Nekada ždrijeb može tako biti okrutan. Neugodan, težak, igrače, klubove, reprezentacije često gura na rub. Nečega što se u tom trenutku zove "rat".
Ne u pravom smislu riječi, najviše psihološkom, iako je bilo i onih utakmice koja je po mnogima pokrenule neke promjene. Na ovim prostorima početkom devedesetih bilo je i onih utakmica koje su i danas ostale obilježene kao one koji su pokrenule raspad države pa i rat. Naravno, zavisno iz kojeg se kuta gledaju.
Zvanično, "Nogometni rat" je pojam, izraz nastao 1969. godine u Latinskoj Americi gdje je granica sporta i politike nekako uvijek bila tanka. Tamo gdje su pobjede bile nešto daleko veće, porazi jedna vrsta izdaje, tragedije. Tamo gdje su zbog poraza padale vlade, političari silazili s trona. Uostalom, znamo koliko je titula svjetskog prvaka značila tadašnjoj vlasti u Argentini 1978. godine.
Kako je nastao pojam "Nogometni rat"
Taj pojam "Nogometni rat" postao je i ostao naslov pojedinih knjiga. Poput recimo one poljskog novinara Ryszarda Kapuscinskog "Nogometni rat" koja otkriva posljedice strastvenog rivalstva dvije susjedne zemlje koje su baš voljom ždrijeba razigravale za odlazak u Meksiko 1970. godine.
U drugom krugu u istoj skupini su se našle selekcije El Salvadora i Hondurasa. Morali su igrati dva puta, odnosno na kraju tri, jer nije važilo pravilo gol razlike.
Priča opet ima svoju pozadinu i nije tako nogometno jednostavna. Salvador je puno manja od dvije zemlje, ali 1969. imao je gotovo dvostruko više stanovnika od Hondurasa, a čak 350 000 Salvadoraca ilegalno je emigriralo u Honduras tražeći zemlju i prilike. No, 1960-ih, honduraška vlada počela je obračunavati sa salvadorskim imigrantima - okrivljujući ih za pogoršanje ekonomske i političke situacije u zemlji, kao i oduzimanje i preraspodjelu zemlje. Situacija je došla do ruba, eksplozija je prijetila. Negdje u ovo vrijeme prije 56 godina, na rasporedu su bile utakmice.
Nesretna djevojka
U suštini, ovaj rat se vodio zbog zemlje, bilo je previše ljudi na malom prostoru. A vladajuća elita je u suradnji s medijima samo dolijevala ulje na vatru. U prvoj utakmici Honduras je na svom terenu slavio 1-0 golom Enriqua "Coneja" Cardona tada igrača Atletico Madrida. Gosti naravno nisu imali mira u hotelu, tijekom cijele noći, domaći navijači, ali ne samo oni stvarali su strašnu buku, gađali su i razbijali prozore. Nakon što je utakmica završena dogodilo se nešto strašno.
Amelia Bolanos mlada djevojka odbila je podnijeti poniženje koje je pratilo poraz od njihovih susjeda. Ustala je od televizora, otrčala do stola, izvadila očev pištolj iz jedne od ladica i upucala se u srce. Djevojka nije mogla podnijeti da vidi svoju zemlju poraženu u takvim okolnosti.
Novine El Nacional napisale su: "Mlada djevojka nije mogla podnijeti da vidi svoju domovinu na koljenima."
Država je iskoristila tragediju
Njen sprovod je bio televizijski prenošen, a predsjednik i njegovi ministri pratili su lijes, zajedno s igračima reprezentacije El Salvadora, koja se tog jutra vratila iz Hondurasa. Jednostavno vlast kao i svaka druga je igrala na ono najjaču kartu, kartu emocija. Možete samo zamisliti kakva atmosfera je pripremljena za revanš koji se igrao u San Salvadoru 15. lipnja. Žestoki neredi prije utakmice, vojska na ulicama i policija.
Pokušavali su zaštiti igrače gostujuće selekcije koliko je to bilo moguće. Igrači su na utakmicu odvezeni oklopnim vozilima Prve salvadorske mehanizirane divizije - što ih je spasilo od osvete i krvoprolića od rulje koja se provlačila duž rute, držeći slike nesretne djevojke.
Troje je poginulo u neredima prije utakmice. Vojska je opkolila stadion, a skupina naoružanih vojnika bila je uz teren. Honduraška zastava spaljena je pred bijesnom salvadorskom publikom. gostujući navijači su udarani i pretučeni u bijegu prema granici. Dvojica su ubijena. Deseci su završili u bolnici. Sto pedeset gostujućih automobila je izgorjelo. Granica između dvije države zatvorena je nekoliko sati kasnije. Na terenu je sve bilo gotovo u prvom poluvremenu, El Salvador je slavio 3-0.
"Imali smo veliku sreću što smo izgubili, inače bismo bili mrtvi“, rekao je izbornik Hondurasa Mario Griffin dok je njegova ekipa bježala kući.
Kada su se igrači i preživjeli navijači Hondurasa vratili kućama, krenule us priče, svjedočanstva koja za posljedicu imaju odmazdu. Organizirani napadi na ljude iz Salvadora koji su još uvijek živjeli u Tegucigalpi. Nažalost i tu je bilo mrtvih. Treća utakmica se igrala na neutralnom terenu, domaćin SP je bio domaćin tog susreta.
Morali su igrati treću u Meksiku
Prije putovanja u Meksiko na treću utakmicu, predsjednik Fidel Sanchez Hernandez pozvao je salvadorsku reprezentaciju u svoju kuću i počastio ih. Za izbornika je imao samo jednu poruku:
"Stranac si, ali kao stranac moraš štititi nacionalne boje Salvadora onako kako bi to učinio da si rođen ovdje".
U to vrijeme na klupi El Salvadora je bio Argentinac Gregorio Bundio. Da drama bude još veća, u trećoj utakmici El Salvador je slavio 3-2, Mauricio "Pipo" Rodríguez je zabio u 111. minuti.
"Znao sam da oni nemaju vremena da izjednače. Da je to gol za pobjedu", pričao je godinama kasnije Pipo. Bundin je objašnjavao kako je njegova ekipa slavila jer je imala spremne kopačke, nove za teren u Meksiku, te kako nisu jeli ništa u hotelu bojeći se trovanja.
"Osjećali smo patriotsku dužnost da pobijedimo za svoju zemlju. Možda smo se svi plašili poraza, jer u onim okolnostima bi to značilo da smo osramotili sve koji navijaju za nas do kraja života, da smo ih izdali. A nismo znali da koliki će povijesni značaj da ima taj treći gol. Da će ga koristiti kao simbol rata", rekao je jednom prilikom za BBC, pomenuti Pipo Rodríguez.
Uskoro počinje rat
Još tada dok su se igrači pripremali za treću utakmicu, El Salvador je prekinuo diplomatske odnose s Hondurasom, strani mediji su pisali kako Honduras odgovorio protjerivanjem 15.000 građana El Salvadora nakon utakmice.
"Stranci su smatrali da je taj treći gol započeo rat. Ali, rata bi bilo sve i da nije bilo tog gola" dodaje Pipo.
U danima nakon utakmice, pogranični incidenti postali su sve češći, ali pravi rat će zvanično početi 14 srpnja. Kada klasični avioni prenamijenjeni počinju izbacivati smrtonosni teret na honduraške ciljeve. Honduras je uzvratio vlastitim zračnim napadima, ironično, okupljajući Salvadorce koji žive u zemlji na nogometnim stadionima.
Salvadorska vojska odmah je napredovala prema Tegucigalpi i pokrenula napade na glavnu cestu koja povezuje dvije zemlje. Honduras je uzvratilo strateškim bombardiranjem rafinerija nafte i glavnih središta moći u Salvadoru.
Gol je ipak bio stvar sportskog ponosa
Na kraju je proglašen prekid vatre koji je stupio na snagu 20. srpnja. Iako je rat trajao kratko, službeno je trajao nešto više od četiri dana, odnosno stotinjak sati, broj žrtava je bio užasno veliki. Prema procjenama, poginulo je između 4000 - 6000 osoba, bilo je 12.000 ranjenih, veliki broj Salvadoraca koji su živjeli u Hondurasu se zbog nesigurnosti vratio kući. Godinama poslije granice su bile zatvorene, dok je El Salvador prošao kroz teški građanski rat koji je trajao od 1979. do 1992. godine.
"Za mene će taj gol uvijek biti stvar sportskog ponosa. Ali siguran sam da su političari iskoristili tu pobjedu da veličaju sliku El Salvadoru", mišljenja je Pipo Rodríguez. El Salvador se još jednom pojavio na Svjetskom prvenstvu, 1982. godine. Honduras je bio na istom (u skupini s Jugoslavijom), kasnije su povezali nastupe u Južnoj Africi i Brazilu. A ždrijeb kao ždrijeb. Spajao ih je godinama poslije, baš kao i sada na Gold Cupu. U skupini, 21. lipnja na stadionu u Houstonu snage će odmjeriti ove dvije selekcije.
