U majci domovini svih svjetskih apsurda se dogodilo da u istom danu, satu i minuti pravosuđe Bosne i Hercegovine kapitulira pred Miloradom Dodikom, a Milorad Dodik pred pravosuđem Bosne i Hercegovine.
U toj, brižljivo smišljenoj političko-obavještajnoj operaciji, predsjednik Republike Srpske je opet priznao nadležnosti Suda i Tužilaštva BiH, dok su i Sud i Tužilaštvo BiH pokazali kako mogu, ako nužda nalaže, zakone tumačiti na krajnje fleksibilan način.
Nakon što mu je ukinut pritvor zbog, ni manje ni više, pokušaja državnog udara, Milorad Dodik se napeo kao uš da pokaže kako je on još uvijek Glavni Baja kod kojeg su i burgija i pare, pa ako zakaže prvo, onda se koristi drugo.
Putin iz Bakinaca, međutim, prijesno laže kada kaže kako je ukidanje teorijske – praktične svakako nije ni bilo – mogućnosti hapšenja dogovorio, prvo, sa predsjednikom Naroda i pravde i ministrom vanjskih poslova, Elmedinom Dinom Konakovićem, pa se onda osigurao markama kojima je „jedna sutkinja“, kako se to već kaže, „završena“, aludirajući na Senu Uzunović koja mu je u prvostepenoj presudi zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika odrezala godinu robije i šest zabrane političkog djelovanja.
Jednostavno rečeno: da se, kao što nije, Dodik dogovarao bez prijevoda, ne bi mu Obavještajno-sigurnosna agencija pružala zaštitu prilikom dolaska u instituciju koju inače ne priznaje, osim kada mora.
„Država koja hoće da bude snažna, stabilna i prosperitetna ne da ne bi smela da dopušta da postoje, nego bi morala da neutrališe sve centre neformalne moći i donošenja političkih odluka bez političkog legitimiteta i da se jednom zasvagda izmakne uticaju vanstranačkih intelektualaca“, piše, sasvim drugim povodom, srpski pisac Svetislav Basara.
Bosna i Hercegovina, kao što znamo, a i ponavljamo gradivo, nije „snažna, stabilna i prosperitetna“ i nema kapi snage kojom bi mogla „da neutrališe sve centre neformalne moći i donošenja političkih odluka bez političkog legitimiteta i da se jednom zasvagda izmakne uticaju vanstranačkih intelektualaca“ i još više obavještajaca, ali i regionalnih političkih lidera koji preko nje, na ovaj ili onaj način, rješavaju svoje probleme.
Pravda u Bosni i Hercegovini nije na nekoj cijeni, ali bi u ovom slučaju slaba formalna kazna za predsjednika Republike Srpske lako mogla završiti daleko gorom političkom. Gorom, naravno, iz njegove perspektive. Dijelom zato što teško može smisliti opravdanje za činjenicu da se popišao po sve i jednom zakonu kojeg je izglasala njegova većina u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a dijelom i zato što bi u skorijoj budućnosti mogao postati praktično slobodan i politički nedovoljno potentan.
Kao što znamo mi, tako je Dodik znao da ga SIPA nikada, baš nikada neće uhapsiti, da ga Christian Schmidt neće, kao nekada Nikolu Poplašena, smijeniti i ugasiti, niti da će, ukoliko naredne izbore održi po pravilima CIK-a i dobije po svojim, biti spriječen da postane šta je već namjerio – najprije predsjednik Vlade RS-a.
No, kako su se njime u međuvremenu počeli baviti daleko ozbiljniji i moćniji ljudi od aktera domaće politike, tako je, jer nije glup, shvatio da od Viktora Orbana nema neke koristi, ali i da je, kako je rekao ruski analitičar Maksim Samorukov, „Vučić glavni ruski igrač na Balkanu“, jer su „njegov utjecaj i pipci u regiji znatno jači i veći, što ga čini značajnijim od Dodika, koji je, konačno, pod Vučićevom kapom; nije, dakle, obratno. Stoga je Vučić za Rusiju dragocjeniji, iako bi Dodik možda mogao biti korisniji za neka ekstremnija rješenja“.
Problem za Dodika je, međutim, što Vučiću ne odgovaraju „ekstremnija rješenja“, već mu podrška i političkog Istoka i istog takvog Zapada itekako treba dok proteste guši brutalnom policijskom silom, gledajući kako mu ona ekonomska poništava PR-a o nikad većem broju zaposlenih, nikad većim plata i tako dalje i tako redom.
„U poslednjih nekoliko meseci samo u Nišu i okolini u 'stranim' fabrikama bez posla ostaje oko 3.200 radnika. U Benetonu i Leoniju, čiji se pogoni zatvaraju, njih 950, odnosno 1900, a u Džonson elektriku 350. Aptiv iz Leskovca je, takođe, ponudio zaposlenima, koji su duže vreme na plaćenom odsustvu, sporazumni raskid radnog odnosa. Do kraja godine ključ u bravu staviće i nemački Drekslmajer, u čijem pogonu u Zrenjaninu radi gotovo 2.000 ljudi. I to nije kraj liste“, piše beogradski list „Danas“.
Srljajući iz greške u još veću grešku, Dodik je od sebe napravio osobu koja, bez obzira na sve silne pare bačene na lobiste poput Roda Blagojevicha i Rudyja Giulianija, ne može ozbiljno pregovarati ni na javnoj sceni, niti u važnijim, zakulisnim igrama moći. Sve to, međutim, može upravo Aleksandar Vučić kojem odgovara status quo, posebno u centru takozvanog „srpskog sveta“, dakle u Srbiji.
Mi, naravno, nikada nećemo saznati da li se, šta i kako o Dodikovom dolasku na Sud BiH dogovaralo u trokutu BIA-CIA-OSA, niti ćemo dobiti neoborive dokaze da je Aleksandar Vučić upravo Dodikom i u dogovoru s njim platio nastavak zapadnog ignoriranja činjenice da se na vlasti održava bjeloruskim metodama, ali i kontinuitet ruske podrške u kojoj vidi garanciju ostanka na vrhu piramide moći.
Uostalom, i do sada je uspješno balansirao između dva bloka – jednako mirno je, recimo, dilao oružje Ukrajini i izbjegavao sankcije Rusiji - pa nije blesavo sumnjati da je našao novi način pomoću kojeg će mu sve ostati isto i za sasvim prihvatljivu cijenu: Željka Cvijanović će biti destruktivna koliko joj se kaže, a Milorad Dodik slobodno hodati uokolo i jesen 2026. čekati na mjestu predsjednika Republike Srpske. To što će u međuvremenu možda morati otići sa mjesta šefa stranke ništa naročito neće promijeniti prije idućih izbora.
Poslije će, u najgorem raspletu za SNSD, novi, najdraži beogradski gosti biti Jelena Trivić i Draško Stanivuković, porodica i nasljednica će se posvađati i oslabiti stranku koja RS-om vlada od 2006., a njen će tvorac uživati u bogatstvu koje je zgrnuo i sa kojim se najlakše liječe političke rane, računajući i one zadobijene u prijateljskoj vatri.
