Kada je u prvim godinama mira Milorad Dodik počeo govoriti za takozvane federalne medije, jedan je sarajevski urednik – jedan od najboljih koje je ova zemlja ikada imala i koje će, vrlo vjerovatno, ikada imati – oduševljen razgovorom sa vođom malobrojne opozicije u Republici Srpskoj kazao kako će se, kada SNSD bude imao svoju sarajevsku ispostavu, odmah učlaniti u tu stranku. Ubrzo mu je, treba li reći, upravo Dodik pokazao u kakvoj je krasnoj zabludi.
Dvadeset i nešto godina kasnije, Milorad Dodik gubi Savez nezavisnih socijaldemokrata, partiju koja možda neće trajati koliko i politička moć njenog osnivača, ali se od njegovog neizbježnog odlaska, sasvim sigurno, neće lako oporaviti. Prelazak u opoziciju prvom prilikom je, naravno, neizbježan, dok je neki budući povratak na vlast itekako neizvjestan.
„Iza očiju javnosti je više sati trajala veoma napeta sjednica Predsjedništva i Glavnog odbora SNSD-a a propao je prvi pokušaj Milorada Dodika da ustoliči svog sina Igora Dodika kao nasljednika na mjestu predsjednika vladajuće Partije. Dodik je na sjednici posle uvodnog govora predložio da se posle njegovog povlačenja sa svih funkcija za predsjednika SNSD-a izabere njegov sin, pravdajući to kontinuitetom i političkom porukom koja se treba poslati javnosti, a onda je zavladao muk i tajac koji je prekinula Željka Cvijanović rečenicom da Milorad može instalirati Igora za predsjednika ali će onda odmah napustiti sve stranačke funkcije i SNSD, te o tome obavijestiti javnost. Dodik je potom predložio blagim glasom da funkciju predsjednika SNSD-a preuzme gradonačelnik Laktaša Miroslav Bojić, obrazlažući svoj prijedlog da se radi o mladom i sposobnom kadru bez afera i mrlja, da nije kompromitovan u javnosti, da bi bio dobar balans unutar stranke, da nema animozitet stranaca i političara iz Federacije, da obavlja visoke funkcije u Partiji, ali ga je ponovo ohladila Željka da je igra providna, da je on Igorova marioneta, da bi slušao samo što mu Milorad i Igor Dodik kažu, a ignorisao bi ostale funkcionere stranke, i da je to ta nju neprihvatljivo. Željka je eksponent jake frakcije unutar SNSD-a, ima dobre konekcije sa strancima, a njene stavove podržava i sarajevska grupa disidenata predvođena Ljubišom Ćosićem, koja je već registrovala svoju stranku u Sudu kao rezervnu opciju… Sukob Dodika i Željke sve više liči i podsjeća na sukob Jadranke Kosor i Iva Sanadera, koji su bili najbliži saradnici u HDZ-u a onda postali najveći protivnici kada je razdor eskalirao a Ivo Sanader bio primoran da se povuče i podnese ostavku na mjesto premijera i predsjednika HDZ-a zbog optužbi za korupciju“, napisao je, pored ostalog, na svom blogu Nebojša Vukanović.
Trebinjski bombarder očito ima dobre informatore među političkim protivnicima, ali i da nema teško da bi promašio suštinu: šestogodišnja zabrana političkog djelovanja Dodika već sada čini dovoljno slabim da strankom upravlja kao ranije, dok među onima koji to mogu – ne računajući Igora Dodika – više nema jednako sposobnih i odanih. Prvima se, naime, ne glumi Miletove vrtne patuljke, a drugi bi i to rado bili, samo što su im politički kapaciteti kao kod betonske galanterije.
Zahvaljujući Dodikovim suicidalnim egzibicijama oko presude Suda Bosne i Hercegovine, SNSD se podijelio na one koji pokušavaju sve kako bi preživjeli zemljotres i one kojima ne pada da podnose žrtvu u procesu promjena čiji je cilj da se ne promijeni ništa: da oni ostanu gdje su, da se po svako mišljenje ide u Bakince, da se i dalje protežiraju najdraži tajkuni, da se odluke donose na porodičnim ručkovima i da, na kraju i u slučaju pada s vlasti, svi ateriraju jednako bolno.
Dodika, naravno, ne brine promjena politike SNSD-a, jer je neće biti: Željka Cvijanović će, dobije li priliku, a lako bi mogla, baš poput Dodika, prihvatati samo neizbježno, odbijati što god može i dokle god ide, ali će – i to jeste njegov problem – presložiti stranku, potpuno svjesna kako nema važnije politike od one kadrovske, ali i da joj najodaniji saradnici bivšeg šefa neće biti jednako bliski i poslušni. Sasvim suprotno: u takvom okruženju bi bila izolirana, nemoćna i u stalnom čekanju da je se dekapitira.
Sve velike stranke, a SNSD to kod nas svakako jeste, funkcioniraju poput korporacija čiji menadžment snagu crpi iz upravljanja podjelom prihoda, odabirom onih koji se uspinju na hijerarhijskoj ljestvici i mogućnostima ispunjavanja ambicija onih koji su lojalni sve dok se od toga mogu okoristiti na razne načine: od ulaska u parlamente i komisije, preko unosnih javnih poslova, pa sve do razvoja vlastitog biznisa preko tendera čiji se rezultat zna u trenutku objavljivanja.
Nije Milorad Dodik planirao staviti sina na svoje mjesto jer vjeruje u njegov dar za politiku, već kako bi očuvao klijentelističku mrežu, dok je Željka Cvijanović zaprijetila odlaskom ukoliko ne dobije priliku da izgradi svoju u kojoj će možda biti mjesta za neke od Dodiku bliskih, no za većinu neće.
Odlazeći lider SNSD-a je, otkako je na vlasti, valjao mnogima, ali je nemalo onih koji gotovo dvadeset godina čekaju da se i njih sjeti. Takvi se sada, kada se već sve zgodno namjestilo, spremaju vjerno služiti novoj predsjednici i to, naravno, naplatiti.
Nije to nikakav problem za Željku Cvijanović – dovoljno dugo je u politici da zna kako funkcionira – ali bi gubitak izbora mogao biti, jer samo sa pozicije moći može osigurati dovoljan broj dovoljno podobnih saradnika i saradnica, a svoju poziciju armirati.
Šanse joj, istina, nisu iste kao one koje je nakon Sanaderove ostavke imala Jadranka Kosor, ali nisu ni puno veće. Hrvatskoj demokratskoj zajednici su trebale godine – šest-sedam – i Andrej Plenković da se oporavi od pada lidera i izbornog neuspjeha njegove nasljednice. SNSD bi mogla stići ista sudbina, samo što će oporavak trajati puno duže. Ako ga uopće bude.
