Predziđe ateizma: Evropska briga za krave i ćune

Pišući o nevjerovatno glupom otkazivanju Evropske konferencija rabina koja se trebala održati u Sarajevu, Josip Mlakić je u tekstu objavljenom na Bljesku u utorak, 17. juna, kazao: „Jedina primjerena reakcija u cijelom ovom medijskom cirkusu došla je iz Islamske zajednice Bosne i Hercegovine“, čijeg je poglavara, Huseina efendiju Kavazovića, i citirao.

„Skup evropskih rabina nije tek neki skup koji ne privlači pažnju. Nadam se da će iz ovoga svi izvući pouku. Trebao se oglasiti gradonačelnik Grada – ne znam da li jeste. Oni zvaničnici koji su se oglasili – bolje da nisu. Sarajevo je slobodan grad i u njega je svako dobro došao ko dolazi u miru. Nadam se da će se takav skup održati u Sarajevu i, ako ja budem mogao tome doprinijeti, rado ću se odazvati“, kazao je, dakle, reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, a Mlakić prenio od prvog velikog slova do zadnje tačke.

Nevjernicima je svejedno

Osim što je politički vještiji od Konakovićevih ministara čije su misli poput zagađenog planinskog potoka – nisu bistre, ali jesu plitke – Kavazović je s pažnjom i zabrinutošću pročitao ono što je o temi otkazane konferencija izjavio predsjednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci, precizno ističući jednake probleme sljedbenika islama i judaizma u Evropskoj uniji: „Od halal ili košer klanja, pri kojem se mora klati stoka koja je živa, zdrava i svjesna, dok Evropa traži da se uspava pa da se onda kolje, što nije po vjerskim pravilima. S druge strane, obrezivanje muške djece. Kod Jevreja je običaj da se to radi osmi dan po rođenju, kod muslimana kad napune tri-četiri godine, Evropa traži 18 godina da bi onaj ko će se sunetiti ili obrezati bio spreman da sam kaže hoću ili neću“.

Iz ateističke pozicije problem, naravno, ne postoji, samo što ona nije bitna. Nevjernicima je, naime, sasvim svejedno jedu li šniclu od vola koji je prije klanja uspavan ili od onoga što je svojim očima gledao kako mu se nož približava vratu, kao što im je neupitno pravo svakoga, baš svakoga, da sam odabere hoće li ili neće živjeti u skladu sa pravilima religije roditelja. Vjerski se, baš kao i nacionalni identitet, ne stiče samim rođenjem već prenosi na djecu voljom očeva i majki.

Kršćanski problem u najavi

Problem, dakle, imaju vjernici: za sada muslimani i Jevreji, dok je onaj kršćanski u najavi. Katolici, pravoslavci i protestanti se, mahom, krste u životnoj dobi u kojoj ne mogu odlučiti niti hoće li piti majčino ili mlijeko iz tvorničke proizvodnje, pa je sasvim legitimno i potpuno predvidljivo pitanje: ako se od muslimana i Jevreja očekuje da obred sunećenja odgode dok muško dijete ne postane punoljetno i zakonski ovlašteno da izabere ili odbije obrezivanje, zašto se i djeci iz kršćanskih porodica ne daje pravo da sami odluče hoće li uopće i u kojoj crkvi biti kršteni i, posljedično, slijediti Kristov nauk?

Ko vjeruje kako je ključna razlika u tome što krštenje ne ostavlja, a sunet ostavlja promjene na tijelu, suštinu problema razumije koliko i NiP-ov ministar Adnan Delić sve, računajući i samog sebe. U njegovoj je glavi Sarajevo grad otvorenosti i gostoprimstva u kojem se svi mogu osjećati slobodno, osim onih sa kojima se on ne slaže ili, kao u slučaju Evropske konferencije rabina, misli da se ne slaže.

U vrlom novom svijetu u kojem krave imaju veća prava od Palestinaca, Ukrajinaca, migranata i – u slučaju teističkih gulaga poput Afganistana, Saudijske Arabije, Irana… - žena, na životu su ostali pokušaji koji nikada, ali baš nikada i nigdje nisu uspjeli.

Mijenjanje dogmi

Probavali su, nije da nisu, mnogi mijenjati ili dokidati vjerske dogme dekretom, ali bi se, prije ili kasnije, pokazalo kako je sve što su postigli trajalo dok im nije istekao biološki rok, ako ne i manje.

Tako su se, recimo, za vlasti Kemala Ataturka – nesumnjivo jednog od najvećih reformatora i državnika novijeg doba – ezani u Istanbulu i Ankari, Izmiru i Gaziantepu, učili na turskom sve dok Paša, kako su zvali Ataturka, nije legao u mezar. Od tada se, kao i prije, uče na arapskom kao kanonskom jeziku islama.

Josif Visarionovič Staljin je zatvorio na desetine hiljada crkava, a sveštenstvo nerijetko strijeljao ili slao u sibirske logore, ali odnos Rusa prema vjeri nije promijenio, sasvim suprotno. Staljin je pred oltarima kapitulirao već u Drugom svjetskom ratu, dok je takozvana emancipacija religioznosti koja je zahvatila sve zemlje u kojima je ateizam bio poželjan, promoviran ili nametan, dovela do toga da je u današnjoj Rusiji – kako piše profesorica međunarodnog prava, Nina Hruščova  - „pravoslavno hrišćanstvo kao državna religija postalo  sveprisutno onako kako je to ranije bio komunizam. Primjera radi, državni zvaničnici mogu da ukinu anatomske postavke i izložbe jer bi 'uvrijedile osećanja vjernika'. A kada se Putin obračunava sa Zapadom, često podcrtava 'dekadenciju'. Rusija, zasebna civilizacija s historijskim poveznicama ka Vizantiji, mora da bude prva na braniku 'tradicionalnih vrijednosti' poput heteroseksualnosti i ideala nuklearne porodice“, dakle one koju čine muškarac, žena, djeca i pop kao pridruženi član.

EU kao BiH

Evropska unija prečesto funkcionira kao Bosna i Hercegovina, pa se problem zapravo ne pokušava riješiti, već obezvrijediti novim ili novima. Zadiranje u dogmu moglo bi i muslimansku i jevrejsku zajednicu u EU motivirati na što veću dobrovoljnu izolaciju, a onu kršćansku navesti da zbog realnog ili nametnutog straha od  uplitanja u vjerske norme bira lidere poput Viktora Orbana i stranke kakva je Alternativa za Njemačku.

Reis Kavazović je, dakle, razumio sve moguće posljedice birokratske brige za – za sada – krave i ćune. Adnan Delić i njemu slični, kao i obično, nisu shvatili baš ništa, što im nije smetalo da imaju stav.