„Za ideale ginu budale“, stih je iz pjesme Riblje čorbe „Na zapadu ništa novo“, objavljene na albumu „Mrtva priroda“ u proljeće 1982. godine. Malo kasnije, u Tuzli je upravo zbog te pjesme i tih stihova zabranjen koncert benda, dok je onaj sarajevski održan uz pisanu izjavu autora, Bore Đorđevića, da će pjesmu izvesti na vlastitu odgovornost. U prijevodu: ako se narodna masa uzbuni i odluči prekinuti nastup, narodna milicija će se praviti da se ništa ne dešava.
Pune 44 godine kasnije, u okolini Tuzle se pokazalo da je veliki rock pjesnik bio u pravu sve dok nije postao još veća politička budala. Istina, u današnjem kontekstu njegov stih bi trebao glasiti kao naslov teksta.
„U prostorijama Odbora Demokratske fronte (DF) Tuzlanskog kantona danas je imenovano povjerenstvo Općinske organizacije u Banovićima. Kako je rečeno iz DF-a, tom političkom subjektu je pristupila kompletna banovićka organizacija Naroda i Pravde (NiP). Iz Kantonalnog odbora Demokratske fronte Tuzlanskog kantona istaknuto je da se od novog povjerenstva očekuje odgovoran i predan rad, jačanje organizacije na terenu te uključivanje što većeg broja građana u političke procese“, objavio je portal Klix.
Narod i pravda je, što ne piše u stranačkom programu niti u statutu, ali se i ne skriva, stranka desnog centra posvećena, uz ostalo, očuvanju takozvanih tradicionalnih vrijednosti i širenju prostora slobode sve dok drugo ne ugrožava prvo. U najkraćem i najpreciznijem - ponekad. Osnovana je istog ovog mjeseca prije osam godina pod banalnim i naivnim motom: „Ja nemam lične interese i pristupam Narodu i pravdi“.
Predsjednik NiP-a, Elmedin Dino Konaković, nema, sam je rekao, nikakvih problema sa građanskim uređenjem BiH, ali ne živi u deluzijama i svjestan je kako na promjenu Ustava Bosne i Hercegovine može utjecati koliko i na formaciju u kojoj će utakmice baraža za odlazak na Svjetsko prvenstvu u fudbalu igrati selekcija Demokratske republike Kongo.
Demokratska fronta – koju se slobodno može nazvati i društvom jednog lica, Željka Komšića – je stariji politički subjekt. Postoji od 2013. godine, formalno pripada lijevom centru i, normalno, zalaže se za širenje prostora građanskih sloboda. Tradicionalnim vrijednostima se, osim tradicionalnog koaliranja sa Strankom demokratske akcije, ne bavi.
„Obavljanje javnih funkcija u Bosni i Hercegovini duboko je kompromitirano. Potrebno je zato mijenjati politiku, način na koji se ona vodi, način na koji se upravlja državom, javnim dobrima i poslovima. Politika se danas u Bosni i Hercegovini s razlogom doživljava kao duboko korumpirana aktivnost. Stereotipi ili ne, neko im je značajno doprinio. Riječ 'politika' postala je gotovo sinonim za 'mutne rabote', a 'političari' za kriminalizirane osobe, spremne na sve kako bi se domogli novca i moći“, piše, pored ostalog, u „Osnivačkom manifestu“ DF-a.
Vječiti predsjednik stranke, Željko Komšić, od 2006. godine i prvog mandata u kolektivnom šefu države, konstantno klepeće o prelasku sa etničke na građansku reprezentaciju, iako na promjenu Ustava Bosne i Hercegovine može utjecati koliko i na formaciju u kojoj će utakmice baraža za odlazak na Svjetsko prvenstvu u fudbalu igrati selekcija Demokratske republike Kongo.
Kada bi ideologija u BiH nešto značila, prelazak „kompletne banovićke organizacije Naroda i Pravde“ u DF mogao bi se porediti sa, recimo, prelaskom livanjskog odbora SDP-a u Hrvatsku republikansku stranku Slavena Raguža.
U Bosni i Hercegovini ovakvoj kakva jeste, neprincipijelne koalicije su neizbježne. Takva je, uostalom, i vladajuća federalna u kojoj se narodnjaci (NiP i HDZ), socijaldemokrate (SDP), liberali (Naša stranka) i Ramo Isak, a takva će izgleda biti i buduća sa SDA-om, DF-om, Savezom za bolju budućnost, Strankom za BiH i, kao i obično, Čovićevom Hrvatskom demokratskom zajednicom. Dakle, desni centar plus lijevi centar plus Radončić sa osobnim interesom kao stranačkim programom.
Ideološke i svjetonazorske razlike su, inače, jedini smisao višestranačja, dok je smisao demokratije kod nas kao u noveli „Paviljon“ Viktora Ivančića: u izboru između smisla i demokratije.
Upravo to su – ni prvi, ni jedini, a niti posljednji – doslovno shvatili banovićki NiP-ovci koji su procijenili kako su veće šanse da se DF vrati u vlast nego da NiP u njoj ostane, pa odlučili promijeniti partiju da bi, parafrazirajući jedan davni i iskreni izborni slogan, drugima bilo isto, a njima bolje.
Nije, naravno da nije nemoguće kako su se svi redom razočarali u političke ideje i lidere kojima su vjerovali, ali je i simptomatično da su se na promjenu odlučili baš sada. Valjda je prije godinu-dvije bilo rizično, dok bi za godinu bilo oportunistički jadno. Ma i sada je, samo se pokušava ostaviti drugačiji dojam prije nego se najzaslužnije za prebjeg nagradi poslaničkim mjestima na federalnom nivou i ministarskim pozicijama u kantonalnoj vlasti.
Uobičajena etička i politička rasprodaja je u ovom slučaju i paradoksalna. Dakle, jedna stranka u čijem manifestu piše da je „obavljanje javnih funkcija u Bosni i Hercegovini duboko kompromitirano“, zbog čega je „potrebno mijenjati politiku, način na koji se ona vodi“, kako bi se „politika danas u Bosni i Hercegovini“ prestala „s razlogom doživljava kao duboko korumpirana aktivnost“ i „sinonim za 'mutne rabote', a 'političari'“ držati „za kriminalizirane osobe, spremne na sve kako bi se domogli novca i moći“, u svoje članstvo je bez zadrške primila one što su drugi puta demonstrirali spremnost „na sve kako bi se domogli novca i moći“.
Kada se kaže kako u politici nema vječnih ljubavi i mržnji, već samo interesa, misli se na onu vanjsku. Osim, naravno, kod nas: ovdje su svađali i mirili Dragan Čović i Božo Ljubić, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, Nikola Špirić i svi i nikada, baš nikada manjak principa nije podrazumijevao i manjak glasova. Neće ni ovoga puta. Ni sljedećeg, ni još zadugo u zemlji u kojoj u ideale vjeruju samo budale.
Totalne.
