Eh, da nije bilo rata, možda ni Slobodana Vaskovića ne bi pokosio moždani udar. Opet, ko zna, ta muka čovjeka zadesi nakon decenija mirnog, dosadnog građanskog života u kojem je najtraumatičniji događaj kada zagori teletina u rerni.
Da nije bilo rata možda bi Slobodan Vasković šezdeset i treći rođendan proslavio u Beogradu, u porodičnom domu, kakvoj dobroj kafani, na mirnoj večeri sa suprugom ili nikako. Ima takvih ljudi: od novih godina i sličnih datuma za teroriziranje radošću i veseljem više mrze samo vlastite rođendane, zajedno sa najboljim željama, poklonima zbog kojih će i oni morati kupovati poklone drugima, očekivanjima da budu raspoloženi jer, eto, ulaze u još jednu godinu silazne biološke putanje. Rođendani su kao Lego kockice i Nickelodeon: dio bogatog asortimana dječjih radosti.
Da, dakle, nije bilo rata, Slobodan Vasković bi možda bio baletni pedagog u Beogradu, „Želju“ gledao na nekom sportskom TV kanalu i čekao da dobije prvu, starosnu penziju.
Prije će, ipak, biti da bi prvu starosnu penziju čekao u gradu u kojem je rođen 16. novembra 1962. godine, dakle u Sarajevu, radio kao pedagog na Akademiji scenskih umjetnosti ili kao nešto drugo u Narodnom pozorištu u kojem se zaposlio još 1986., svakog drugog vikenda, a po potrebi i češće, išao na Grbavicu, gledao „Želju“ i poslije s rajom drvio o tome može li „Borac“ kiksati protiv „Veleža“, a „Zrinjski“ protiv „Rudara“ iz Prijedora.
Nije nemoguće da bi, bez obzira na završenu višu baletsku školu, radio na BHRT-u, FTV-u, „Oslobođenju“ ili „Večernjim novinama“ kojih bi, također, bilo da nije bilo rata.
Rata je, međutim, bilo, a on, je li tako - tako je, završava samo za one što ga nisu preživjeli.
Slobodan Vasković je u njemu napravio jedan loš izbor i jedan odvratan prilog. Nije taj loš izbor bio odlazak iz Sarajeva, već dolazak na Pale gdje je vodio radijsku emisiju „Svilen konac“, koje se više ne sjećaju ni oni što su njoj prvi puta nastupili. Otišli su mnogi u Beograd, Novi Sad, Zagreb, Ljubljanu, Pariz, Beč, London, nevažno, pa tamo ili tavorili u izbjeglištvu ili nanovo izgradili živote iz kojih izlaze za vrijeme Sarajevo Film Festivala i u kojima mogu beskrajno pričati o tome kako su 1987. dočekali na Jahorini, a 1990. imali toliko para da su u Zaostrogu umjesto dvije sedmice ostali mjesec i pol.
Da, dakle, nije bilo rata, ne bi bilo genocida u Srebrenici i Slobodana Vaskovića kao televizijskog novinara koji Abdulahu Purkoviću gura mikrofon pod nos i naređuje: “Pričaj, stari”.
Purković je srebrenički juli 1995. preživio, a Slobodan Vasković mu se izvinio. On, koji je pokušavao popraviti sadašnjost, nije uljepšavao svoju prošlost. Neke njene dijelove je bez suzdržavanja nazvao nečasnim.
Mikhail Koltsov je bio utjecajni, ugledni sovjetski reporter sa iskustvom Španskog građanskog rata u kojem je upoznao Ernesta Hemingwaya u čijem je romanu „Kome zvono zvoni“ lik Karkova ispisan prema Koltsovu. Taj je rat preživio, Staljina nije. Streljan je, vjerovatno 1940., pod optužbama za trockizam i špijunažu. Nedostatak dokaza streljačkom vodu nije predstavljao smetnju. Koltsov je, najvjerovatnije, i autor rečenice koja kaže da „novinarstvo prestaje tamo gdje počinje hrabrost“.
Novinarstvo kojim se Slobodan Vasković bavio u novinama, na Federalnoj televiziji i, na kraju, na blogu, dakle ono po kojem ga treba i vrijedi pamtiti, počinjalo je tamo gdje i hrabrost: Milorad Dodik kao takav, njegova policija i para policija, opće pljačka koju je i provodio i dopuštao, ubistva političkih protivnika i kritičara, banjalučki i svi drugi narko karteli u Republici Srpskoj, likvidacija Davida Dragičevića, nasilje kao prihvatljiv oblik društvenog ponašanja, politička i etička prostitucija…teme su kojima se godinama, iz dana u dan i bez obzira na cijenu, Vasković bavio.
Potpuno posvećen pozivu, živio je nimalo ugodan život. Usamljen, izoliran, pod stalnim pritiskom, izložen prijetnjama, morao je napustiti drugi grad u kojem mu je bio šporet, a dom je, to smo valjda naučili, tamo gdje je šporet. Iz Sarajeva je otišao svojom voljom, a iz Banjaluke da sačuva živu glavu. Sudbina mu, međutim, nije dala da je dugo ima.
„De mortuis nihil nisi bonum“, rekao je antički filozof Hilon, a mi preveli i usvojili malo, neznatno drugačije: „O mrtvima sve najbolje“.
Sa ovog svijeta, uglavnom prekasno, odlaze i oni o kojima se ni za života niti poslije smrti nije imalo i nema ništa dobro za reći. Drugi, o kojima poslije kraja njihovog života vrijedi govoriti samo dobro, umiru prije nego to nalaže biološki red. Među njih spada Slobodan Vasković: nesuđeni veteran sarajevske baletne scene, navijač „Željezničara“ i fanatik novinarstva u izumiranju, onog novinarstva koje ne umire u ljepoti pisanja, već se u njemu umire od pisanja bez kompromisa.
Nije poznato je li, osim nekolicine prijatelja, imao još nekog svog u Sarajevu. Banjaluka nije bila i njegova još od 2016., kada se odselio u Beograd čija veličina omogućava čovjeku da bude nevidljiv ili da se barem tako osjeća. Sa promjenom adrese on se nije promijenio.
Tamo, u Beogradu, gdje je umro, bit će sahranjen Slobodan Vasković. Neka počiva u miru. On ga je istinom o drugima i o sebi zaradio. Za razliku od bagre koja ga je proganjala i koja sada likuje.
