Za sve vremena to je ostala "Battle of Ninian Park" utakmica igrana tog 22. svibnja 1976. godine. Poslije 1958. godine i reprezentacije Walesa koja je igrala četvrtfinale Svjetskog prvenstva i one koja je puno godina kasnije 2016. godine došla do polufinala Europskog.
Ta selekcija Walesa 1976. godine reći će navijači iste je bili strašna i samo je nedostajao plasman na jedan veliki turnir za potvrdu toga. U to vrijeme sustav je bio nešto drugačiji. Završnicu Europskog prvenstva su igrale samo četiri selekcije, za plasman ste morali biti prvi u skupini, pa nekoga onda eliminirati u četvrtfinalu kroz dvije utakmice.
U tim kvalifikacijama gledajući reprezentacije s Otoka, samo je Wales prošao u četvrtfinale. Engleska, Škotska, dvije Irske, svi su ostali daleko iza. Nakon poraza od Austrije, na početku ciklusa, reprezentaciju je preuzeo Mike Smith. Prvi izbornik koji nije Velšanin i prvi koji će raditi s reprezentacijom puno radno vrijeme. Legendarni velški veznjak Dave Bowen mu je prepustio palicu
Situacija se promijenila pod vodstvom Smitha. Wales je do kraja dobio svih pet utakmica i završio je prvi u skupini uz gol razliku 14-4. Arfon Griffiths "Princ od Walesa" je zabio četiri gola, računajući jedan pobjedonosni protiv Austrije u posljednjem susretu, John Toshack tri.
Kapetan te ekipe je bio Terry Yorath iz Leedsa, Leighton James, leteće krilo Derby Countyja, koji će godinama kasnije postati jedna od zvijezda Swanseajevog pohodu na najvišu ligu; Brian Flynn iz Burnleyja patrolirao je veznim redom; Dai Davies iz Evertona debitirao je na golu u Mađarskoj; ali zvijezda tima bio je John Toshack, najmlađi reprezentativac Walesa ikada, 1965. godine, kada je ušao u nacionalni tim sa samo 16 godina i 236 dana (rekord koji su od tada oborili Chris Gunter, a zatim Aaron Ramsey tijekom Toshackovog perioda kada je vodio nacionalni tim).
Do utakmice s Austrijom, niti na jednoj domaćoj Walesa nije bilo više od 8000 gledatelja, jednostavno im nisu navijači vjerovali, ali onda je došlo "finale" pa se na Racecourse Groundu - Hipodromu okupilo skoro dvadeset tisuća više. Inače, to je jedan od najstarijih stadiona na svijetu. Tamo su još 1877. godine igrali Wales i Škotska.
Jugoslavija jeste bila domaćin završnog turnira te 1976. godine, ali je morala igrati kvalifikacije. Kako je to obično znalo biti izbornici su često eksperimentirali sa sastavima, pa bi se uvijek pojavila neka "manja" selekcija da izblamira "plave". U ovom slučaju to je bila Sjeverna Irska u Belfastu. Ipak Jugoslavija je završila prva u skupini s istim omjerom kao i Wales.
Prva utakmica je igrana u Zagrebu, Moca Vukotić i Danilo Popivoda su bili strijelci za lijepih 2-0. Biće Mladinić je malo promiješao karte pred revanš. Marić je na golu zamijenio Petrovića, od prve minute su krenuli Jerković, Đorđević, Žungul.
Velšani su se vratili na Ninian Park i tamo se "zakuhalo" prije početka jer je netko na jarbol postavio zastavu Zapadne Njemačke, iako je glavni sudac Rudolf Glockner bio iz Istočne. Revanš utakmica u Cardiffu, do kraja će ostati upamćena kao jedna od najneobičnijih i najkontroverznijih utakmica ikada odigranih na velškom tlu.
Mnogo se očekivalo od Toshacka i Briana Flynna (koji je premješten dalje u napad sa svoje uobičajene uloge u veznom redu), iako realno, Wales je za prolaz trebao trijumf od najmanje 3-0. Od prve minute to je bio je dan od onih susreta koji se obično igraju "u kost".
Gomila žestokih duela, publika koja je raspoložena koja traži i najmanju priliku da se nađe u terenu. Jednako su meta bili Glockner i igrači reprezentacije Jugoslavije. Još kad je Malcolm Page srušio Popivodu pa je Rudolf pokazao na penal. Katalinski je pogodio za 0-1, ali domaćini nisu odustajali, nisu ni navijači. Flynn je pogodio stativu, Ian Evans je izjednačio, Toshack je dva puta savladao Marića, ali su oba gola poništena.
Jedan gol poništen zbog opasne igre - visoke kopačke Johna Mahoneyja, a drugi zbog offsidea. Ispravna ili pogrešna odluka, domaćim navijačima nije bilo važno jer je raspoloženje publike dostiglo novi nivo, jer su se mnogi osjećali potpuno prevarenima od strane istočnonjemačkog suca; mnogi navijači su vidjeli crvenu krpu u očima i počeli su se penjati uz ogradu kako bi došli do gospodina Rudolfa.
Na kraju je Glockner dosudio i jedan penal za domaće. Nakon duela Marića i Toschaka. Svi pričaju i pišu o tome kako je Marić obranio penal Gerdu Mülleru, ali i ovaj koji će skinuti velikoj zvijezdi Terryju Yorathu ima svoju težinu, jednako je važan. Jer da je Wales poveo 2-1 pitanje je što bi se dogodilo dalje.
"Naš redovni izvođač penala, Arfon Griffiths, bio je zamijenjen. Niko nije htio da ga izvede - Tosh, James, Flynn. Svi su rekli 'ne'. Pomislio sam, 'Ja sam kapiten, bolje da ja to uradim.' Bio je to užasan penal.“ Yorath nikada prije i nikada kasnije nije izveo penal. Završilo je 1-1, a onda je nastao kaos.
Domaći navijači koji su već dva puta bili u terenu su krenuli u lov na Glocknera. Policajci su trebali osigurati suce da dođu do svlačionice, baš kao i igrače reprezentacije Jugoslavije. Udarali su domaći navijači, udarali su i igrači u bijelim dresovima. Najraspoloženiji je bio popularni "Jure", Jurica Jerković koji je "opalio" nekoga prije ulaska u svlačionice. Najgore je prošao jedan policajac koji je proboden korner zastavicom.
Izbornik Biće Mladinić se i pored prolaska na Europsko prvenstvo našao na udaru medija, onih beogradskih jer je uspio posložiti selekciju bez igrača Zvezde i Partizana.
"Tu utakmicu sam zapamtio za sva vremena, a siguran sam i ostali reprezentativci. Grmjelo je sa svih strana. Na terenu smo se žestoko tukli.Sjećam se da su na kraju utakmice na terenu ostale stotine praznih i punih limenki piva, sitnog novca, upaljača kojim su nas gađali domaći navijači, a dva puta su čak i utrčavali u teren. U svakom slučaju bila je to nezaboravna utakmica i jedna od najtežih u karijeri", rekao je jednom prilikom pokojni Katalinski.
Džemal "Čorba" Hadžiabdić i Franjo "Kulje" Vladić su odradili sve utakmice u kvalifikacijama protiv Norveške, Sjeverne Irske, Švedske.
Enver Marić i Boro Primorac su bili na klupi protiv Švedske u Zagrebu, odnosno Sjeverne Irske u Beogradu. Marić, Primorac i Vladić su prvi duel protiv Walesa odgledali s klupe, dok se u revanšu Vladić pridružio i Vahid Halilhodžić. Vladić je dobio priliku u nastavku utakmice umjesto Žungula. Na gostovanju u Švedskoj, priliku s klupe je čekao i Dušan Bajević.
Po dobrom starom običaju, kada su se došle na red velike utakmice na završnim turnirima, protiv Zapadne Njemačke u polufinalu, tek je Vladić dobio priliku s klupe, dok su Vahid Halilhodžić i Vladić dobili nešto minuta u susretu za treće mjesto protiv Nizozemske. Naravno s klupe.
Pedeset godina kasnije jedan drugi Mostarac, Sergej Barbarez će izvesti na teren jedanaest igrača kojima neće biti ništa lakše nego što je bilo Mari, Čorbi, Kulji toj svibnja u Cardiffu. Oni su znali odgovoriti na sve izazove i zaustaviti Wales, vidjet ćemo može li to napraviti jedan drugi Mostarac na klupi reprezentacije BiH.
