Anfield 1989: Zadnji šut, gol Thomasa, trenutak koji je razdvojio Arsenalovu agoniju od ekstaze

Igrač Arsenala, Kevin Richardson je ostao ležati na terenu. Liječnička ekipa je ukazivala pomoć, dok je semafor na Anfieldu otkucavao posljednje minute. Već je došao do 89. Nitko u tom trenutku ne zna koliko će se još igrati. John Barnes u prolazu bodri Johna Aldridgea. Steve McMahon svojim suigračima pokazuje prst, igrat će se još jedna minuta. Arsenal vodi 1-0, ali je Liverpool u tom trenutku prvak. Arsenalu treba trijumf od dva gola razlike. Izgleda nemoguće, pjesma domaćih navijača odjekuje.

Gol u zadnjoj sekundi

Redsi izvode slobodan udarac. Bunare jedni pa drugi, ali recimo Grobbelaar iako može ne zadržava loptu. Ona dolazi do Barnesa koji bespotrebno ide prema golu Arsenala. Richardson hramlje, ali se vraća i intervenira ispred Johna. Posljednji su sekundi. Lukić šalje loptu za Dixona, ovaj dugom loptom pronalazi Smitha. Alan vidi krajičkom oka Michaela Thomasa koji trči poput najvećih sprintera. Lopta mu skoro bježi, pa se vraća, šutira "četvrtica" Topnika, provlači loptu pored Grobbelaara. Lopta je mreži. Kakav kraj sezone, petak 26. svibnja. Datum koji je za sva vremena obilježio engleski nogomet. Nakon 18 godina Arsenal je ponovo prvak. U zadnjoj sekundi, u zadnjem šutu, zadnjem dodavanju.

Trenutak koji će se više nikada neće ponoviti, trenutak o kojem se pisalo u knjigama, trenutak koji je stavljao u scenarije filmova. 42.000 gledatelja na licu mjesta i 12 milijuna gledalaca na televiziji vidjelo je jedan od najdramatičnijih vrhunaca u povijesti engleskog nogometa.

Ostavljena za kraj sezone, nitko nije vjerovao u Arsenal

Utakmica koja se trebala igrati 22. travnja, u okviru 35. kola, ali nije. Sedam dana ranije dogodila se velika katastrofa na Hillsboroughu, bilo je veliko pitanje u kojem će smjeru stvari ići. Neki su razmišljali o prekidu lige. Zato je taj susret ostavljen kao posljednji na kraju sezonu. Valjda nitko nije očekivao da će situacija postati tako dramatična.

Zbog Hillsborougha su stvari u rasporedu poprilično poremetile, Arsenal je izgubio od Derbyja i remizirao je s Wimbledonom, dok je Liverpool slavio lagano dva puta, 2-0 protiv Queens Park Rangersa i 5-1 kontra West Ham Uniteda. U tom trenutku Liverpool je na tabeli imao 76 bodova, tri više od Arsenala. Topnici su mogli do titule ako ostvare trijumf s dva ili više golova razlike, ako slave točno s dva opet su prvaci zbog više postignutih golova. Do tog trenutka su zabili pet više. Liverpoolu je svaki drugi rezultat išao u korist. Znači i poraz od jednog gola razlike.

Liverpool stvarno jak 

Sezonu ranije Liverpool je uzeo titulu prvaka. Ekipa je osvojila devedeset bodova, zabila 87 golova i ostavila Manchester United na plus devet. Ni poraz u finalu FA Cupa od Wimbledona nije kvario dojam. Navijači Liverpoola imali su i više nego dovoljne razloge za optimizam uoči sezone 1988/89. Zvijezde iz prethodne sezone su ostale, s tim da se Italije vratio Ian Rush. Alan Hansen, Irci Staunton, Houghton, Whelan, žestoki momci, uz napadača koji je te sezone vukao Redse, Johna Aldridgea. Onda John Barnes, Peter Beardsley uz legendarnog Brucea Grobbelaara. Jedna od možda ponajboljih ekipa Liverpoola svih vremena.

"Kad sam vidio rezultat utakmice Liverpool - West Ham 5-1, znali smo da nas čeka nemoguća misija. Pobijediti Liverpool na Anfieldu teško, pa još dva razlike. Nemoguće. Valjda smo i zato bili opušteni", nakon mnogo godina kasnije u jednom dokumentarcu je pričao devetka Arsenala, Alan Smith.

Arsenal prežaljen

Međutim, mučio se Liverpool te sezone. Početkom godine nakon poraza na Old Traffordu, Liverpool je bio sedmi na tabeli s 28 bodova nakon 19 utakmica, sa sedam pobjeda, sedam neriješenih rezultata i pet poraza. Ali onda je krenula serija. Niz bez poraza koji je trajao do svibnja. Na svom terenu nisu izgubili dva razlike tri godine!

Valjda je zato Arsenal bio prežaljen. Čak je i komentator utakmice protiv West Hama pričao o tome kako su Redsi obranili naslov. Međutim, jedan drugi čovjek je imao neke svoje planove. Škot na klupi Arsenala. Graham je svojim igračima dao dva dana odmora nakon remija s Wimbledonom. Raspoloženje na treningu bilo je opušteno i ekipa je otputovala u Liverpool na dan utakmice što je bilo za većinu iznenađenje.

Tijekom putovanja autobusom, Graham je svojim igračima pokazao video uspješne ekipe Arsenala iz sezone 1970.-71. kako bi inspirirao i motivirao svoje igrače. Nakon popodnevnog odmora, čaja i tosta, Graham je pojasnio igračima Arsenala kako će igrati. Izabrao je defenzivu, odlučio se braniti s pet igrača što nije bio čest slučaja Arsenala te sezone.

"Svi su mi govorili da moram otići tamo i, od samog početka, izaći i napasti ih. Rekao sam 'ne, pokušat ćemo biti oprezni'. Jedino što nisam očekivao je da će i Liverpool razmišljati slično. Rekao sam da će biti nervozni ako postignemo gol i da će morati krenuti na nas. Rekao sam da ćemo onda postići drugi gol, a uz malo sreće možda čak i treći. U svakom slučaju, svi su me gledali kao da sam lud!"

Nula na poluvremenu, jedan razlike i jedan napad

Na poluvremenu je bilo 0-0, Arsenal skoro da i nije prišao golu Liverpoola. Jedan pokušaj Boulda.

"Briljantno momci! Baš ono što sam želio. Sada samo trebamo još malo pritisnuti i taj prvi gol će doći. Onda ćemo dati drugi, a možda i treći". Mi igrači smo gledali, kao da smo se pitali pogledima, je li ovaj nešto pio? Ali smo na teren izašli puni vjere. I onda taj slobodan udarac. Moj udarac glavom, izgledalo je kao rutina, ali nije baš prolazilo te sezone. Igrači Liverpoola su tražili da se gol poništi, sudac je pokazao na centar. Sjećam se kako sam u svlačionici uz čašicu šampanjca govorio suigračima da se povučemo, oprostimo, jer nešto bolje od onoga što se nama desilo se jednostavno ne može ponoviti. Kako može biti bolje od ovoga?“

Strijelac drugog gola, Michael Thomas je godinama vrtio film, za njega je sve bilo u tom trenutku usporeno, strah da će ga Ray Ray Houghton stići.

"Uvijek kada se sjetim tog trenutka, prolaze me trnci. Uvijek nekako mislim gledajući opet, vraćajući film, Ray Houghton mi stiže, zaustavlja. Znam da sam razmišljao o Bruceu kao velikom golmanu, čekao sam da prvi napravi neki potez. Čim je on to uradio, ja sam znao što moram. Veoma sam ponosan na taj trenutak, na ono što sam postigao jer su to bili momci s kojima sam odrastao u omladinskoj školi Arsenala.

Graham udario temelje jakog Arsenala

Kada je George Graham preuzeo mjesto menadžera Arsenala, ovaj klub nije osvojio trofej sedam godina. Za osam godina dva puta je bio prvak s Arsenalom. Uzeo je dva Liga Kupa, jedan FA Kup i Kup Kupova. Sve je počelo tog 26. svibnja.

Za navijače Liverpoola i Arsenala, razlika između Thomasovog gola i promašaja bila je razlika između agonije i čiste, nepatvorene ekstaze s druge strane. Za milijune drugih koji su gledali uživo na televiziji, to je bio najdramatičniji sportski trenutak te ili bilo koje druge godine.

"Kada sam se pridružio Arsenalu dao sam sebi tri godine da osvojim titulu i to sam rekao i medijima. Znao sam da mi je potrebno to vrijeme da oblikujem svoj tim. Mnogo igrača je otišlo, a ja sam se trudio dovesti nove. Imali smo odličan omladinski pogon. David Rocastle, Tony Adams, Paul Merson, Niall Quinn, Michael Thomas, Kevin Campbell, ovi momci i mnogi drugi, već su bili u klubu. Ja sam ih samo doveo u prvi tim i zadržao ih tamo. Imao sam odlično znanje o nižim ligama iz vremena provedenog u Millwallu, pa sam doveo Nigela Winterburna iz Wimbledona, Stevea Boulda i Leeja Dixona iz Stokea, te Kevina Richardsona - velikog "kvartera" s fantastičnim stavom - iz Watforda. Anfield je bio kulminacija sveg našeg rada iz prethodne tri sezone. Zapravo, postojala je rasprava da je Liverpool bio bolji tim tijekom sezone. Ali te noći sam vjerovao da ćemo pobijediti. Moji igrači su bili zaista fleksibilni – tako da sam mogao mijenjati taktiku. Svi su mislili da trebamo napasti, ali sam rekao svojim momcima da samo trebaju otići na poluvrijeme bez primljenog gola i da će šanse doći tek onda. Na Anfieldu se sve savršeno poklopilo. I, za mene, to je vjerojatno bila moja najbolja noć kao menadžera", govorio je godinama poslije Graham.

Od tog trijumfa na Anfieldu do danas Arsenal je izrastao u jedan od najvećih klubova Engleske. Osvajao je trofeje, naslove bez poraza, ali opet je došla suša koja traje 22. godine. Sada su blizu, može biti opet biti dramatično kao i te 1989.godine, samo je pitanje kojim smjerom će ići do kraja Mikael Arteta. Nekako se ne možemo oteti dojmu, da ide sličnim kao i George Graham.