Da ne ostane ni spomen na ljepotu…

Prošli četvrtak bio sam na TeamVision konferenciji ovdje u Mostaru. I u okviru konferencije bilo je tu i nekih stranih predavača. Jedan od njih, Danac, jaka karta u velikom IBM-u, na moje pitanje kako mu se doima Bosna i Hercegovina, oduševljeno reče – prekrasno! Pomislih, ma da, standardno, gdje god dođeš ti ćeš, učtivo, reći kako je prekrasno…

No, on, sada bez mog pitanja, samo dalje nastavi redati hvalospjeve, sve više spominjući što mu se to točno ovdje sviđa, s naglaskom na prirodu. Zaiskrile mu oči, sve nešto maše rukama, kao da je istraživač i avanturist, pa pronašao neki vrijedan, do danas izgubljen artefakt.

Danac, s Marsa padobranac

Koliko sam je uspio u međuvremenu skužiti, Danska je divna zemlja. Ono što nisam vidio uživo, gledao sam na slikama. Nešto su mi i pričali. Fino je i čisto. Ljudi su civilizirani. Ali, nitko od naših mi nikad nije mahao rukama i nisu mu iskrile oči kad bih ga pitao o Danskoj. Nisam ni ja, da budem iskren. Najbliže oduševljenju bio je jedan moj prijatelj koji mi je pričao kako su u Kopenhagenu od spalionice otpada napravili zelenu oazu usred grada. CopenHill ili Amager Bakke, tako zovu to čudo ljudske želje da od prljavog naprave čisto. Suprotno od nas ovdje. Očito.

No, onda, nešto kontam, mora da je ta naša Bosna i Hercegovina ipak nešto. Ne maše mi ugledni Danac, koji je sigurno vidio svijeta, tek tako pred očima. Jes' on došao iz zemlje gdje planiraju pametno, pretvaraju smeće u cvijeće i ti fazoni, ali, evo njega, već par minuta mi priča o dojmovima Bosne i Hercegovine, a tu je tako kratko. Među čitavom tom ljepotom ističe jednu – fasciniran je, sve rukama opisuje, onim kanjonom, rijekom i cestom kojom je stigao u Mostar. Eh, točno sam znao na što misli.

I nije ni završio ja mu rekoh da ga razumijem, toliko puta sam tuda prošao i svaki put iznova sam oduševljen. Potvrdi on da, očito, mislimo na isto, te mi nastavi pričati o jezeru i fantastičnom naselju pod brdima, koja je vidio s ceste…ja mu rekoh da sam, u nekim svojim malim snovima, poželio tu živjeti. A on odobri. Bajkovito, reče na danskom engleskom. Sjetih se kako nas je jedan ne tako davno uvjeravao kako baš u tom mjestu žive najbolji ljudi koji se u ovoj zemlji mogu sresti, ali odustadoh od namjere da Dancu i to kažem. Onako.

Dan prije proklete noći

Surova igra sudbine i okrutni hir prirode učinili su, ma, ni dan kasnije, da naša priča dobije strašan nastavak. Predmet naše obostrane fascinacije, pogodili ste – radi se o području pogođenom poplavama, bujicama, odronima i ljudskom nesrećom, sutra je dospio na sve zaslone, sve ekrane, u sve novine. Smrt, bol i patnja. A samo pola dana prije sve je izgledalo poput bajke.

Taj fascinantni potez ceste i pruge kroz bedra planinskih masiva, koji, prateći rijeku i kroteći je čini prizor od kojeg zastaje dah. Taj, u trenutku dok mi je Danac pričao, biser ove zemlje, samo koji sat kasnije postat će neprepoznatljivo ljudsko stratište, poligon igre okrutnih sila i, vrlo vjerojatno, poraznih rezultata ljudske prirode, koja voli zemlju, ali joj svašta pritom radi. K'o bolesni ljubavnik koji i voli i šamara. I ljubi i bije. Dok jednom ne prekardaši.

Sve znate, sve vam je jasno. Zapravo, nadam se da vam je sve jasno. Jer, bojim se da ćemo brzo zaboraviti da ne može ovo tek tako proći. Da nećemo izvući pouke. Da ćemo već sutra gledati, prolazeći tuda, po ugaženom blatu i razrovanom asfaltu, razmjere tuđe nesreće i, tiho u sebi govoriti kako se, hvala Mu na nebesima, dogodilo njima tu, a ne nama ovamo.  Nimalo pritom ne sluteći kako okrutna osveta prirode može udariti bilo gdje i bilo koga, pa i nas same. Svjetska je to rađa, ali nije da nema i lokalnih podizvođača.

Ruzmarin, snjegovi i šaš

Bojim se i da ćemo, šuti, moglo je i gore, brzo prestati razmišljati o drukčijem epilogu, mogućnosti da se čak i najveće kiše obuzdati mogu kad je svaki čovjek spreman biti k'o jedan, kad nema iznimki kad su ozbiljne stvari u pitanju i kad nema jednakijih među jednakima.

A mogao bi mnogi među nama ruku u vatru staviti da se, usput, uz čitavo to pražnjenje oblaka u tih nekoliko sati pakla, dogodila i naplata mnogih naših šutnji, mnogih naših odobravanja, mnogih naših pohlepa, mnogih naših odmahivanja, mnogih naših samovolja i mnogih naših neisplaniranih, tek obećanih, boljih sutra.  I da ćemo nastaviti tako i dalje, sve trošeći kredite do iznemoglosti, nimalo ne dovodeći sebe u korelaciju s tragičnim scenama. Mogao bi, i hoće, ali u svemu tome sebe i svoju krivnju vidjeti neće. Pa makar krivnja bila i šutnja.

Nakon svega, Danac je nekako otišao iz ove zemlje, okolo, vjerojatno nije niti vidio što se dogodilo onoj beskrajno prekrasnoj dionici kroz koju ga je životni put naveo. Vjerojatno i ne zna kako su ljudi u tom raju doživjeli pakao i kako su, bez ikakve svjesnosti o opasnosti, odjednom ugledali krajnje i konačno, bez mogućnosti uzmaka.  Ostavljeni oči u oči sa kataklizmom kojoj do kraja vremena možemo davati samo karakter okrutne igre slučaja, ali crv sumnje danima grize.

Sjenka sumnje

Vjerojatno i dalje onaj Danac  vjeruje kako se u ovoj zemlji, baš kao i u njegovoj Danskoj, netko brine za prirodu i ljude, kako netko planira i čuva, kako netko, naravno dobro plaćen od svih građana, radi sve što može, a s ciljem osigurati da se ljepota prirode i  ugoda uređenog društva presjeku u zjenici oka natopljenoj smislom za lijepo. I da to čini s namjerom da trajemo i da traje. Da ružno pretvaramo u lijepo, a da lijepo čuvamo.

Vjerojatno onaj Danac, lijepo primljen, ugošćen vrhunski i ispraćen kako dolikuje, nimalo ne sumnja da ovdašnji ljudi čine sve da im bude dobro, nimalo nauštrb drugih ljudi i ove zemlje i njezine ljepote. I da na tom putu nikome ne saginju leđa ili dopuštaju da ih čini glupima i poltronima.

Ali, u onim trenucima kad je prolazio tom ljepotom kanjona pod kojim se sjaji rijeka, nad kojim se plavi nebo i koji se pruža u zeleno, on i nije mogao zapaziti sve detalje koji pokazuju napukline u naizgled savršenoj slici. Iste one napukline koje će u našim srcima, nakon što se srca umore od reaktivne, reklo bi se urođene nam i posve prirodne humanosti, izazvati pomisao kako je ipak dobro što je to sve bilo tu kod njih, a ne ovdje kod nas. I povući nas u idiotsku ignoranciju, koja ne samo da će zaboraviti sve ovo, nego će postati gluha, nijema i slijepa za sve buduće vapaje, kojih je u ovoj zemlji sve više.

Plava trava zaborava

Vapaji kako se njihalo strave, kao u starog Edgara Allana, već njiše iznad mnogih glava, gradova i sela. Vapaji kako su napukline u našoj svakodnevnici već tolike da to nitko više zalijepiti ne može.

Ali, takvi smo mi, šuti, dobro je, neće to kod nas. A ja bih rekao samo jedno, kad hoće u tom prekrasju, svima na oku, kako ne bi u posve neatraktivnim i pomalo ružnjikavim mjestima, daleko od očiju i bljeska kamera i fotoaparata? Kako neće tamo i gdje je On davno rekao doviđenja? Kako neće i tamo gdje smo mu pomogli da doviđenja dođe k'o jedno veliko zbogom?

Dakako, i daleko od Danca koji će oduševljeno izdaleka klicati našoj ljepoti. Da, našoj. Ali, mi zbilja u tu  ljepotu i ne vjerujemo, zar ne?  Da vjerujemo ne bi, što reče Džoni, razbili usput sva ogledala, da ne ostane ni spomen na nju.

I ne bi spaljivali da dimi koliko može, ne bi rušili dokle srce želi, ne bi sjekli dokle oko vidi, ne bi pregrađivali gdje god se može, ne bi gradili gdje nije uputno i ne bi bacali što god hoće i gdje tko već stigne. I onda sve davali u Božje ruke, kao da ništa nije do naših ruku, perući iste te ruke kao da ništa nije naših ruku djelo.

A On, lijepo to netko zapisa, reče - čuvaj se, čuvat ću te.

Zar nije tako?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.