Italija je savladala Portugal u prijateljskoj utakmici 27. veljače 1949. godine. Kapetani Valentino Mazzola i Francisco "Xico" Ferreira su se pozdravili, bili su veliki prijatelji. "Xico" je "provukao" Valentinu ideju da njegova Benfica odigra prijateljsku utakmicu protiv moćnog Torina. Izuzetno je cijenio i poštovao ekipu Torina, protiv koje se želio oprostiti.
Utakmica je bila zakazana za utorak, 3. svibnja 1949. Torino je dobio dozvolu od Saveza da utakmicu protiv Intera pomakne na 30. travnja. Iako je talijansko prvenstvo bilo u samoj završnici, u Portugal je putovala najbolja ekipa.
Četiri kola prije kraja Torino je bio četiri boda ispred Intera, bez poraza u posljednjih 18 utakmica i neporažen kod kuće u 93 susreta. Na utakmici protiv Intera Mazzola je s upravom sklopio dogovor. Ako ne izgube, putuju u Lisabon. Završilo je 0-0.
Torino je u Lisabonu dočekalo 40.000 gledatelja. Melão je zabio dva puta, Arsénio i Rogério Pipi su pogodili po jednom, dok su strijelci za Torino bili Ossola, Bongiorni i Romeo Menti, Benfica je slavila 4-3. Utakmica je kako se to kaže, bila baš prijateljska.
Dan kasnije, ekspedicija Torina se ukrcala na avion, ukupno 31 član posade, 18 igrača, stručni stožer, pet trenera, trojica novinara, četiri člana posade i vođa puta. Plan je bio prvo se spustiti se Barcelone, pa nastaviti za Torino.
Oblaci do zemlje, željezna kiša
Avion model Fiat G.212 poletio je s aerodroma, u Barcelonu je sletio oko 13 sati. Rezervoar je dopunjen Sve je išlo po planu, ali kiša ne pita kada će pasti. I kako će padati. Gusta magla, jaka kiša, uvjeti su kako se avion približavao zračnom prostoru Italije su bili lošiji. Oblaci su skoro dodirivali zemlju, vidljivosti bila sve manja.
Nešto prije 17 sati iskusni pilot Pierluigi Meroni započeo je spuštanje; jedan od orijentira trebala mu je biti bazilika Superga, crkva koju je u 18. stoljeću na brdu iznad Torina dao izgraditi Eugen Savojski. Primio je izvještaj o vremenu s aerodromskog tornja i u 16:59 im poručio da se vide uskoro i da mu pripreme kavu. U 17:03 avion je skrenuo prema lijevo, izravnao se za slijetanje i udario u baziliku.
Neki čudan zvuk
Neki gosti restorana koji se nalazio gotovo na trgu čuli su čudan zvuk. Zvučalo je kao da se neki super jaki, super brzi automobil približava trgu.
Odjednom se ta buka pretvorila u još jedan suh, nedefiniran zvuk. Zatim ništa. Neki od tih ljudi, više znatiželjni nego uznemireni, napustili su restoran. I odmah su shvatili da se moralo dogoditi nešto izuzetno ozbiljno. Zapravo, automobil je vrtoglavom brzinom dolazio s trga i zaustavio se, naglo kočeći, ispred restorana. Vrata su se naglo otvorila i čovjek je izašao, očajan, vičući:
"Avion, srušio se iza Bazilike. Moramo pozvati! Moramo pozvati pomoć." Zatim je ušao u restoran i pojurio do telefona da obavijesti vatrogasce u Torinu. Bilo je 17:12. “
Istraga je bilo više, jedni su tvrdili kako je zakazala tehnika, drugi su tvrdili kako su vremenski uvjeti učinili svoje. Ali niti jedna ništa nije mogla promijeniti. Svi putnici su poginuli. Neka tijela je bilo skoro nemoguće identificirati. Užas, strava, nevjerica.
Bilo je i onih koji se mogu nazvati svjedocima katastrofe. Jedan od njih je zidar Amilcare Rocco. Avion je proletio nekoliko metara iznad Roccovog vrta prije nego što se srušio. Zidar je bio u svojoj maloj kući, koja je bila vrlo blizu mjesta katastrofe. Potresla ga je buka pada. Istrčao je van na vrijeme da vidi veliki bljesak koji je na trenutak osvijetlio sivo nebo. Zatim je ugledao stup gustog, crnog dima kako se diže nezaustavljivo.
Prestravljen, viknuo je:
"Avion! Avion se srušio u vrtu Bazilike".
"Vidio sam ogroman plamen i usred vatre crne krhotine. Ne, ne, svi su mrtvi. Osim pucketanja plamena, nijedan glas se nije mogao čuti. Sve je bilo tiho. Moja sestra, koja je utrčala sa mnom u vrt, kaže da je u prvim trenucima čula nešto poput slabog jauka; ali nije sigurna. Mislim da nismo imali vremena ni razmišljati o smrti. Naravno, bio sam jedan od prvih koji je stigao do telefona. Pokušavali smo pomoći, ali nismo mogli ništa napraviti. Olupine aviona, dim, na svakom koraku", pričao je Rocco.
Novinar, bivši izbornik je identificirao poginule, svoje igrače
Vittorio Pozzo legendarni izbornik talijanske reprezentacije u to vrijeme novinar torinske La Stampe nije putovao u Lisabon. Odluka da putuje u London, kako bi gledao finale FA Cupa mu je spasila život. Među prvima se probio na mjesto nesreće. Poznavao je igrače Torina, vodio ih je u reprezentaciji, mogao je na licu mjesta uraditi ono što se mora. Identificirati ih, raspoznati. Desetorica su igrala za reprezentaciju
"Torina više nema. Nestao je, spaljen, sravnjen. Tim koji umire, svi zajedno, u punoj snazi, sa svim starterima, sa svojim rezervama, sa svojim maserima, sa svojim trenerima, sa svojim menadžerima, sa svojim komentatorima. Kao jedan od onih vodova hrabrih ljudi koji su u ratu izašli iz rovova, sa svojim oficirima, u punoj snazi, i nitko se nije vratio".
U 21:45, javni tužilac je, zajedno sa Pozzom, plačući zbog bolnog zadatka koji mu je povjeren i drugima, ušao u sobu u kojoj su se nalazila unakažena, skoro izgorena tijela. Za neke je identifikacija bila gotovo vrlo brzo za druge je bilo potrebno pronaći neki lični predmet za identifikaciju.
U nesreći su poginuli: igrači Valerio Bacigalupo, Aldo Balarin, Dino Ballarin, Emilio Bongiorni, Eusebio Castigliano, Rubens Fadini, Guglielmo Gabetto, Ruggero Grava, Giuseppe Grezar, Ezio Loik, Virgilio Maroso, Danilo Martelli, Valentino Romeo Franco Mazzo, O. Mario Rigamonti i Giulio Schubert; treneri Egri Erbstein i Leslie Levesley; maser Ottavio Cortina; i izvršni direktori Arnaldo Agnisetta, Andrea Bonaiuti i Ippolito Civalleri.
Tragedija, sve nestalo u jednom trenutku
Poginula su i trojica najboljih italijanskih sportskih novinara: Renato Casalbore (osnivač Tuttosporta), Renato Tosatti (Gazzetta del Popolo) i Luigi Cavallero (La Stampa). Stradali su i članovi posade Pierluigi Meroni, Celeste D'Inca, Celeste Biancardi i Antonio Pangrazi.
Tko je preživio iz te ekipe? Drugi golman Renato Gandolfi koji je ustupio mjesto Dinu Ballarinu, Sauro Tomà koji je utakmicu u Lisabonu propustio zbog ozljede koljena i Luigi Gandolfi jedan od mladih igrača. Tvorac ove ekipe, Ferruccio Novo nije letio u Lisabon zbog upale pluća.
Valentino Mazzola, koji se u subotu, 30. travnja navečer, pridružio timu u Milanu nazvao je Gazzettu da novinaru Nini Oppiju kaže:
"I ja sutra odlazim, žao mi je, ukrao sam ti mjesto u avionu, još uvijek imam blagu temperaturu, ali sam obećao svom prijatelju Ferreiri da ću biti tamo". Jedna, samo jedna u nizu tragičnih priča. Ili recimo ona u kojoj je Alda Balarin molio čelnike kluba da na put povede svog mlađeg brata Dina koji je u to vrijeme bio treći golman.
Ekipa ispred svoga vremena
Deset godina nakon što je Ferruccio Novo došao na čelo kluba i krenuo stvoriti nešto će u povijesti ostati upisano posebnim slovima - "Il Grande Torino". On je iz Varesea uskoro doveo Franca Osolu, sjajno brzo lijevo krilo, a sezonu kasnije privolio je na prelazak čak petoricu novih nogometaša, među kojima je bio i Juventusov trojac: Alfredo Bodoira, Felice Borel i Guglielmo Gabetto.
Kada su 1942. iz Venecije u paketu stigli Riječanin Ezio Loik te Valentino Mazzola (Sandrov otac), Torino je bio spreman za velike stvari. Svoj veliki doprinos je dao i Egri Erbstein koje tih godina nije bilo lako raditi kao Jevrej u Mussolinijevoj Italiji. Ipak, treba reći kako je stvaranju ovog Torina na ruku išla ona baš Mussolinijeva da su nogometaši važniji za Italiju na terenu, nego na ratištu. U sezoni 1942-43 Torino postaje prvak, imali su bod više od Livorna.
U četiri sezone 13 poraza
Dvije godine se nije igralo zbog rata, u prvoj poslije rata su obrani titulu. Sad su imali tri boda ispred Intera. I gol razliku 65-18. Sljedeće su bili baš efikasni. 104 gola u 38 utakmica, Juventus je ostao kratak deset bodova. Kako je rasla efikasnost ekipe iz sezone u sezonu, tako je bila veća bodovna prednost. U sezoni 47/48 Milan je zaostao 14 bodova. Inter je bio nešto bolji rival u borbi za petu vezanu titulu. U četiri sezone ekipa je izgubila samo 13 utakmica u prvenstvu.
Erbstein i Borel, koji će kasnije preuzeti trenersku palicu su izgradili jedan novi sustav 3-2-2-3, koji je u Engleskoj upravo predstavio Herbert Chapman. U Torinu je to bila famozna "sistema" - talijanska inačica WM-a. U toj priči bilo je važno da se kreću čitavim terenom. Da svi sudjeluju u igri. Kratka i brza dodavanja, stalne rotacije i čuveni povik kapetana Mazzole "Andiamo!“
Il Grande Torino ekipa, igrači, treneri svi su bili ispred svog vremena. Spremni da Torinu dovedu na vrh, spremni da vladaju s reprezentacijom Italije. I tragedija u kojoj je sve nestalo. Tragedije nakon koje više ništa nije bilo isto u talijanskom nogometu. Tragedija koja je sigurno velikim dijelom promijenila tok i europskog nogometa.
