''Evo, nazovite me šovinistom, priznajem u fudbalu specifično samo muški sport i taj me zanima. Pod punom, pravnom, materijalnom, moralnom odgovornošću ću to potvrditi. Ako vas zanima ženski sport, gospodine Kalem, nemate razloga da se sekirate, nastavite posmatrati evropska takmičenja 'SFK 2000'. Ja čekam da moje 'Sarajevo' uz podršku Kantona Sarajevo ponovno bude prvak i biće, ako Bog da. A naravno da KK 'Bosna' ponovno bude prvak države i da RK 'Bosna' bude prvak države, a vi pratite te ženske selekcije. Evo, može kada smo kod ženskog košarkaškog sporta – moja majka je nekad igrala za 'Željezničar' košarku, da se i 'Željezničar' vrati u vrh", izjavio je, mrtav ozbiljan, zastupnik Stranke demokratske akcije u Skupštini Kantona Sarajevo, Haris Zahiragić, sudjelujući u raspravi ''o sistemskom rješavanju financiranja sporta''.
Gospodin Kalem iz Zahiragićevog obraćanja je, nema ko drugi biti, njegov stranački kolega Adi koji je imao četiri godine kada su košarkašice tuzlanskog ''Jedinstva Aide'' postale prvakinje Evrope. Haris Zahiragić tada nije bio rođen, što ne bi trebalo biti presudno za njegovo raskošno neznanje: u centrali SDA sasvim sigurno imaju internet pa se agilni potpredsjednik može, u pauzi između skupštinskih i sjednica stranačkih organa, informirati o uspjesima bosanskohercegovačkog ženskog sporta.
Iako je tražio, Harisa Zahiragića ne treba smatrati šovinistom. On je samo jedan u nizu Izetbegovićevih kadrova kojima manjak znanja o bilo čemu ne smeta da imaju čvrst stav o apsolutno svemu, pa eto i o rezultatima koje su postigle ''te ženske selekcije'', kao i sportistkinje individualno.
Rođenu Tuzlanku, Svetlanu Cecu Kitić, je Međunarodna rukometna federacija 2010. godine proglasila najboljom rukometašicom svijeta svih vremena, a ako i ima onih što ne misle da je Ceca najveća, njima je ona među tri najbolje ikada i igdje.
Isto je i sa Razijom Mujanović koja je samo tri puta – malo li je – proglašena najboljom igračicom Evrope čija je prvakinja, i to sa tri različita kluba, također bila tri puta, dok je sa reprezentacijom Jugoslavije osvojila isto toliko medalja na najznačajnijim takmičenjima, a sa nacionalnom selekcijom Bosne i Hercegovine zlato na Mediteranskim igrama 1993. Igrala je u WNBA i Brazilu, gdje se do ženskih sportova, naročito košarke, drži puno više nego drugdje, pa je 2017. godine, zajedno sa Shaquillom O'Nealom, Tonijem Kukočem, Mickeyem Berkowitzem, Valdisom Valtersom i Dušanom Ivkovićem, primljena u 'Kuću slavnih'.
Inače, ženska košarkaška reprezentacija BiH je na Evropskom prvenstvu 2021. osvojila peto mjesto! Najveći uspjeh muške je – osmo!
Upravo te godine, kao i 2023. na evropskoj su smotri učestvovale i odbojkašice Bosne i Hercegovine. Odbojkaši najznačajnija takmičenja uobičajeno prate od kuće.
Travničanka Larisa Cerić je bila svjetska juniorska prvakinja u džudu, osvojila je srebro na evropskom seniorskom prvenstvu, kao i srebro i bronzu na Mediteranskim igrama u Italiji, odnosno Turskoj.
Arnela Odžaković i Merima Softić vlasnice su dvije juniorske evropske titule i mediteranskog zlata (Odžaković), odnosno trostruke evropske krune u ekipnoj konkurenciji (Softić).
Mostarka Lana Pudar, dakle, nije incidentna već, recimo tako, uobičajena pojava u bosanskohercegovačkom ženskom sportu, a neobičnom je čini to što je do vrhunskih rezultata u plivanju došla živeći u gradu koji nema bazen.
U konačnici, i 'SFK 2000', ženski sarajevski fudbalski klub kojeg, kao, Zahiragić prati je igrao Ligu prvaka, za razliku od muških ekipa čiji navijači žive u euforiji zbog solidnih uspjeha u Konferencijskoj ligi, tom trećerazrednom evropskom natjecanju u kojem na jedan ozbiljan tim idu najmanje tri zanimljiva samo njihovim fanovima, ali ne onim zahtjevnijim, već nogometnim ovisnicima koji bi ih gledali i da igraju protiv zamišljenog protivnika.
Bosanskohercegovački ženski sport je - uz gotovo nikakvo medijsko praćenje, još gore financiranje te, najčešće, uslove rada kakve je teško naći i u Somaliji - od nezavisnosti pa do evo ove minute uspješniji od muškog u kojem se plasmani na velika takmičenja smatraju vrhunskim rezultatom, a o medaljama, izuzev u sjedećoj odbojci, razmišlja koliko i o Živinicama kao domaćinu olimpijade.
Ništa od toga, naravno, Haris Zahiragić nije morao znati onako, jer je red, ali se mogao, nije teško, informirati ukoliko se već odlučio javiti i u Skupštini Kantona Sarajevo reći nešto pametnije od onoga što je trebao prešutiti.
Mladi, energični, probitačni i od Familije voljeni SDA-ovac maneken je provincijalizacije i deintelektualizacije stranke koja je od ozbiljnih ljudi poput Muhameda Karamehmedovića u slobodnom padu preko anđela tranzicije Alije Budnje stigla do Zahiragića koji nikako da shvati kako mu osim dobre volje i neupitne energije treba još makar mrvica znanja o tome da se, primjera radi, ne može biti mušterija Narodnog pozorišta u Sarajevu ili da nezavisnost BiH nije posljedica nekakvih stogodišnjih suverenističkih težnji, već isključivo historijskih okolnosti.
To što ništa ne zna Harisu Zahiragiću niti je smetalo, niti će smetati u političkom usponu. Uostalom, od njega se i ne očekuje da misli, već da radi ono što mu se na Poljinama kaže, a zauzvrat će biti…
Ma bit će taj svašta: ako Bakir Izetbegović može biti predsjednik Stranke demokratske akcije, može vala i Hare kantonalni premijer. A i to za početak zadnje faze uspona ka, što Rambo Amadeus reče, vrhu dna.
