Samobor: „Ne ide zauvijek onaj koji odlazi“

Obilazeći godinama razna mjesta, od gradića do velegrada, vidjeh i opisah mnoga čiji se gradski oci doista trude učiniti ih privlačnim za turiste i ine znatiželjne putnike. Nekima to uspije u većoj, nekima u manjoj mjeri, nekima za par godina, nekim drugim za par mandata, a nekim nikad. Mnogi od njih se, iako za medije pričaju neku drugu priču, čude zašto sve to ide tako sporo: uložili su mnogo, a turista (i njihovog keša) nigdje? Odgovor je jednostavan i naći ćemo ga u jednoj izreci, ne staroj kineskoj niti općepoznatoj, ali ne manje vrijednoj: Nabrzinu se samo djeca prave, zato nas ima svakakvih :)

Zašto je Samobor uspješna priča? Još 1810. godine, dok se u nas, u Bosni, u krevetima turskih hanova nije moglo pošteno zaspati od stjenica, u Samoboru je otvoren hotel „K gradu Trstu“ s pet soba, restauracijom i štalom za konje, privatne, ali i one što su vozili iste godine uspostavljenu poštansku diližansu. Petnaestak godina kasnije uređuje se glavni gradski trg i regulira korito rječice Gradne, 1839. godine „Agramer Zeitung“ objavljuje poziv na balove i karneval u Samoboru, pa će se naredne godine otvoriti i redovita linija konjskog omnibusa, da bi 1851., dok kod nas Omer-paša Latas, za račun dalekog Istanbula, odvaja stotine bosanskih i hercegovačkih begova od njihovih glava, samoborski magistrat, uslijed velikog priliva posjetitelja, uveo obrasce za njihovo prijavljivanje. Grad će godinu dana kasnije formirati poseban odbor čija će zadaća biti svakovrsno uljepšavanje grada. Godine 1878., kad Osmansko Carstvo, natjerano silom austrougarskog oružja, bježi miljama daleko od Bosne, općina prodaje prvi plac za vikendicu, a do izbijanja Velikog rata Samobor već ima tri hotela, nekoliko drugih ugostiteljskih objekata te pedesetak gostionica. I moglo bi tako do današnjeg dana, ali nema potrebe; uglavnom, desetljeća trebaju da se napravi nešto veliko, od onog „nabrzinu“ – nula bodova.

Naravno da nije išlo samo od sebe, ali se radilo dugoročno i temeljito pa kad pogledaš glavni trg, nazvan po kralju Tomislavu, stekneš dojam da su ga crtali najbolji arhitekti u najmoćnijim kompjuterskim programima. I kad ga opkoliš pogledom, kažeš sebi: Pa da u ovom gradu nema ničeg drugog zanimljivog, bilo bi dovoljno! U sredini zdenac, spominje se, kažu, još 1764., a pored – odavno je nema – kapelica s kipom Ranjenog Kristuša. Pamti zdenac i neke od svijetlih, moglo bi se reći njegovanih zgrada što obrubljuju trg. Na jednoj, ispostavit će se da je to zgrada Gradske uprave, grb grada u zabatu i dvije bit će gipsane glave: jedna je Ljudevita Šmidhena, najpoznatijeg samoborskog gradonačelnika, a druga pjesnika Ferde Livadića. Šmidhen je ne vladao već služio građanstvu deset godina u drugoj polovici 19. stoljeća i najzaslužniji je što je od grada napravljena turistička meka, a Livadić… E, o njemu ću malo kasnije.

Na križanju trga sa Stražničkom ulicom stoji svježe obnovljena oker katnica, najstarija zgrada na trgu, iz sredine 18. stoljeća, otvorenog drvenog trijema, ovdje ga zovu ganjčec. Na trgu, na rednom broju 1, hotel „Livadić“, inače rodna kuća arhitekta Franje Gabrića (1877.-1941.), sagrađena oko 1800. godine. Na broju 14 odmarao je Antun Gustav Matoš; kasnije ću, blizu gimnazije nazvane po njemu, uz kafić nazvan po njemu, na križanju Krležine i ulice nazvane po  njemu, naići i na njegovu bistu.

Ima još kuća s tablom i podacima, ali ko bi to sve, pogotovo što s jedne strane mami čitav niz kavanica, plus još nekoliko s druge strane rječice. Ko zna što sve utječe na to, ali ovdje baš svi u kafićkim baštama – kao da nema korone i kao da je vrijeme stalo pa će ovaj dan proživjeti, a neće im se računati u godine života – izgledaju savršeno opušteno. I da, nigdje ne vidjeh ono iz pjesme, da „Samoborci piju vino z lonci“, samo kava, sok, razgovor…

Rekoh već: nije išlo samo od sebe, a trg je, ma koliko sam po sebi izgledao dovoljan, samo jedna svijetla točkica. Ne mislim tu samo na objekte već još više na manifestacije. Evo, recimo, fašnik, po naški poklade: danas mnoga mjesta traže šansu u tome, ali je Samobor traži još od 1827., kad se prvi put spominje organizirano feštanje za poklade i na pokladni utorak. Naravno da ga oni što su takve manifestacije uveli „prekjučer“ nikad ne mogu „stići“. Kad se ima iskustva, onda bolje nego drugdje sigurno ispadnu i sveprisutne ili barem i drugdje česte manifestacije poput „Dana kruha“, „Martinja“, „Kestenijade“, „Salamijade“ ili relija oldtaymera, da se ne govori o „Samoborskoj glazbenoj jeseni“ ili „Danu rudarske greblice“: greblica je slani kolač od tankog tijesta nadjevenog svježim kravljim sirom što su ga u jamu nosili rudari što su kopali željeznu i bakrenu rudaču u obližnjem selu Ruda.

Gdje god se krene s trga, na kome se sve navedeno održava, nema fule. Zatvoriš oči, okreneš se „oko sebe“, kreneš naslijepo i za minutu ugledaš fino natkriven mostić, a onda i nekadašnji dvorac, a sad gradski muzej, oko koga je brižljivo umiven i očešljan svaki cvijet i svaka travka. Sagradio ga je za mene izvjesni Franjo Tisztpataky, ali mu je najpoznatiji vlasnik bio onaj što rekoh da ću kasnije o njemu, pjesnik Ferdo Livadić. Cijenim pjesnike, ali baš ne shvaćam kako to da je Ferdo do dandanas ostao i u službenom nazivu, plus dobio bistu, dok su odvjetnik dr. Vladimir Reiser i supruga mu Mirjana Gombošev, koji su gradu darovali dvorac, dobili samo spomen-ploču pored ulaza. U muzeju je, zapisano je, svirao i Franz Liszt, a tu je prvi put otpjevana budnica „Još Hrvatska nij' propala“. I danas je poznata, a koliko je aktualna i točna, to već nije za putopisa.

Trojica su, pak, izliveni u bronci i danonoćno dočekuju posjetitelje muzeja i parka: kulturni, turistički i sportski djelatnik, zasad jedini počasni građanin Samobora, Ivica Sudnik, u punoj je figuri, štoviše s aktovkom i kišobranom, iako je dan nadasve vedar, dok su još dvojica pjesnika, Stanko Vraz i Kočo Racin, zaslužili biste. I Vrazu ću se vratiti kasnije, a sad kazati da sam iznenađen što susrećem Racina. I ostati tako dok ne doznam da je njegova pjesnička zbirka „Beli mugri“ („Bijela svitanja“) tiskana 1939. upravo u Samoboru, i to ilegalno. A onda se sjetim davnog natjecanja „Titovim stazama revolucije“ i podatka da je i Komunistička partija Jugoslavije osnovana 1937. u Samoboru!

Na park se nastavljaju šetnice, beskrajne i besprijekorne, s puno detalja koji jasno kažu da se ovdje doista brinu za svaku sitnicu: Gospin kipić u bršljanu, cvjetni mostići, pa tako sve do zidina Starog grada koje gledam s uzdahom, jer se neću stići popeti, a rado bih i na neviđeno. U povratku ka trgu, ulicom paralelnom rječici, osim simpatičnog jarkonarančastog „spačeka“, susrećem – bogumila! U Klanjcu sam dvoje sreo u crkvi, na vitraju, ovdje, u kući u kojoj je živio, jednog, Tonija (1874.-1951.), pjesnika i vatrogasca, mada nikako ne shvaćam kako to dvoje može biti sati u jednom čovjeku – pjesnici uglavnom raspaljuju vatre, ali ih je Toni, eto, gasio.

S trga ću na drugu stranu kako bih potražio Ljubičin prolaz. Prije toga, ljubopitljiv, kakav sam već, skrećem ka nekoj očito moćnoj i važnoj građevini što se nazire kroz padinu obraslu pravom šumom. Bolje da nisam, jer ću za minutu-dvije, probijajući se kroz između sekvoja, ali i travuljine, grmlja i trnja, shvatiti da ni Samobor, sa svim svojim ljepotama, nije „bezgrešan“. Našao sam se, naime, pred Wagnerovom vilom, a riječ je zapravo o onoj prvoj vikendici i dozvoli za gradnju iz 1878. godine. Nije, naravno, Richard već neki Ivan Wagner, umirovljeni časnik, podigao nekadašnji samoborski biser, a vila odavno nije biser nego ruglo polupanih prozora i vrata, išaranih zidova i soba zasutih smećem.

Ljubica, rekoh. Stanku Vrazu je, kad se, kako to samo pjesnici znaju,  ludo zaljubio u nećakinju Ljudevita Gaja Julijanu Cantilly, sigurno glavom prošla i ona „Nomen est omen“ pa ju je „prekrstio“ u Ljubicu. Prvi put ju je, kažu, ugledao s balkona zgrade na Trgu kralja Tomislava s brojem 13. i da nije bio pjesnik, odmah bi odustao, ne bi joj pisao knjigu. Nije mala stvar napisati čitavu knjigu jednoj ženi, a Vrazove „Đulabije“ su upravo to. Ljubica doista jest bila ljubica, ali – kako ono bî u nekoj drugoj pjesmi „ona hoće gospodina punih džepova“. 'Ta će mi, veli, pjesnik, pa se udala za nekog slovenskog trgovca Englera, rodila mu dvoje djece i malo potom umrla, doživivši svega 30 godina. Na spomeniku Vrazovi stihovi: Lice, oči, usta - / tri riječi malene / Al' se od njih rodiše / pjesni nebrojene. Evo joj groba u dvorištu iza župne crkve svete Anastazije, a od 1990. se tu okupljaju pjesnici i čitaju ljubavne pjesme. Na spomeniku pomalo podsjeća na Popajevu Olivu, ali ljubav ionako nema očiju, pogotovo pjesnička. Ja te pjesnike nimalo ne razumijem, u 21. stoljeću pisati pjesme i, k tomu još, ljubavne :-O :)

Na jednom putokazu stoji Ljubičin prolaz, na drugom Prolaz pjesnika, ali kako god bilo, pjesnički susreti iznjedrili su nešto prekrasno, nekoliko desetaka tabli sa stihovima hrvatskih pjesnika, a svake godine se doda po jedna nova ploča. Zvonimir Golob, Tito Bilopavlović, Anđelko Novaković, Esad Jogić, Jozefina Dautbegović, Borben Vladović, Anđelko Vuletić, Ludwig Bauer, Stijepo Mijović Kočan, Stjepan Šešelj, Ana Horvat, Divna Zečević, Vesna Parun, Arsen Dedić… Najbolji od svih mi je Golobov stih: Ne ide zauvijek onaj koji odlazi. U produžetku, uz gornji rub zida, i imena poginulih hrvatskih branitelja; tu počinje jednostavno i ukusno uređen Park domovinske zahvalnosti, a nad svima bdije Gospa, postavljena 1924. u znak sjećanja na 480 Samoboraca poginulih na Soči, u Galiciji, Srbiji i drugdje tijekom Velikog rata. 

U žućkastoj crkvi manirističkog sloga, sa zvonikom „usađenim“ u lijevi dio pročelja, pomolit ću se, osim za poginule, i za Vraza i njegovu Ljubicu, ali i za sve pjesnike svijeta koji, eto, nikako da se prilagode novim vremenima pa se i dalje zaljubljuju i – sačuvaj, Bože! - pišu te nekakve pjesmuljke. Inače se crkva, odnosno zvonik i njegova lukovičasta barokna kupola, fino vide i s glavnog trga. Građena od 1671. do 1675. godine na temeljima starije crkve, jednobrodna, s glavnim i šest pomoćnih oltara te bačvastim svodom. Untra prebogata, oslikana po velikom Marku Antoniniju, vitraji izvrsni, a tu je i „Ranjeni Kristuš“, onaj što je nekad stajao uz zdenac na trgu. Sneveseljuje – a vidjeh u mnogo crkava po Hrvatskoj – pogled na škropionice gdje, umjesto posvećene vode, stoji plastična boca s tekućinom za dezinficiranje. Fali još samo, umjesto onog „S vjerom u Boga!“, slogan „S vjerom u dezinfekciju!“

Ponekad zastranjam k'o pjesnik za svojom Ljubicom pa tako, vrativši se iz ruinirane Wagnerove vile, produžih na drugu stranu, a zaobiđoh franjevački samostan i samostansku crkvu Gospina Uznesenja, do koje sad dolazim nekim drugim putom, pored neugledne prizemnice u kojoj je s radom počela prva ovdašnja škola. Od prethodno spomenute crkve se, u osnovi, razlikuje samo po boji fasade i što joj je zvonik šiljast umjesto lukovičast. I da, po tome što je zaključana pa ponutricu vidim i snimam samo kroz rešetku na ulazu. Fratrima se, dakle, svidjela šezdesetak godina starija crkva pa skontali da nema potrebe „izmišljati toplu vodu“. U fasadnim nišama bilježim dvojicu svetaca skrivenih ispod baroknih školjki, klasika, sveti Anto i sveti Franjo, te još jednog iznad ulaza u crkvu s natpisom, a u dvorištu nekoliko podobro starih grobova davnih dostojanstvenika i vanjski barokni oltar s vrlo finim reljefnim detaljem u podnožju. Uz samostan je i nadaleko znana Kuća susreta „Tabor“, od koje vidim tek zidine i dopadljive postaje križnog puta. 

Na kraju ću i na groblje, najbolji vremeplov i kroniku svakog grada. Uvijek se zadivim predsmrtnom poletu onih što, uvjereni da su veliki i da će zasvagda takvi ostati, daju za posljednje počivalište izgraditi čitave kapele, izvajati biste, razbaškariti se za trojicu. Vrijeme ih smetne, ljudi zaborave. Evo obitelji Levičar u ogromnom mauzoleju, evo šestero Hrčića književnika, evo ovih, evo onih, kojima dolje, u gradu, ni spomena nema. Zato Fran Livadić gordo stoji na svom skromnom grobu, uz koji je – nije se, eto, našlo boljeg mjesta – postavljen kontejner za smeće. Na obližnjoj piramidi neko je zaboravio šešir, slamnati, ljetni. Možda po njega svrati, možda mu ga ko vrati kad ga donesu.

E, da, ovo bi bio neveseo kraj putopisa o jednom ovako milom gradu, koji se neće dopasti samo onom ko u Samobor ne dođe. A doći će ponovno, kažu, svako ko se jednom napije vode sa samoborskog zdenca. Jest da je to prilično česta i podobro ofucana „priča“, ali ja želim vjerovati da je istinita. Jer ne reče Golob uzalud da „ne ide zauvijek onaj koji odlazi“…