Šetao je kokošku i protivničke igrače

Netko će reći kako je upravo on bio George Best talijanskog nogometa. Međutim, Luigi "Gigi" Meroni je bio neka druga vrsta ličnosti. U njegovom životu nije bilo toliko žena i alkohola kao recimo u životu slavnog Sjevernog Irca.

Gigi je u slobodno vrijeme bio umjetnik koji je slikao i pisao poeziju. Dizajnirao vlastitu odjeću sa svog nepretencioznog potkrovlja u centru Torina. I možda je bio čudniji od Besta kojem vjerojatno nikada na pamet ne bi palo da za kućnog ljubimca ima, pazite kokošku.

Gigi je svoju zvao jednostavno "Kokoš". I nije bilo neobično vidjeti ga kako se šeta Torinom vodeći je na povodcu. Ili se recimo odmara na plaži. I to nije sve. Povremeno bi se maskirao u novinara, pa je radio ankete pitajući slučajne prolaznike što misle o Meroniju.

Imao je svoja pravila

Neki su ga ljudi apsolutno voljeli, neki drugi - kao što se moglo očekivati u prilično konzervativnom okruženju kakva je bila Italija u šezdesetima, jednostavno ga nisu mogli podnijeti.

U vrijeme kada se Meroni " furao " na Beatlese, kada je pomalo ličio na Ringo Stara, kada je na terenu spuštenih štucni održavao pomalo ljubavnu vezu s loptom.

S toliko strasti, driblinga je uništavao, lomio protivničke igrače, u vrijeme vladavine Helenija Herrere, u vrijeme kada su na suprotnim stranama bili takvi igrači kao što su Sandro Mazzola, Gianni Rivera ili onaj drugi Gigi, Riva.

I tko zna kako bi njegova karijera završila, koliko bi trajala i što bi još uspio napraviti da se nije dogodila tragedija. Tragedija u kojoj je tragično izgubio život, koji je ustvari bio tek na početku. Imao je samo 24 godine.

Priča o Luigiju Meroniju - Gigiju, bezvremenskom miljeniku navijača Torina i Genove bila je takva da jednostavno nije mogla završiti drugačije. Od samog početka, kada je počeo igrati nogomet, išao je svojim putem, ne želeći igrati po pravilima, prije svega mislimo na ona pravila van terena. Jednostavno nije želio. Imao je svoja.

Prvo je zaludio navijače Genoe

Luigi "Gigi" Meroni je rođen na jezeru Como, kao drugo od troje djece koje je morala odgajati samohrana majka. Otac je preminuo kada je mali Luigi imao samo dvije godine. I dok se majka trudila kako bi svojoj djeci osigurala kakvo - tako djetinjstvo, Luigi je bio spreman raditi sve što je mogao kako bi pomogao majci, obitelji.

U međuvremenu je počeo igrati nogomet. Dobro. Vrlo dobro. Završio je u omladincima Coma, gdje je ostao dvije sezone. S 19 godina, nakon utakmice s Genovom, čelnici ovog kluba su odlučili. Jednostavno moraju dovesti tog mladog Meronija.

Spretno desno krilo velike brzine i blistavih driblinga, Meroni će vrlo brzo postati noćna mora mnogih defenzivaca. Lakoća driblinga, asistencije, golovi, će izaći na površinu tek kada je voda do grla došla tadašnjem treneru Argentincu Santosu. Odigrao je Gigi protiv Vicenze vrhunsku utakmicu koju je zaokružio golom i asistencijom. I od tada je bio neizostavan u postavi Genoe.

U drugoj sezoni je baš ono što se kaže eksplodirao. Šest golova u 27 utakmica, uključujući i onaj lijepi protiv Mantove 4. travnja 1964., kada je prošao pola protivničke momčadi računajući i golmana Zoffa.

Navijači Genoe su se već nekako bili navikli na njegove driblinge, njegov stil igre, načina života, a onda je došla ponuda koja se ne odbija. Ona koju nije mogao ispratiti niti Juventus. Torino je dao zapanjujuću ponudu od 300 milijuna talijanskih lira za potpisivanje Meronija, a predsjednik Genoe Giacomo Berrino jednostavno nije mogao reći ne, unatoč tome što su se navijači Genoe okupili ispred sjedišta kluba kako bi prosvjedovali zbog prodaje najveće face u momčadi.

Trener je također bio bijesan i donio je odluku koja će se za njega pokazati kobnom. Santos je odlučio prekinuti godišnji odmor, bio je spreman dati ostavku u klubu, ali se nije pojavio. U naletu bijesa i ljutnje Santos se prihvatio volana. Izletio je s puta, automobil se zabio u drvo, Argentinac je poginuo. Njegove supruga i kćerka prošle su s lakšim ozljedama i kasnije prepričavale da ga nikada nisu vidjele tako ljutog.

Maroon Butterfly

Ljut je bio i Gianni Agnelli, jer Juventus nije kupio Meronija, a bio je još i više kada je ovaj poslalo poruku kako je završio na pravoj strani Torina. Gigi je dres Torina nosio tri sezone, a status legende je dostigao jako brzo. Što mnogi nisu očekivali jer je u to vrijeme Torino trenirao bivši menadžer Milana Nereo Rocco. Trener čija je ruka bila izuzetno čvrsta, ali ono baš ekstremno čvrsta.

Međutim, Rocco je znao s Meronijem. Jednostavno mu je dopustio da bude ono što jeste. Navijači Torina su mu dali i jedan poseban nadimak. Nazvali su ga "La Farfalla Granata", u prijevod na engleski "Maroon Butterfly", koji najbolje oslikava ono što je Meroni nudio na terenu. Eleganciju, ljepotu i nepredvidljivost.

Iako je u to vrijeme bio jedan od najboljih igrača Italije, u reprezentaciji se nije naigrao. Ostalo je upisano tek šest utakmica. Legenda kaže kako se jednostavno " nije mogao" s tadašnjim izbornikom, što je rezultirao slabim izdanjem Italije na Svjetskom prvenstvu 1966. godine. Prvenstvo koje s pamti po porazu Azzurra od Sjeverne Koreje. Navodno je Edmondo Fabbri zamolio Meronija da se ošiša na što je mu je ovaj odgovorio: - Ne. Ne igram kosom.

Jedina osoba koja ga je mogla natjerati na to bila je Cristiana Uderstadt, "najljepša među ljepoticama" po Meronijevim riječima. Ova zgodna plavuša je bila udata za jednog filmskog redatelja, ali će ubrzo pobjeći za Torino, Gigiju s kojim se upoznala još u Genoi.

Kako razvod u to vrijeme nije bio dozvoljen u Italiji, Gigi i Cristiana pokušavali pronaći način da se ona raziđe sa svojim suprugom, pa se dobar dio javnosti i ljudi u Italiji okrenuo protiv njih.

U to vrijeme Gigi je bio na vrhuncu, 1967. dostigao je najvišu točku dok je srušio ništa manje i veliki Inter Helenija Herrere na San Siru. Nerazzurri su tri godine bili bez poraza kod kuće, ali kapitulirali su pred finom loptom Meronija u gornjem lijevom kutu koji nije ostavljao šansu čak ni legendarnom vrataru Giulianu Sartiju.

Kako se bližio kraj sezone, Juventus je dodatno pojačavao pritisak, Agnelli je povećao svoju ponudu na tada velikih 750 milijuna talijanskih lira, ali Meroni je bio dovoljno čvrst do kraja. Koji će šokirati sve, kraja koji će doći prebrzo.

Velika tragedija

Na početku nove sezone. 15. listopada 1967. Torino je pobijedio Sampdoriju sa 4:2, Trener Fabbri, koji je napustio Azzurre i sada je vodio Torino, pustio je svoje igrače da proslave malo pobjedu. Zajedno sa svojim prijateljem i suigračem Fabrizijem Polettijem, Meroni je prelazio ulicu na Corsu Re Umbertu, kada ga je udario automobil zbog kojeg je pao. Još jedan automobil je naišao iz suprotnog smjera i jednostavno ga pregazio.

Ironija je u tome što je vozač prvog automobila bio 19-godišnji Attilio Romero, veliki navijač Torina koji je Meronijevu sliku držao u automobilu. Priča od ovoj tragediji ide od toga da su Meroni i Poletti prelazili ulicu na mjestu gdje nije bilo "zebre", da Romero nije kočio, odnosno da je hitna pomoć stigla puno kasnije nego što je pozvana. Na kraju je Romero oslobođen krivice.

Meronijevom sprovodu prisustvovalo je nevjerojatnih 20.000 ljudi u Torinu, a prva sljedeća utakmica Torina je bila protiv najvećeg rivala Juventusa 22. listopada.

Iz helikoptera je bačeno cvijeće na njegovu pozicija desnog krila. Jasno nadahnut, Torino je zakucao Juventus 4:0, što je jedna od najvećih pobjeda u velikom derbiju. A baš kao što je Meroni najavio u posljednjem druženju sa svojim suigračem, Nestor Combin je postigao dirljiv hattrick.

U nevjerojatnom obratu priče, Attilio Romero, čovjek koji je udario automobilom Meronija, imenovan je predsjednikom Torina 2000. godine, ali klub nikad nije zaboravio Gigija.

I prosto je nevjerojatno kako se sudbina znala kroz povijest igrala s klubom kao što je Torino. Nepunih 18 godina prije nego što Gigi tragično stradati, u padu aviona nestala je jedna kompletna velika momčad Torina. Kapetan aviona se zvao - Luigi Meroni. Nevjerojatno. Jedno ime, dva čovjeka i dvije velike tragedije Torina. Sudbina? Tko zna?