Italija je tog šestog studenog zaigrala na Koševu i puno toga promijenila

Bila je utakmica u Tirani protiv Albanije, bila i u druga u Zenici, ali su stvari bile daleko od idealnih. Zemlja izašla iz surovog, krvavog rata se oporavljala, svi su živjeli i ono što je važno u ovom tekstu su igrali za sebe. Tri lige s kombinirano 56 klubova, tadašnji savez s sjedištem u Sarajevu je bio priznat od FIFA-e ne i UEFA-e. O nekoj zajedničkoj ligi nije bilo ni govora, dok su prave, velike utakmice reprezentacije na domaćem terenu u tom trenutku bile pod upitnikom, ili serijom upitnika. Bez obzira na to što se BiH našla u ždrijebu za SP 1998. godine.

U ždrijebu za SP 1998

Skupina s Danskom, Hrvatskom, Grčkom i Slovenijom nije nudila nekog prostora za optimizam, jer tadašnji izbornik Muzurović nije mogao sklopiti najbolju selekciju. Većina onih koji su pratili nogomet, mediji, novinari, nikada nisu bili sigurni tko će zaigrati za BiH. Neki su već tu, dali pristanak, neki su čekali bolja vremena.

Za one koji ne znaju nekada su se selekcije sudionice skupine nekih kvalifikacija međusobno dogovarale oko rasporeda, sastanci su često znali biti dugi, teški, tražili su se kompromisi. Kako bi se "sastavio" raspored. Za skupinu I, sastanak je održan u veljači 1996. godine. BIH je u tim trenucima imala na raspolaganju stadion Koševo koji je obnovljen za "Atletski miting solidarnosti". Koji je u Sarajevo doveo tadašnji prvi čovjek IAAF-a Primo Nebiolo. Talijan.

To je bio tada veliki sportski događaj na kojem su između ostalog nastupili Hicham El Guerrouji, Charles Austin, Maksim Tarasov, William Tanui, Ludmila Engquist, Yekaterina Podkopayeva, Zhanna Pintusevich-Block. Miting je održan 9. septembra, u dnevnom terminu od 15 sati jer reflektori nisu još uvijek bili u funkciji.

Ponuda je bila da BiH zvanično bude gost u prvih nekoliko kola 

Znali su u delegaciji BiH da će teško proći bilo kakva priča o tome da BiH recimo u prvom kolu zaigra na svom terenu protiv bilo koga, pa je jedini cilj bio privoljeti ostale sudionike da oni u prvoj polovini kvalifikacija, tamo negdje do travnja, svibnja 1997. godine, budu domaćini u svakoj utakmici.

Tako je recimo BiH u prve tri utakmice trebala igrati u gostima kontra Grčke, Hrvatske i Slovenije. Hrvati, Danci, Grci i Slovenci su pristali na taj uvjet, kao i na prijedlog da U21 selekcija BiH u ovoj skupini igra kvalifikacije za Europsko prvenstvo, iako nije bila član UEFA-e.

Italija bi došla u Sarajevo

Međutim, Hrvatska je iznenada — navodno na zahtjev Ćire Blaževića — promijenila svoju odluku i insistirala je da je BiH koja u drugom kolu igra utakmicu kao domaćin, Hrvatsku ugosti na nekom neutralnom terenu.

To je samo bio jedan od poteza Hrvatskog nogometnog saveza koji je imao želju da protiv BiH odigra prijateljsku utakmicu koja bi baš kao i taj atletski miting imala predznak neke "mirovne utakmice" koja bi se odigrala ali pod uvjetima na kojima su insistirali alfa i omega ovog saveza Vlatko Marković i Ćiro Blažević, obojica rođena u BiH. Za utakmicu u kojoj će selekcije igrati u dresovima s grbom, na kojima će biti intonirane himne nije bilo govora.

"Prilikom jednog od brojnih susreta s Matarreseom u Rimu zamolio sam ga za uslugu. Pitao je: "Što želiš?" Rekao sam mu da reprezentacija Italije gostuje u Sarajevu i odigra utakmicu s BiH. Gledao me malo začuđeno, a kada sam ponovio što želim, rekao je: "Naravno, samo termin utakmice da nađemo". Prvi plan je bio 6. ožujka, što bi značilo da BiH možda i zaigra od početka ciklusa kao domaćin.

Nakon Bologne, Matarese je potvrdio 

Kako Hrvatska i BiH nisu uspjele pronaći dogovor, utakmica protiv Italije je ostala "želja", a kvalifikacije za SP u Francuskoj, BiH je otvorila u dalekoj Kalamati. U dnevnom terminu, na plus trideset i više, Grci su slavili 3-0. Sljedeću utakmicu BiH je kao domaćin igrala 8. listopada 1996. na stadionu Dall Ara u Bologni. Nije bilo iznenađenje s obzirom na to da je legendarna, pokojna Mira Poljo živjela u Bologni. Kiša je skoro prijetila da pokvari planove Ćire Blaževića, atmosfera među igračima je bila daleko od idealne. Završilo je 1-4.

Iako je već prvi čovjek Talijanskog saveza Antonio Matarese navodno nakon posljednjeg propalog sastanka dva saveza u Zagrebu, Pušini potvrdio dolazak, konačni potvrda je stigla u Bologni.

"I kada smo zakazali konačan termin utakmice s Talijanima, bilo je blagih problema. Postavljalo se pitanje treba li nam taj meč pet dana uoči gostovanja u kvalifikacijama kod Slovenije. Rekao sam igramo s Italijom, nema više odgađanja. Možemo i izgubiti u Ljubljani. Nema problema, pričao je Pušina.

Poseban termin, nije smetalo 

Termin je bio 6. studenoga, srijeda. Nije bio zvanični za igranje prijateljskih utakmica. Tri dana prije utakmice u Ljubljani Slovenija - BiH. Tog dana u Italiji su se igrale utakmice Kupa, Sacchi nije mogao računati na Nestu, Costacurtu, Amadea Carbonija ni Christiana Panuccija. Ali to je i dalje bila reprezentacija s Gianfrancom Zolom, Enricom Chiesom, Dinom Baggiom, Robertom Di Matteom, Fabriziom Ravanellijem te kapetanom Paolom Maldinijem, koji je osobno insistirao da bude u avionu za Sarajevo.

Utakmica je igrana u dnevnom terminu, Italiju je dočekalo krcato Koševo s uređenim terenom. Sve je izgledalo normalno, iako to još uvijek nije bilo. BiH je slavila 2-1. Salihamidžić i Bolić su bili strijelci za BiH, Chiesa za Italiju. Mnogi su u to vrijeme pričali da se radilo o prijateljskoj, humanitarnoj utakmici, da je Italija "pustila", iako je nakon poraza Sacchi podnio ostavku.

"Ne samo da smo odigrali utakmicu, ne samo da smo ih pobijedili, ne samo da su došli s najjačom reprezentacijom, nego su nam dali jako veliku financijsku pomoć, mislim tada dječjoj pedijatriji, tj. kirurgiji i dječjem selu u Sarajevu. Bila je to ogromna materijalna pomoć, a Olimpijski komitet i Nogometni savez Italije financijski su pomogli i obnovu reflektora na stadionu Koševo. Utakmica je pogodovala i otvaranju aerodroma Sarajevo, te je prvi civilni let poslije rata bio upravo dolazak reprezentacije Italije s nogometašima i 300 gostiju njihovog saveza, novinara i navijača. Sve što je Italija mogla učiniti tada, učinila je. Ne postoji način da im se adekvatno zahvalimo. Dozvolili su nam i da budemo domaćini utakmica u kvalifikacijama za SP u Bologni, dok nismo dobili zeleno svjetlo da igramo na tlu svoje zemlje. To je iskreni prijateljski odnos, trenuci koji se ne mogu zaboraviti, jer Talijani su pokazali ljubav i srce prema građanima BiH i N/FSBiH", reći će godinama poslije u jednom razgovoru za Anadolu Agency Jusuf Pušina, prvi predsjednik NS BiH.

" Ja ovu utakmicu tretiram kao humanitarnog karaktera i dugujemo jednu veliku zahvalnost Olimpijskom komitetu i Nogometnom savezu Italije što su nam omogućili da igramo zvanično prvu utakmicu u BiH, odnosno Sarajevu. Najveći pobjednik je Italija, bez obzira na rezultat koji je bio. Ona jeste značajna i odjeknula je u svijetu. Reprezentacija Italije bila je za svaki respekt, dovela je dobar tim. Međutim, naši igrači su bili nadahnuti, inspiracija je bila ogromna i golovima Bolića i Salihamidžića pobijedili smo jednog velikana", reći će Fuad Muzurović koji je također kao važnu osobu u organizaciji ove utakmice izdvojiti i Stjepana Kljujića.

Poslije Italije sve je bilo drugačije

Nakon tog 6. studenog niša nije bilo isto. Reprezentacija BiH je savladala Sloveniju za povijesne prve bodove u kvalifikacijama. Drugog travnja 1997. godine na Koševo je stigla Grčka i to je bila prva domaća utakmica BiH ikada u kvalifikacijama. BiH je ciklus zaključila s tri pobjede, do kraja je razbila Dansku na Koševu 3-0, dok je ciklus zaključila još jednim trijumfom nad Slovenijom. 

Ove dvije selekcije će kasnije odigrati još pet utakmica. Dvije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2020. godine, dvije u Ligi nacija i jednu prijateljsku na početku mandata Sergeja Barbareza. Niti jedna od tih utakmica nije imala svoju težinu kao ova naredna, ali i ta prva je ostala strašno važna. Jer, tko zna kako bi se stvari razvijale da Italija nije došla u Sarajevo te 1996. godine.