Axente Sever: „Ostani vjeran svom jeziku, svojim običajima, svojim mrtvima!“ (Transilvanijom uzduž & poprijeko 7)

Već negdje rekoh da su razlog broj 1 što sam okrenuo u Transilvaniju ovdašnje crkve-utvrde. Naravno da su prvom planu onih sedam što ih je UNESCO stavio na svoju listu (Biertan, Prejmer, Viscri, Dârjiu, Saschiz, Câlnic i Valea Viilor), ali ću na terenu, što bi rekli na licu mjesta, vidjeti da neke druge nimalo ne zaostaju za spomenutim i da su komotno mogle na UNESCO-ov popis. Takve su, recimo, dvije u okrugu Sibiu, u malim općinama Axente Sever i Șeica Mică.

Naziv Axente Sever na prvu može izazvati  potpuno pogrešne asocijacije: da možda varošica nema kakve veze s Rimljanima i carom Septimijem Severom? Nema, nema! Stoljećima je mjesto, do 1931. godine, nosilo saksonsko ime Franderf, odnosno njemačko Frauendorf, dok su ga Mađari nazivali Asszonyfalva, da bi mu tada Rumunji nadjenuli ime po revolucionaru Ioanu Axenteu (1821. -1906.), koji je, pak, nosio nadimak Sever. Rođen je ovdje, te godine se navršilo četvrt stoljeća od njegove smrti, a već tad se vidjelo da ovdašnji Sasi ionako iz stvarnosti polako i nečujno prelaze u povijest.

Kip Axentea Severa dočekat će dolaznika na trgu ispred zgrade Općine koja inače, osim sjedišta, ima još samo dva seoca, Agârbiciui i Șoala, i svega 3.690 stanovnika. Ima ono kad stariji ljudi kažu: Pazite vi mene dok sam živ, a kad umrem… Ioan Axente bio je jedan od vođa oslobodilačkog pokreta Rumunja u Transilvaniji u Revoluciji iz 1848. godine, štoviše se iz Bukurešta, gdje je radio kao profesor latinskog i rumunjskog jezika, vratio u svoj kraj, sudjelujući u borbama u planinama Apuseni. Optužen da je sudjelovao u masakru nad Mađarima u gradiću Aiudu, a zaveden lažnim obećanjima revolucionarne vlade, stavio se na stranu Habsburga, uhićen je i uzalud što je na kraju oslobođen svih optužbi, pao je u drugi plan. Umrijet će, siromašan i zaboravljen od svih, u saksonskoj bolnici u Brașovu.

Nećemo odmah u crkvu-utvrdu, na putu do nje nam se, naime, ispriječila pravoslavna crkva svetih Arkanđela Mihaila i Gavrila. Iako su pravoslavci, uz oko deset postotaka grkokatolika, golema većina, crkvu su sagradili tek nedavno, i to na inicijativu svećenika Mihaia Isaila koji, međutim, nije dočekao dan da je vidi dovršenu: eno mu u porti groba, a u crkvenoj lađi, iako su strop i korovi potpuno, a zidovi djelomično već živopisani, još uvijek leže gomile građevinskog materijala. U priprati širok stol s ispražnjenim limenkama ribe i načetom „coca-colom“; čini se da su majstori koju minutu prije pobjegli s posla :)

Pogledat ćemo još spomenik za 24 žitelja poginula u Drugom svjetskom ratu, mahnuti pomalo izgubljenoj bakici što čeka minibus, a iza leđa joj reklamni pano Axente Severa, pa krenuti prema crkvi-utvrdi. Među 24 imena na spomeniku našlo se i sedam njemačkih, a po popisu iz 2004. još samo tri osobe se ovdje izjašnjavaju Nijemcima pa nije čudno da nas ispred njemačke luteranske crkve dočekuje Rumunj pravoslavac Mircea Raviou. Naknadno ću saznati da ga povremeno mijenja jedan Mađar katolik.

Ovdašnja utvrđena crkva prvi put se u dokumentima spominje 1322. godine. Zidovi visoki 6 do 8 metara čine krug oko crkve i dvorišta. Opremljeni su bedemima i kontraforima; na jednom od kontrafora nazire se bareljef s prikazom ruku što drže kalež, Bibliju i Mojsijeve ploče sa zapovijedima. Iz kamenog kruga visoko strše crkveni krov i toranj s ogradom ispod potkrovnog vijenca; odatle su, iza ograde, stražari kružili pogledom po okolnim brdima, pazeći neće li se odnekud pojaviti opasnost. Iznutra zidovi, jer je razina dvorišta zbog nečega viša od vanjske, izgledaju niži, a cijelom dužinom tvrđavskih zidova pružaju se prostorije, nekad korištene za smještaj stražara, oružja i opreme, valjda i za pastora i njegove potrebe.

Mircea nas najprije vodi u muzej, smješten u dijelu dvorišnih prostorija. Iako u staroj drvenoj zgradi, koncipiran je kao oni moderni, da se posjetitelj na kraju vrati tamo odakle je započeo obilazak. Ipak je ovdje jedna sitnica drugačija: Mircea vam sa širokim osmijehom kaže „Izvol'te!“, a kad se opet pojavite pred njim, e, tad već drži dvije karte za naplatu. Ovdje se, dakle, ne plaća ulaznica već izlaznica. Ne pitasmo mora li se karta kupiti ako je posjetitelj nezadovoljan viđenim :)

Možda se nađe i takvih, ali je nama muzej, pogotovo s obzirom na to da ga je očito napravila skupina zaljubljenika u svoje mjesto, tradiciju i kulturu, i vrjedniji od po 10 leja (oko 4 KM), koliko se plaća ulaz.

Kao i drugdje, najviše je štočega vezanog za etnologiju, od šarenog, ručno rađenog pokućstva, preko takalačkog stana, zbirke starog papirnog i kovanog novca i prastarog zvona s nosačima, do lutki muškaraca i žena u narodnim nošnjama ovog kraja. Jednu mladicu ću poljubiti, mada joj se po licu nakupilo prašine. Sve navedeno, a i ostalo, isprepleteno je brojnim starim fotografijama i krpama s natpisima na njemačkom. Neki je Emil Mureșan izradio vrlo vjernu maketu crkve s utvrdom te još jednu na kojoj je, kao od lego kockica, posloženo čitavo naselje, baš svaka kuća. Ne piše čija je izložba crteža pod naslovom „Pinza din painanjeni“ („Paukova mreža“), ali su prilično originalni i „svoji“. Pauk je inače bio marljiv iznad jednog drvenog bureta, toliko da objektiv bez problema „hvata“ svaki končić paučine. Pogledat ćemo i ne piše čiju izložbu likova što izgledaju kao križanci puža i onog pretpovijesnog ribolikog čovječuljka iz Lepenskog vira pa ćemo u crkvu Svih Svetih.

Iznad ulaza rukopisni natpis "Der Herr segne deinen Eingang und Ausgang von nun an bis in Ewigkeit“, odnosno „Gospodin blagoslovio vaše ulaske i izlaske odsada dovijeka“. Eto nam blagoslova, iznenada, a zauvijek. Koliko li ga, ulazeći svakodnevno, Mircea ima na rajskom kontu?!

Crkva je sagrađena nekad u 14. stoljeću. Navikli smo na duge i uske crkvene lađe, a ova je – i toga se, eto, nađe – četvrtasta, što bi rekli „u kvadrat“. Još jedna posebnost joj je to što se toranj nalazi iznad kora: od nekoliko stotina utvrđenih transilvanijskih crkva to se može vidjeti u još samo tri (Agârbiciu, Ocna Sibiului i Turnișor). Tako se iz crkve direktno moglo na osmatračnicu; ono jest, pomaže Bog, ali će i on dignuti ruke od onih koji se i sami ne potrude. Neobičan je i petostrani kor, kao i rebrasti svod koji završava zaglavnom kamenom rozetom. Stražarska kula stoji na lukovima koji s dvije strane omeđuju pjevalište. Dominiraju zelena i bijela boja, a od toga odstupa samo prostor oko orgulja, čiju ogradu ukrašavaju raspjevani i razigrani anđelčići. Na oltaru i propovjedaonici također stoje natpisi, samo ovaj put ispisani goticom, na kojoj redovito iskapam oči i polomim ovo malo jezika:)

Lijevo od izvrsno izvedenog oltarnog triptiha – rekoh da ih je ostalo samo troje – popis od 78 imena Nijemaca poginulih u Drugom, a po sredini desnog boka lađe popis od još 30 imena poginulih u Velikom ratu. Opet gotica, ali nekako ipak mogu, barem ispod onih 78 imena (natpis na drugoj ploči djelomično zaklanja posudica sa suhim cvijećem): „Deiner Schprache, deiner Sitte, deinen Toten bleibe freu!“ ili „Ostani vjeran svom jeziku, svojim običajima, svojim mrtvima!“ Sve je to lijepo, ali su tisuće, štoviše desetci tisuća rumunjskih Nijemaca, čim je Nicolae Ceaușescu svrgnut i ubijen, pohrlile u Njemačku.

Oltarni triptih je, rekoh, izvrstan: u sredini je Isus, slijeva bi mogao biti sveti Petar, čim u ruci drži ključ, onaj od raja, a zdesna je, pretpostavljam zbog knjige i mača, sudrug mu Pavao. Propovjedaonica s krunom čvrsta, džaba joj stoljeća starosti, smijem se i popeti. Sve je manje-više jasno osim klupe s natpisom: prevrnuta je na bok, natpis se može pročitati jedino tako. Ah, ta gotica, još bi trebalo iskriviti vrat! Potpis slikara ilustracija na balustradama, nekog Stephanusa teško čitljivog prezimena, datira iz 1777. godine.

Sa strane stoji knjiga služenih misa, završena s 2010. godinom. Bilo, izgledalo da će trajati vječno, pa nestalo…

Nije kraj obilasku, štošta se natiskalo i po dvorištu te po sobičcima zalijepljenim za tvrđavske zidove. Sobičaka je puno, ali su uglavnom popunjeni standardnim seoskim inventarom, kakav vidimo i na drugim sličnim mjestima. Izuzetak je djelomično sačuvano „postrojenje“ za pravljenje vapna iliti kreča, s fino ilustriranim panoom, te mala pecara sa svim potrebnim priborom – ovdje se, kao i drugdje po Rumunjskoj, peče odlična rakija.

Tako u Axente Severu, čeka nas Șeica Mică.