Karte su se opasno dijelile krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Na kako se to danas popularno kaže, geopolitičkom planu, situacija se mijenjala.Brzo, nepovratno. Nestajale su zemlje, reprezentacije. U kratkom razdoblju u samo tri godine, jedna za drugom. Istočna Njemačka, Sovjetski Savez, Čehoslovačka. Jugoslavija. Selekcije koje su imale svoje mjesto u nogometnom svijetu.
Silna politička previranja, promjene, neke su preživjele pa su se vratile u nekom drugom obliku, neke se više nikad nisu pojavile. Neke su nestajale rušenjem zidova, neke potpisima političara, neke u ratovima. Igrači iz tih selekcija su se vraćali ali u dresovima nekih drugih reprezentacija. Neki su bili bolji, uspješniji, neki ne.
Prva koja se našla na udaru, se nekako izvukla. Bila to Rumunjska. Revolucija u ovoj zemlji je stigla krajem 1989. godine u kojoj je Steaua do finala tadašnjeg Kupa prvaka. Steaua i Dinamo Bukurešt su bili klubovi režima i nikada više kao u ostalom niti jedan drugi klub iz ove zemlje nisu uspjeli doći ni blizu jednog rezultata kao što je bio onaj iz 1986. godine.
Rumunjska reprezentacija je "pod starim " sustavom posljednje kvalifikacije odigrala 1989. godine. Na domaćem terenu su razbili Dansku 3-1, Balint je bio dvostruki strijelac. Rumunjska je do nastupa u Italiji odigrala četiri prijateljske utakmice 1990. godine, prva u "novoj" zemlji bila je ona protiv Egipta tek 21. svibnja. Završilo je 1-0 (Camataru).
Rumunjska je na SP u Italiji stigla do osmine finala, igrači su na ovom turniru igrali u dresovima bez grba uz zastave koje su postale prepoznatljiv simbol demonstranata s rupom na sredini.
Posljednji put na Svjetskom prvenstvu u Italiji će zaigrati selekcije Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Jugoslavije. Samo dvije godine ranije Sovjetski Savez je igrao finale Europskog prvenstva, u Italiju se plasirao bez većih problema uz samo jedan poraz u kvalifikacijama. Zanimljivo, jedini poraz je Sovjetski Savez u ovom ciklusu doživio od Istočne Njemačke. Aleinikov, Dobrovolsky, Dasayev, Litovchenko, Mikhailichenko, Protasov, Rats, Zavarov to je bila ta selekcija koja se nije proslavila u Italiji. Izgubili su od Rumunjske, Argentine. Nije pomogao ni trijumf, uvjerljiv u posljednjem kolu nad Kamerunom.
Posljednji ciklus u kojem smo gledali Sovjetski Savez bio je onaj u kvalifikacijama za Euro 1992. godine u Švedskoj. Italija je bila glavni konkurent. Međusobni dvoboji su završili bez pobjednika. Usput Italija je izgubila od Norveške. Sovjeti su plasman na Euro potvrdili slavljem na Cipru 3-0. Protasov, Yuran i Kanchelskis su bili strijelci. Utakmica je igrana 13. studenog 1991. godine.
Činjenica da su Sovjeti osvojili ovu skupinu s tri boda prednosti u odnosu na Italiju je pokazala da ova selekcija i dalje ima veliki potencijal, kao nasljednik selekcija koje su pravile velike rezultate na EURU 1988. godine, u Seulu na Olimpijskim igrama, u završnici Europskog prvenstva za mlade (U21). Do početka prosinca 90 posto ukrajinskih birača se izjasnilo za nezavisnost tijekom ukrajinskog narodnog referenduma.
Bio je to težak udarac za Moskvu, koji je uslijedio manje od tri sedmice nakon što je Sovjetski Savez pobijedio na Cipru. Naravno da Lobanovskyi nije bio izbornik, na klupi je bio Anatoliy Byshovets.
28. prosinca je Mikhail Gorbachev je morao posuditi kemijsku olovku od američkog televizijskog novinara kako bi potpisao uredbu kojom je kontrola nad nuklearnim arsenalom Sovjetskog Saveza prenosi na Borisa Jeljcina. Zatim je dao kratak intervju kamerama, ustao i izašao iz Kremlja. To je bio kraj Sovjetskog Saveza.
Ispostavilo se kako je posljednju utakmicu na svom terenu Sovjetski Savez odigrao 12.10, 1991. Godine u Moskvi protiv Italije pred 82.000 gledatelja. Zajednica nezavisnih država je do tada već bila formirana kao priprema za formalizaciju raspada za koji su svi znali da dolazi.
11. siječnja predstavnici devet od petnaest republika sastali su se u Moskvi i osnovali Nogometni savez ZND-a. Ukrajina, Armenija i Gruzija nisu prisustvovale, ali su dozvolile svojim igračima da privremeno predstavljaju reprezentaciju ZND-a.
Baltičke države su bile potpuno odsutne. Dva dana kasnije, FIFA je proglasila Nogometni savez ZND-a zakonitim nasljednikom Nogometnog saveza Sovjetskog Saveza, efektivno osiguravajući da će reprezentacija ZND-a moći da se takmiči na Europskom prvenstvu.
Nova Rusija je svoju prvu utakmicu pod ovim nazivom odigrala 16.08 1992. godine na domaćem terenu protiv Meksika Karpin I Popov su bili strijelci za 2-0.
S 1. siječnjem 1993. godine, naime, tadašnja Čehoslovačka raspala se na dvije države, Češku i Slovačku, i to nakon što su dvojica "pragmatičnih" lidera, tadašnji čehoslovački predsjednik Vaclav Havel te Slovak Vladimir Mečiar, prethodno u vili Tugendhat dogovorili i usuglasili konačni razlaz.Baršunasti razvod, kako su nazivali razilaženje Češke i Slovačke, ostao je kroz povijest ogledni primjer mirnog raspada neke tvorevine.
Iako se država raspala, reprezentacija je igrala kvalifikacije za SP 1994. godine. 17. studenog 1993. protiv Belgije u Bruxellesu, Čehoslovačka je zatvorila svoje poglavlje. Završilo je 0-0, Najbolji strijelac reprezentacije je bio Peter Dubovský s šest golova. Belgija i Rumunjska su završile ispred s po 15 bodova.
Reprezentaciju su zvanično zvali "Reprezentacijom Čeha i Slovaka", u zadnjem susretu boje selekcije su branili između ostalih Kadlec, Suchoparek, Moravcik, Kuka, Skuhravy, vodio je ih je Jezek Vaclav.
Zadnja na domaćem terenu je bila ona u Košicama kontra Cipra 27.10, bilo je 3-0. Dubovský, Hapal, Skuhravý su zabijali. Turska je 23. veljače ugostila Češku, završilo je 1-4.
Berlinski zid je srušen 9. studenoga 1989. godine, reprezentacija Istočne Njemačke je šest dana kasnije bila na terenu. Igrala je utakmicu koja više nema smisla. Onu protiv Austrije na kraju ciklusa kvaliifkacijama za SP. Iako je već bilo jasno kako će uskoro na sceni biti neka nova Njemačka, Istočna je igrala svoje utakmice. Prijateljske.
Samo u prvoj polovini 1990. godine, ova selekcija je igrala šest prijateljskih utakmica. Protivnici su bili renominirani, od Francuske, do Škotske i Brazila, pobijedili su u Istočnom Berlinu Amerikance 3-2, posljednja na domaćem terenu je bila protiv Egipta 11. travnja. Da je ta selekcija i tada imala kvalitetu potvrđuje remi na Maracani protiv Brazila 3-3.
Sudbina Istočne Njemačke bila je zapečaćena 12. rujna 1990. godine. U Moskvi su ministri vanjskih poslova Istočne i Zapadne Njemačke, Engleske, Francuske, Amerike, potpisali sporazum koji je doveo do ujedinjenja Njemačke tri tjedna kasnije. Dok se tinta sušila, za svoj oproštaj su se pripremali oni koji su ostali. Većina ih nije željela doći, riskirati neku ozljedu, kako su vidjeli, u besmislenoj utakmici.
Kada je John Blankenstein iz Nizozemske označio kraj na stadionu Constant Vanden Stock Bruxelles tog 12. rujna u povijest je otišla jedna reprezentacija. Istočna Njemačka se oprostila pobjedom 2-0, protiv Belgije.
Par mjeseci ranije, 11. travnja, DDR-a je zadnji put igrao pred svojim navijačima, Karl-Marx-Stadt, danas Chemnitz, je bio domaćin dvoboja kontra Egipta (2:0).
Jugoslavija se raspala u krvavom ratu od kojeg se ovi prostori oporavljaju i danas. Za razliku od gore navedenih selekcija ova je sa scene nestajala postupno. Nakon Italije su odrađene kvalifikacije za EP u Švedskoj. Kroz taj ciklus se selekcija osipala, ostali su u finišu tek igrači iz Srbije, Crne Gore, BiH, Makedonije, ali I Slovenije što je malo iznenađujuće.
Prijateljska utakmica protiv Nizozemske koja je u nekoj utopijskoj priči trebala biti pripremna za Euro 1992. Godine. Tu su još bili Omerović, Baždarević, Hadžibegić, Kodro (BiH), Stanojković I Najdoski (Makedonija), te Novak I Milanič (Slovenija). Wim Kieft I Jan Wouters su za četiri minute slomili otpor “plavih”.
Nakon toga Ivica Osim podnio ostavku, ostali igrači iz BiH su također napustili selekciju. Bio je 25. ožujak 1992. Prije polaska u Švedsku Jugoslavija je odigrala I jednu kontrolnu utakmicu u Firenzi, s Novakom i Milaničem u sastavu, dok je Ivan Čabrinović preuzeo ulogu izbornika. Taj susret je igran 28. svibnja. Vodstvo tadašnjeg NS nije odustajalo, selekcija je bila u avionu za Stockholm, ali sankcije su bile jače.
Krajem 1994 godine, u Portu Alegreu će neka nova Jugoslavija zaigrati u prijateljskom susretu protiv Brazila. Utakmica protiv Farskih otoka (7-0) u svibnju 1991. bila je posljednja u kojoj je Jugoslavija igrala u svojoj najboljoj postavi.
