjernica koja je za namaz odabrala kvadrat i pol parka.
Reakcija muškarčine koji ju je, kako Musa kaže, uplašio, bila je, ponovimo, tragično očekivana i tragično glupa, pa je dotični završio u ulozi korisnog idiota Muse i Ramzana Kadirova s Temua u jednakoj mjeri u kojoj su Musa i Ramzan Kadirov s Temua ispali korisni idioti islamofoba i rasista i u BiH i oko nje.
Čuvar livade od sedžde, narcis u paničnom strahu od anonimnosti i politički duduk prve klase našli su se, zapravo, na istoj strani, iako im se to ne može objasniti. Prvi se baš napeo da Široki Brijeg opečati kao, kako je treći kazao, „ veliko leglo ustašluka“, dok je drugi jedva dočekao priliku da kontaminira javni prostor i, što je već rubno sarkastično, promovira međureligijski dijalog. Istina, više u formi govora tijela nego suštinskog razumijevanja i međusobnog prihvatanja ovdašnjih sljedbenika monoteističkih religija, ali dobro, od koga je i previše je.
U seriji logorejičnih ispada Musa je, naime, naglasio i kako se niti jednom građaninu BiH ne smije zabraniti obavljanje vjerskih obreda – naravno, bez obzira na vjeroispovijest – u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine, što bi zvučalo divno da ne dolazi iz usta čovjeka koji je glasnice poderao zagovarajući zabranu Parade ponosa i koji, da se mi ne lažemo, samo o ateistima ima gore mišljenje nego o katolicima i pravoslavcima.
Dolazak najavljenih prvo tri, pa onda hiljadu klanjača u Široki nije bio nikakva vjerska manifestacija – da jeste, policijska zabrana bi bila, blago rečeno, skandalozna, kao što je skandalozno to što još uvijek nije utvrđena ni autentičnost snimka, niti identitet aktera – već pokušaj demonstracije veće sile od one koju je pokazao nepoznati muškarac tjerajući jednako nepoznatu ženu. Sve je, međutim, završilo tačno onako kako je trebalo: čak šest Musinih sljedbenika je došlo u Jablanicu gdje ih je lokalni imam, koji je o islamu više zaboravio nego što će oni ikada znati, degažirao.
„Show must go on“, pjevao je Freddie Mercury. E ovaj ne mora i, na svu sreću, neće, bez obzira na šokiranost Musinih saboraca koji sada vanrednu skupštinu pokreta „Vjera, narod, država“ mogu održati u trafici. Ima dovoljno mjesta za sve njih.
