O Animal: Tukao svoje i protivničke igrače, skrivio smrt tri osobe, majmunu davao pivo

Kada netko za vrijeme svoje karijeri zaradi nadimak "O Animal", onda vam je sve jasno. A zaradio ga zbog ponašanja na terenu, van njega. Imao je loptu u malom prstu, ali kao i veliki broj zvijezda prije pa i poslije, nije izdržao. Vrhunski igrač kojem je nogomet značio samo jedno bijeg iz siromaštva, bijede. Bijeg i prelazak u nešto što bi trebalo biti neki normalan život. Ali za Edmunda je to bilo nešto drugo.

Njegov temperament, njegovi demoni, unutarnji su bili su bili prejaki. Imali su ih i neki drugi, ali neki su se možda i pokušavali boriti, Edmundo nije. On se borio da pobjegne što dalje od sirotinjske četvrti, da ode iz ulice Teixeira de Freitas i da krene u jedan drugi život. Život u kojem je sve dopušteno. Dobar nogomet, ali i ono drugo. Novac, alkohol, žene. Da pobjegne i krene u vožnju bez ručne kočnice. 

Bogat raspon problema

Njegovi ispadi, problemi, incidenti, nazovite ih kako hoćete, imali su raspon od bizarnih do ozbiljnih. Od toga da se tukao sa svojim kao i s protivničkim igračima, izazvao smrt tri osobe, do slikanja s majmunom koji konzumira alkohol.

Iza Edmunda su ostala dva braka i bezbroj afera. Zvanično, Edmundo je otac četvero djece s različitim ženama. Nije imao kontakt sa svojim najstarijim sinom, Alexandreom, koji je homoseksualac, kojeg je majka vodila na seanse egzorcizma kako bi ga izliječila.

"Imao sam toliko žena. Prva je bila moja rođaka Saionara: Imao sam 13 ili 14 godina, ona 19. Odvela me je. Bilo je komplicirano tada. Mnogo smo se ljubili, mnogo smo se mazili, ali nije bilo dovoljno novca za motel, a nije bilo ni auta za seks. Sve je bilo rizično", otkrio je Edmundo jednom prilikom. Međutim, sa sigurnošću mogu reći da sam s Danielom, mojom prvom djevojkom koja je živjela u Guadalupeu, zaista imao seks. I to s velikim zadovoljstvom. Imao sam 15 ili 16 godina."

Opasan temperament

Kao i većina roditelja i njegovi su se borili, žestoko kako bi svojoj djeci osigurali koliko toliko normalan život. Uglavnom su radili od jutra do mraka, Edmundo i njegov brat Luizinho uglavnom su bili vani, na ulici, na plaži.

"Dinha", kako su ga zvali nije interesiralo ništa osim lopte. Njegov talenat je bio očigledan, sitni dribler koji će vam teško dodati. Talenat s loptom koji se mogao mjeriti samo s oštrinom njegovog temperamenta. Znao je koliko je dobar i to je koristio. Dok su roditelji radili, tetka Maria ih je čuvala.

Nekada bi odvela Dinha da gleda klub za koji je navijao - Vasco de Gamu. S 15 godina, Edmundo je pozvan na probu u omladinski pogon Botafoga. Trener Fogãoa, Tinoco, prepoznao je ogromnu količinu genijalnost u nogama tog dječaka s nekih 15 godina. I dok su talenta bili svjesni, nekih drugih stvari ljudi u klubu nisu. Iako je dobio smještaj u kampu Botafoga tamo nije dugo ostao. Uhvatili su kako gol hoda po terenu i priča je bila završena. Barem kada je u pitanju Botafogo. Ali kako se to obično kaže, ako neće jedni hoće drugi.

Za početak Vasco de Gama

Edmundo je nastavio svoj put, ali sljedeća je stanica bio Vasco. Nakon što je impresionirao rezervni sastav, trener Vasca Nelsinho mu je dao priliku da debitira u siječnju 1992. Rezultat, pobjeda od 4-1 protiv Corinthiansa, bio je dobar znak za sezonu u kojoj će Vasco osvojiti prvenstvo Carioca.

Edmundo je bio otkrovenje, sjajno se uklapajući s nepredvidljivim Bebetom dok je njegov tim završio treći u Brazilskom prvenstvu. Zabio je osam golova u 23 utakmice, ali temperament. To je bilo nešto što nije mogao obuzdati. Nije nastavio hodati gol, ali bi se s vremena na vrijeme posvađao s igračima, s nekima bi se i potukao. Pa su u Vascu samo čekali priliku koja bi se mogla ukazati.

Konglomerata Parmalat je te 1992. godine stigao do Brazila, Palmeirasa koji je uglavnom gledao u leđa Corinthiansu i São Paulu. Na dobar kapital počela se sklapati ekipa.

Roberto Carlos , César Sampaio i Rivaldo su bili tu, za Edmunda su odvojena dva milijuna dolara. Opet je to do jednog trenutka izgledalo dobro. Klub je osvajao trofeje, navijači su uživali. S vremena na vrijeme Edmundu bi recimo "pao mrak na oči" pa bi recimo potukao sa suigračem, u njegovom slučaju s Antoniom Carlosom. Onda je došao na red jedan od derbija koje je Palmeiras igrao sa Sao Paulom tamo 1994. godine. Sve je počelo nakon jednog starta. Edmundo se pridigao i krenuo. Sam protiv svih.

Udarao je redom, sve je rezultiralo općom tučnjavom. Onda je došla utakmica u Ekvadoru, u okviru Copa Libertadores. Tamo je zapucao penal, a onda je napao kamermana iza gola, razbio mu kameru. Četiri dana je ostao u hotelu, domaćini ga nisu puštali kući, intervenirala je vlada. U međuvremenu, ponovljeni sukobi s Luxemburgom bili su uobičajena stvar. Pet crvenih kartona u jednoj sezoni su potvrđivali priču kako je kod Edmunda samokontrola neki strani pojam.

Uskoro je Edmundo promijenio klub, ali ne i svoje navike. Sada je u dresu Flamenga, gdje mu društvo pravi Romario. Edmundo je u utakmici Supercope protiv Velez Sarsfielda opet zakuhao tučnjavu na terenu. Silne tučnjave, kaos na terenu, treninzima, sve će to ostati u sjeni prvog događaja koji će obilježiti njegovu karijeru.

Karneval mu je bio jako važan 

Karneval je bio nešto što Edmundo nikada nije propuštao, ali nakon jednog njegov život se počeo pretvarati u pakao. Nakon zabave u noćnom klubu tijekom karnevala, pijani Edmundo je sjeo u svoj Jeep Cherokee prije nego što se zabio u Fiat Uno u predgrađu Lagoa u Riju. Automobil, koji se kretao brzinom od 96 km/h u zoni dozvoljene brzine od 64 km/h, udara u Fiat. Fiat je završio na krovu, pa u najbližem stubu. Tri osobe su poginule. Dvije u Fiatu, jedna koja je bila uz Edmunda u njegovom vozilu.

Uplakani Edmundo dan kasnije optužen je za trostruko ubojstvo iz nehaja, a Flamengo mu je odmah jednostrano raskinuo ugovor. Samo 45 dana kasnije, Corinthians mu je pružio nadu. Dok su Edmundovi odvjetnici intervenirali u njegovo ime, trener se trudio i suigrači da ga vrate u život, nije išlo. Ostao je bez minute. I onda povratak u Vasco.

Bez puno minuta u Francuskoj

Gdje je onako baš eksplodirao, u pozitivnom smislu. 29 golova postignutih, javnost traži da bude u početnih 11 Zagalla. Iskusni Zagallo se nije dao slomiti. Edmundo je čak zvao privatno neke radio stanice u Brazilu kako bi u eteru "kukao" zbog minutaže koju nema SP 1998. godine. Očekivao je da će dobiti priliku u finalu, nakon svega što je prošao Ronaldo par sati ranije.

“Bili smo u susjednim sobama. Ustao sam od stola nakon ručka da odem u kupatilo. U tom trenutku, kroz otvorena vrata, vidio sam Ronalda kako ima konvulzije. Ležao je, a Roberto Carlos je bio na krevetu pored njega s uključenim televizorom. Imao je slušalice i nije ništa primijetio. Ronaldo je bio ljubičast, pjenio se na usta, tijelo mu se trzalo. Izjurio sam da pronađem liječnika, vratio se s Cesarom Sampaiom i uspio sam mu izvući jezik iz grla kako bi mogao disati. Ali Ronaldo je bio primoran da igra u finalu, iako mu nije bilo dobro. U jednom trenutku su rekli kako Ronaldo neće igrati te da ću ja ući umjesto njega. Otišli smo na stadion. Presvukli smo se, i kada je bilo vrijeme za zagrijavanje, Ronaldo je stigao, smiješeći se, rekavši: 'Igram. Gdje su moje stvari? Moram igrati.' Zagallo mi je izdaleka gestikulirao: 'Žao mi je, Edmundo, budi strpljiv.'"

Iako su svi znali do tada i više nego dobro kakav je Edmundo, nekim to nije smetalo. Recimo Cecchi Goriju, gazdi Fiorentine. Koja je u tom trenutku izgledala ubojito. Edmundo je u novoj sezoni s Fiorentinom krenuo prema vrhu, a na njenom početku iz Kupa UEFA-e s dva gola u Firenci izbacio Hajduk s golemom kvrgom posred čela, koju je tko zna gdje zaradio.

Ostavio ekipu radi karnevala 

On, Rui Costa i Batistuta žarili su i palili po Serie A i u veljači 1999. bili su na prvom mjestu. Međutim, Edmundo je imao u svom ugovoru jednu klauzulu koja je skupo koštala Fiorentinu. U jeku borbe za naslov, Edmundo je otišao kući. Na karneval. Batistuta se ozlijedio i Fiorentina je ostala bez titule.

"Bio je pravi čovjek ako vam je trebao netko za dobru zabavu. Ali za nešto osvojiti, ne nije bio pravi", tako je pričao legendarni Batistuta koji je bio ogorčen na Brazilca.

"Prestani se zajebavati i ponašaj se kao odrasla osoba. Ništa ti ne znači sav taj talent ako ti glava nije na mjestu. Uozbilji se", rekao mu je trener Trapattoni, ali ni njega Edmundo nije slušao. Edmundo je sve vrijeme boravka u Italiji razmišljao samo o jednom. O povratku kući. I onda je došao poziv Vasco da Game. Tamo ga čekao - Romario.

Romario je smatrao da mu je Edmundo uzeo mjesto u reprezentaciji na SP-u 1998. godine i zbog toga je ispred pisoara u svojem kafiću stavio njegovu fotografiju. Prepucavali su se preko medija.

"Nazvao sam ga da mi objasni zašto je to učinio, ali on je odbio. Nemam više razloga biti prijatelj s njim", rekao je Edmundo po povratku u Brazil. Romario mu je odgovarao također preko novina, pljuštale su i uvrede, a mediji su se više zabavljali time nego činjenicom da je Edmundo u 17 utakmica u brazilskom prvenstvu zabio 13 golova.

Rođendan i majmunu pivo

Tri mjeseca prije nastupa na Svjetskom klupskom prvenstvu koje je kao takvo prvi put organizirano u Brazilu, Edmundo će napraviti još jednu glupost. Na proslavi prvog rođendana svog sina organizirao je pravi cirkus. Na kraju je uslikan kako čimpanzi Pedrinhi daje pivo.

"Napravio sam u životu puno gluposti, a ovo je još jedna u nizu. Pokušavam biti pametniji i popraviti se kako bi moj sin imao boljeg oca", priznao je tada "O Animal".

Na klupskom SP, ekipa Vasca je stigla do finala, eliminiravši u polufinalu Manchester United. Nisu osvojili trofej, izgubili su na penale u finalu. Za mnoge je to bio posljednji trzaj Edmunda kao nogometaša na terenu. Sve poslije je bilo jako loše ili ništa Bilo ga je u Brazilu, Italiji, Japanu, ali nije ponudio ništa posebno. Za njega je bilo najvažnije da nije morao u zatvor za ono što se dogodilo 1995. godine.

Na kraju kada se igrao u Japanu, njegov brat Luis Carlos je ubijen. Njegovo tijelo je pronađeno u prtljažniku na periferiji Rija. U roku od nekoliko godina, umrli su i njegovi roditelji.

"Nikada se neću oporaviti. Dao bih slavu, karijeru, novac, sve, da ih imam sa sobom", rekao je par godina kasnije Edmundo.

“Sjećam se svakog trenutka svog nogometnog života, uglavnom zato što je tako brzo prošao”. Brzo i bez povratka. Života u kojem je sve bilo dostupno.