Viscri, selo kralja Charlesa (Transilvanijom uzduž & poprijeko 5)

Kad bi se u igri asocijacija pojavili pojmovi: kralj Charles, filc, bijela crkva i UNESCO, svako ko imalo poznaje Transilvaniju konačno rješenje tog stupca našao bi za sekundu – Viscri.

Naime, u seocu kod Sighișoare, 80 kilometara od Brașova, koje broji svega 422 stanovnika, kuću ima i na konak dolazi engleski kralj Charles, poznato je po proizvodnji filca, a njegova utvrđena crkva jedna je od sedam transilvanijskih koje su se našle na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.

Transilvanija je poznata po tome što su narodi u njoj izmiješani kao da su ih prije naseljavanja ubacili u ono sokoćalo što u lotu izbacuje kuglice, pa ni Viscri nije izuzetak. Zato ga se može tražiti i pod starim imenom Giscriu, potom u njemačkim inačicama Weißkirch, Deutsch-Weißkirch i Deutschweißkirch, u saksonskom dijalektu je Weiskirich, Veiskiriχ i Veeskirχ, dok ga Mađari nazivaju Fehéregyháza, Szászfejéregyház, Szászfehéregyháza, a kad se sve zbroji i oduzme, Viscri bi jednostavno bio Bijela crkva. Tako se, naime, Alba Ecclesia, prije više od šest stoljeća bilježi ovdašnja crkva.

Povijest sela započinje krajem 12. stoljeća, kada je ugarsko-hrvatski kralj Gesa II. – tada je ovo bio dio Ugarske – pozvao Saksonce, iste one Sase što ih je do osmanske okupacije Bosne i Huma bilo i kod nas, da se nastane u istočnom dijelu njegova kraljevstva. Marljivi i u mnogo čemu napredniji od stanovništva zemalja u koje su doseljavali, odmah su se dali na posao, a jedan od prvih pothvata bio je da prošire zatečenu malu kapelu, vjerojatno podignutu na temeljima rimske bazilike, ni ne sluteći da će je bjelosvjetski iskonjaci gotovo osam stoljeća kasnije, u međuvremenu okruženu teško osvojivom utvrdom, svakodnevno obilaziti i diviti joj se.

Prvotno je crkva bila rimokatolička, da bi, nakon znatnih uspjeha reformacije u ovom dijelu Europe, postala evangelička. I danas su svi natpisi u crkvi na njemačkom jeziku, iako je etničkih Nijemaca, potomaka onih Sasa, ostalo svega 27, a o crkvi uglavnom brinu država i UNESCO. Na UNESCO-ovom popisu je čitav kompleks koji, osim crkve, uključuje unutarnje i vanjsko dvorište, dvije kule i dva bastiona te zidove kojima su povezane kule i bastioni.

Ispred ulazne kule posjetitelje, kao mnogo gdje u Rumunjskoj, dočekuju psi. Pitomi su, uglavnom spavaju, a oko nogu dolaznika razlete se – siti su oni tapšanja, maženja i lijepih riječi – uglavnom samo kad ogladne.

Moja drúga i ja crkvu ćemo ostaviti za kraj, a obilazak kompleksa započet ćemo od muzejske zbirke, smještene u kulama i trbuhu tvrđavskih zidova, sve do tavana i golog potkrovlja. Ulaznice poprilično skupe, ali će se ispostaviti da vrijedi.

Prva na redu i najobimnija je etnografska zbirka: šareno pokućstvo i isto takvo posuđe, luke obučene u sasku narodnu nošnju, svakodnevna odjeća i posteljina, brave i ključevi, tkalački pribor i stan, svakovrsne košnice, ali i stare knjige, misne i svjetovne, poljodjelske alatke… Iako keramike ima i u toj općoj postavci, jedna prostorija je izdvojena samo za nju, a odnosi se – vidjesmo to na još nekoliko mjesta po ovim krajevima – na maštovito oslikane pločice od kojih su građene starinske kaljeve peći. Mogu trajati stoljećima, nema im „izdera“, ali ih centralno grijanje i druge „napredniji“ načini zagrijavanja, vidjeh to još kad sam u Rumunjskoj boravio prije 15 godina – polagano šalju u muzeje. Stoljetna tradicija ipak nastavlja živjeti kroz novije vrste i tipove keramičkih peći.

Penjemo se – na više mjesta stoji upozorenje da se gore može samo „na vlastitu odgovornost“ – i do samog vrha jedne od kula. Svaki pogled s različitih visina je poseban, od onog „plitkog“, gdje se u vidokrugu nađu samo pojedini dijelovi dvorišta, do onog sa sredine, gdje se okom „dobavi“ i prastaro sasko groblje te, podaleko iza i ispod njega, nova pravoslavna crkva svetog Efrema. Nijemci su u izumiranju, Mađara odavno nema, Rumunji su, pravoslavci, uvjerljiva većina. Ispod samog krovića, s najviše točke utvrde, pogled seže u nepregledne daljine, kilometrima daleko; gola brda, oivičena tankom crtom šume, nekad su za Sase koji su ovdje stražarili „od zvijezde do zvijezde“ bili ne samo bogati pašnjaci već i potencijalno opasni obzor s koga možda dojuri neprijatelj.

Ovo je na širem području, uz onu u Homorodu, od mnogo sačuvanih iz srednjovjekovlja, jedina romanička crkva. Mala je, manja od većine drugih utvrđenih koje vidjesmo, ali slikovita kao malo koja, što je još izraženije kad se zna da su za sve korištene prirodne boje. Bijeli kasetirani strop, oslikane klupe, propovjedaonica, pjevnica i ograda kora koji se proteže duž obje strane jedine lađe, a drže ga drveni cilindrični stupovi s romaničkim kapitelima iz vremena gradnje, dakle iz 13. stoljeća, izrezbaren donji dio uz bočne zidove… Jedini dašak (razmjerno) novog su orgulje iznad ulaza i luster, koji ipak „radi“ jedino na svijeće. Najljepši detalj je kamena krstionica, izrađena od romaničkog kapitela stare kapele.  

Pored izlaza iz ponutrice ostakljena tabla s goticom ispisanim imenima 42 žitelja sela, dakako Nijemca, poginula tijekom Drugog svjetskog rata. Više ih je, eto, poginulo za jednog rata nego što ih je sada u selu. Okvir izgleda star     i pitam se je li moguće da je postavljen u doba vladavine Nicolaea Ceauşescua? Znam da bi onaj ko bi to pokušao kod nas za socijalističkih vremena završio na dugogodišnjoj robiji.

Upisujemo dojmove u otvorenu teku debelih korica, svjesni da onih nekoliko rečenica vjerojatno nikad niko neće prevesti pa ćemo – crkva je na padini brežuljka, zadnja građevina, na najvišoj točki sela – nizbrdo, prilično prašnjavom glavnom ulicom; asfalt je stigao do, po mnogima, najljepšeg sela u Rumunjskoj, ali su sve seoske ulice i dalje makadamske.

Spomenuh filc. Ako ko ne zna, to je materijal baziran na prešanim vunenim vlaknima, gdjegdje uz dodatak manjih količina pamuka. Ima filc svoju široku industrijsku primjenu, ali je u Viscriju samo nastavak tradicije starih zanata, i to ponajprije kroz praktički nepoderive kape kakve su nekad nosili ovdašnji stočari. Da smo se najavili, kao što nismo, a to se mora napraviti najmanje deset dana prije, mogli smo i u jednosatni posjet nekoj od radionica u kojim, zanimljivo, iako je posao vrlo naporan, rade isključivo žene. Nismo, jer je na ovakvom putovanju teško predvidjeti i gdje će se biti sutra, kamoli za deset dana.

Slično vrijedi i za kovačku radionicu, mada, koliko vidjeh, i nije čemu, pogotovo za nekoga iz Kreševa, gdje žive i rade jedini kovači na svijetu koji znaju potkovati jaje. U Viscriju su prije ponajviše kovali potkove, a kako konja i volova više gotovo i nema, kuju čavle, prozorske šarke i sličnu sitnjuriju. Jedino je pekara koja radi „po starinski“, sa zidanim krušnim pećima, otvorena, a kruhovi mirišu sve do ceste.

Većina starih zanata bila je zamrla, a od nečega se moralo živjeti i kad su, kao i u drugim komunističkim državama, socijalističke tvornice za kratko vrijeme propale da nikad više ne budu obnovljene. Tako je čak i od pletenja napravljen danas prepoznatljiv brend pod nazivom „Echte Viscri Socken aus Schafwolle“, dakle prave čarape od ovčje vune, vidjesmo ih obješene na nekoliko kapija, a osim u Viscriju i Transilvaniji, kao i mnogo gdje po Rumunjskoj, mogu se kupiti i u Njemačkoj.

Osim pomalo izgubljenih pasa, što lijeno prave besciljne krugove, po selu se mogu sresti i konjske zaprege, a ispred pojedinih kuća vidjeti guščja i pačja jata. Mi ne lutamo besciljno, ali cilj, kuću koju je ovdje kupio jedan Charles, po naški Karlo, donedavni princ od Walesa, a sada kralj Ujedinjenog kraljevstva i još 14 zemalja Commonwealtha, jedva nekako nalazimo. Do nas je: u ovdašnjim selima kuće su, s obje strane ulice, nanizane „pod konac“, a dopadljivih je doista mnogo. Otprije znamo da oko Charlesove kuće nema puno halabuke, izabrao čovjek, malo se cjenjkao s bivšim vlasnikom :) na kraju nabacili ruke i to je to.

Mještani je zovu „Plava kuća“. Nalazi se blizu izlaza na glavnu cestu, na broju 163. Charles ju je kupio i u njoj prenoćio još 2006. godine, a još jedno manje kupio je 80 kilometara dalje, u seocu  Valea Zălanului, u okrugu Covasna, još manjem od Viscrija. Do malo prije našeg posjeta „Plava kuća“ je radila kao pansion sa sedam dvokrevetnih soba, a potom je pretvorena u neku vrstu muzeja.

Unutarnje dvorište je vrlo prostrano. U jednom kutu je bašta; vidi se da je prekopana, bit će da se za nekog mirnog predvečerja, nakon što su se turisti razišli, Njezino Visočanstvokraljica Camilla prihvatila motike, dok ju je mužić Charles, zasjeo na plot, zavaljen uz stablo vrbe, nježno milovao pogledom :)  Prije toga je nasjekao štapove za mahune, da ne čeka zadnji čas kad izdžikljaju sljedećeg proljeća, eno ih prislonjeni uz johu, pa nabrao tikvica koje će svojoj voljenoj pohovati za zasluženu večeru :)

Nekad malo nakon kupovine kuće tadašnji princ je utemeljio i zakladu, nazvavši je – otkud li mu to?! – po najpoznatijem rumunjskom pjesniku Mihaiu Eminescuu. Nije se, naravno, ograničio samo na Viscri, ali jest na (nekadašnja) saska sela u Transilvaniji, gdje je provedeno ili je u toku više od 1000 malih projekata, uglavnom usmjerenih na održivi život na selu. Neki su sigurno, kad se pročulo za Zakladu, očekivali čuda, ali je Charles postupio diplomatski odmjereno ili, moglo bi se i tako reći, kraljevski škrto, pa je u Viscriju, točnije na njegovoj „prikući“, njegovim funtama i lejima postavljena izložbana nazvana „Leteći iznad Transilvanije – utvrđene crkve“ rumunjskog fotografa Ionuta Macrija, a u jednoj „šupi“, ustvari povelikoj drvenoj zgradi, vjerojatno nekadašnjem štaglju, za ovu namjenu uduplanom, izložba 124 crteža ovdašnje flore, svojevrsni transilvanijski florilegij, te još jedna što pokazuje život ovdašnjih ljudi. Posljednja spomenuta je najbolja: stari kovač, žena dok mijesi kruh u naćvicama, druga što muški cijepa drva… U štaglju se može popiti kava, a također i kupiti domaće džemove, sokove, med i slične stvari. To ono kad se Camilla razvrijedni pa se dadne na branje drijena, kupina, zove, te se, miješajući budući pekmez, umaže do lakata :) Ovdje se, na imanju, također organiziraju tečajevi vrtlarstva, tkanja i drugih seoskih „poslova u izumiranju“.

Najposjećenije mjesto na imanju ipak je soba u kojoj je prespavao ondašnji princ, sadašnji kralj. U prizemlju tog dijela kompleksa je ciglom popločana prostorija s niskim drvenim klupama uza zid, prekrivenim starinskim tkanim ponjavama. Do sobe na katu stiže se drvenim stepenicama, a u njoj je sve isto kako je bilo, hajde recimo, prije stotinjak godina. Masivni drveni izrezbareni krevet, s podnožjem, dobar za kojekakve radnje koje neću spominjati, pored kreveta šarena škrinja, desno još jedan krevet, onaj s „dolafom“ za posteljinu, to ako Charles zahrče da Camilla ima gdje :) Sitnijeg pokućstva ima još poprilično, a tavanica je također drvena, ono što su u nas nekad zvali „šišeta“. Na zavjesi izvezena neka – goticu nije baš lako pročitati – izreka na njemačkom jeziku.

Slično je i u sobi preko puta, ugodno i udobno, al' džaba joj kad se Charles opredijelio za ovu. Iznad kreveta zidna krpa s natpisom – ova je čitka – „Ein feste Burg ist unser Gott“ odnosno „Bog je naša moćna tvrđava“. U hodniku visoka kaljeva peć, a na zidu velika spomenica nekadašnjeg vlasnika kuće na Prvi svjetski rat i, u posebnom ramu, dvadesetak obiteljskih fotografija. Na čiviluku, osim kišobrana, to su Charles i Camilla valjda mislili da i ovdje vječito kiši, pletena torba, dvije „keve“ i nešto čupavo čiju namjenu ne odgonetnuh.

Na odlasku se – znam da se Charles, pogotovo Camilla, neće ljutiti ako se pojave iz vrta ili s tavana – sladim njihovim grožđem. Slatko je slatko, lele što je slatko…