Svi neuspjesi reprezentacije Jugoslavije

Koliko puta ste čuli kako se u onoj državi igrao strašan nogomet? Kakva je to bila ekipa ili reprezentacija. Pa onda krene priča. Igrao ovaj, onaj, zabili na Brazilu, Argentini, na Wembleyu. Međutim brojke i statistika, pa na kraju i rezultati kako klubova tako i reprezentacije u nekom periodu recimo od 1950. godine do raspada države nude jednu sasvim drugačiju sliku. Daleko od idealne.

Naravno mijenjali su se sustavi kvalifikacija, mijenjali su sustavi završnih turnira, prije svega Europskog prvenstva. Pa recimo da nije bilo isto igrati kvalifikacije za SP 1954. godine, dok su se europska prvenstva do 1980. godine bila nešto sasvim drugo. Skupine, pa četvrtfinale i završni turnir.

Ukupno gledajući bez obzira na sustave kvalifikacija, Jugoslavija je kao reprezentacija propustila četiri Svjetska prvenstva. Nije je bilo u Engleskoj 1966. godine, četiri poslije u Meksiku. Propustila je Jugoslavija i Argentinu 1978. godine, odnosno Meksiko još jednom, 1986. Kada su u pitanju europske smotre, od 1960. godine, sa završnog turnira najbolje četiri odnosno najboljih osam, "Plavi" su izostali također četiri puta.

Lepeza kobnih protivnika je bila široka. Od velikana kao što su Španjolska, Francuska, Engleska, Belgija, do recimo Norveške ili onih selekcija iz istočnog bloka Rumunjske, Bugarske, Istočne Njemačke. I stvarno kada se pogledaju generacije, igrači, izbornici, izgleda pomalo nevjerojatno da u nekim razdobljima na velikoj sceni nije bilo ove selekcije.

Da stvar bude zanimljivija oscilacije su bile ogromne. Tako je recimo Jugoslavija vezala dva neodlaska na SP 1966-1970, dok je između ta dva ciklusa zamalo postala prvak Europe. U drugoj polovini osamdesetih također. Bez plasmana u Meksiko, Njemačku (EURO 1988), dok su omladinci u godini između svjetski prvaci.

Sve je počelo nakon Čilea

Što znači ostati bez završnog turnira Jugoslavija je prvi put osjetila nakon Čilea gdje je završila kao četvrta. Samo godinu dana kasnije, reprezentaciji se dogodila Švedska. U Malmöu poraz 3-2, iako su igrali Šoškić, Jusufi, Vasović, Galić, Zambata, Skoblar. Radilo se o drugom krugu Kupa Nacija, turnira koji će kasnije postati Euro.

U sljedećem ciklusu za SP 1966. godine u Engleskoj, Jugoslavija nije uspjela u dvije utakmici pobijediti Norvešku. Posebno bolan je bio poraz u Oslu 3-0. Nakon dva neuspješna ciklusa došao je novi, onaj za novo izdanje Eura u Italiji. Nije ni u tim kvalifikacijama odigrala Jugoslavija nešto specijalno, ali je za razliku od Zapadne Njemačke, uspjela dva puta savladati Albaniju. U Italiji su Džajić i društvo prvo razbili Francusku, pa su onda sredili Englesku i zamalo postali europski prvaci.

Od te selekcije se očekivalo da bez problema izbori plasman u Meksiko. Međutim, već u drugoj utakmici ciklusa grubo prizemljenje. Džajić je nokautirao Dewalque, Belgija je bila bolja 3-0. Na kraju je Jugoslavija je bila ispred Španjolske, ali iza Belgije.

Do koje se nije Jugoslavija probila ni u sljedećem ciklusu za Euro. Jeste prošla skupinu, ali nije Sovjetski Savez u četvrtfinalu. Prvo je u Beogradu završilo 0-0, a onda je u revanšu pred 100.000 gledalaca Enver Marić tri puta savladan. Kolotov, Banishevskiy i Koznikovich su bili strijelci.

Tada su dres reprezentacije Jugoslavije nosili Marić, Stepanović, Paunović, Holcer, Aćimović, Oblak, Džajić, Bajević, izbornik je bio Boškov. Daleko od toga da je to bila slaba reprezentacija.

Španjolska najveći rival, Toplak najveća enigma

Novi vezani neuspjesi su stigli u drugoj polovini sedamdesetih. I to nakon relativno slabog izdanja na SP 1974. godine i završnice EURA koji se igrao u Beogradu i Zagrebu.Državnom su timu trebali reset i smjena generacija, pa je umjesto Ante Biće Mladinića s privremenog rada u SAD-u doveden i na mjesto izbornika postavljen prilično anonimni i ni po kakvim trenerskim rezultatima prepoznatljivi Ivan Toplak, još jedan u nizu poteza čelnika tadašnjeg NS Jugoslavije koji su često znali "izabrati" na sebi poseban način. To su bile godine kada je najveći rival Jugoslavije bila Španjolska.

Toplak nije previše mijenjao. Ostali su Mužinić, Peruzović, Jerković, Žungul, Šurjak,Hadžiabdić, Bogičević, Oblak, Katalinski, Popivoda. Ispromašivali su Žungul i društvo, kazna je u Sevilli došla na šest minuta prije kraja. Pirri je zabio s "kreča".Na golu je bio Ratko Svilar. Španjolce je vodio legendarni Kubala. Kako je do naredne utakmice bilo skoro šest mjeseci, Toplak je imao jednu turneju i nekoliko prijateljskih utakmica kako bi pronašao selekcije koja na Maksimiru može dobiti Rumunjsku.

Kroz pet utakmica Toplak je nije našao najbolju postavu, greške Luke Peruzovića i Škije Katalinskog su Rumunji iskoristili i Jugoslavija je bila na koljenima. Nakon samo dvije odigrane utakmice. U famoznoj beogradskoj "Maderi" je održan sastanak Toplak je dobio otkaz, ovaj put je izbor pao na Marka Valoka tada trenera Budućnosti iz Titograda, danas Podgorice. Tada je bilo moderno da se formiraju "neke" trenerske komisije, pa su obično uz izbornika išla, još dva tri trenera. Uz Valoka su to bili Gojko Zec i Stevan Vilotić.

Ovaj trojka je vodila Jugoslaviju u jednoj od najluđih utakmica koju je ova selekcija odigrala ikada. Oni su za dvoboj u Bukureštu dobro karte promiješali. Pa su u Bukureštu našli u početnih Borota, Mužinić, Boljat, Trifunović, Nenad Stojković, Hatunić, Žungul, Nikolić, Filipović, Šurjak, Sušić. Luda utakmica koja je počela u 13 sati završila je trijumfom Jugoslavije 6-4, Pape je bio u glavnoj ulozi. Jugoslavija je na svom terenu opet igrala utakmicu odluke.

Bitka na Marakani

Za plasman u Argentinu vodila se bitka protiv Španjolske. Katalinić je krenuo na golu, na terenu su zaigrali Safet i njegov iznimno talentirani brat Sead, Miodrag Kustudić i Rijeke, Vaha je dobio priliku s klupe. Jugoslaviji je trebao trijumf od dva razlike, ali u utakmici koja baš u pravom smislu riječi bila "bitka" to je bilo nemogućeg ostvariti. Rubén Cano Martinez je zabio, Juanito je dobio staklenu flašu u glavu, Španjolska je otišla u Argentinu.

I zvuči podatak krajnje nevjerojatan. U prvim pravim kvalifikacijama za EURO koji će se igrati u Italiji, prvi s osam selekcija, u istoj skupini će se naći Španjolska, Jugoslavija i Rumunjska! O opet je Jugoslavija izgubila prve dvije utakmice zaredom i nije se plasirala u Italiju, na Euro 1980. 

I dok su seniori propustili dva takmičenja, omladinske selekcije su radile sjajan posao. Na krilima Vahida Halilhodžića U21 selekcija je u Mostaru postala prvak Europe, dok su juniori vezali jedno finale i jedan naslov prvaka (1979). Usput seniori su razbili svjetske prvake Argentinu 4-2 i Italiju 4-1 u prijateljskim susretima do kraja 1979. godine.

Loše osamdesete

Novi loši period je uslijedio u drugoj polovini osamdesetih. Kroz dramu Poljuda, Jugoslavija je otišla u Francusku. Toza Veselinović je miksao sastave kroz kvalifikacije, na EURO je Jugoslavija u tri utakmice primila deset golova.

Nakon debakla u Francuskoj, malo svjetlo u tunelu su bile Olimpije igre u Los Angelesu. Tamo je Toplaku asistirao Osim, selekcija je uzela broncu na jakom turniru. Razbili su Zapadnu Njemačku 5-2, u susretu za treće mjesto savladali Italiju. Bronca koju nitko nije očekivao. Boro Cvetković i Štef Deverić su zabili zajedno deset golova.

Jugoslaviju u ciklus za SP u Meksiku 1986. godine je poveo Miloš Milutinović, nekada vrhunski igrač, popularna "Plava čigra". Bugari su spremali osvetu za Split, Michel Platini je igrao svoj najbolji nogomet u karijeri, Istočna Njemačka, taj popularni DDR je bio uvijek opasan. Ali dva su iz skupine išla u Meksiko, mnogi su vjerovali da Jugoslavija može biti barem druga.

Još u rujnu 1984. godine, Beograd je dočekao Bugarsku. Uvod nije bio dobar, Škoti su u prijateljskoj utakmici na Hampden Parku isporučili šest komada. Milutinović se odlučio za Stojića, dvojicu Vujovića, Baku Sliškovića, Vokrrija, Šestića, Gudelja, Baždarevića, Baljića. Stvarno dobra selekcija, ali ništa. Nula na semaforu. Tračak nade budi sjajna partija u Leipzigu. Tri gola, Šestić je zabio treći za 3-2 deset minuta prije kraja.

Na Bilinom polju mučenje protiv Luksemburga, kad ne mogu napadači može Gudelj koji je tada u sjajnoj formi. Ostala je još jedna domaća utakmica, na Koševo je došla Francuska, aktualni prvak Europe. Opet nula. Situacija nije bila dramatična, jer je repka bila bez poraza.

Ali onda je krenulo. Poraz u Sofiji, Andreas Thom zabija na otvaranju drugog dijela susreta u Beogradu iako Vladanko Stojaković spominje obranu Ljukovčana. Dodao je Thom i drugi za poraz od DDR-a.

U Sofiji je Milko Đurovski starter, ne pomaže. Getov je zabio dva, onaj prvi iz slobodnjaka je nevjerojatan. Iako je Jugoslavija odigrala dobro na Parku prinčeva, Platini je složio dva komada i u Meksiko će Bugarska. Jugoslavija je tek četvrta u skupini, užasno slab rezultat.

Ivica Osim je poveo Jugoslaviju u kvalifikacije za EURO 1988. godine u Njemačkoj. Prvo poluvrijeme, mučenje protiv Turske na Poljudu. Švabo šalje na teren miljenika publike Semira Tucea, priliku dobiva i mladi Savičević, na kraju 4-0 za dobar start. I Wembley, taj kultni stadion. Mabbutt je doveo Englesku u vodstvo. Vujović je odlučio te srijede da promaši sve što se može promašiti. Tuce je ušao s klupe, za par minuta su mu Englezi slomili nogu, dobrim dijelom pokvarili karijeru. Na kraju poraz 2-0.

U situaciji kada jedan ide iz grupe znalo se kako jedan poraz može značiti kraj priče. I onda se čudo dogodilo u Izmiru. Turska je uzela bod Engleskoj, Jugoslavija je ostala u igri, trebala je u petom kolu pobijediti Englesku. Na Marakani su kola krenula jako brzo. Ravnić loš, obrana pravi nemoguće greške, Engleska slavi 4-1 i ide u Njemačku. Te 1987. godine se Jugoslavija nije proslavila na Univerzijadi gdje su najveće zvijezde dobile status "studenata", dok je u Seulu (Olimpijada) jaka selekcija već na startu izgubila od Australije.

Ipak te godine iz Čilea su u kasnim satima, ranim jutarnjim kako hoćete dolazile informacije o sjajnim igrama izabranika Mirka Jozića. Jugoslavija je 1987. godine postala svjetski prvak, Osim je preživio i pored neuspjeha. U svom drugom ciklus, onom za SP u Italiji, Jugoslavija je napokon izgledala kao prava reprezentacija.

Šest pobjeda, dva remija, 14 bodova. Četiri više od Škotske, pet od Francuske. Gol razlika 16-6. Računajući i ciklus za EURO 1992. godine, Jugoslavija je pod vodstvom Osima imala omjer 13-2-1. Nakon četvrtog mjesta u Čileu, 28 godina kasnije reprezentacija je bila u četvrtfinalu SP. Dvije godine kasnije kad su mnogi očekivali borbu za naslov u Švedskoj, država se raspala, Jugoslavija je nestala.