Godina je neka prije covida. Visokopozicionirani član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i jedan cinik, dakle idealist koji se pomirio sa realnošću, šetaju. Ne zato što vole, već da mogu u miru bistriti politiku.
„Ja nemam ništa protiv da konačno Srbin bude predsjednik SDP-a“, kazao je drugi.
„Ja imam“, replicira prvi, „ako nema rezultata. Neka negdje pobijedi, pa onda možemo pričati. Ne mislim, nisam blesav, da mi možemo uzeti puno u Republici Srpskoj, ma ni u Banjaluci, ali neki rezultat se mora napraviti. Ovako bi ispalo da nam je jači neko ko je samo Srbin iz RS-a, od nekog iz Federacije ko drži, nemam pojma, Bihać, Gračanicu, nebitno“.
Godina je ova, 2025., i potpredsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Vojin Mijatović, je gostovao u „Živom uglu“ portala Raport: „Da budem iskren, do prije dvije godine sam imao neke iluzije u glavi. Sad, u ovom trenutku - ni mrtav. Koliko god to ružno zvučalo. SDP je partija u kojoj svako ima pravo na svoje mišljenje i svoj stav. To je pozicija koju mora obavljati neko ko ima širinu da sublimira to sve. Ja imam malo drugačiji način rukovođenja. U ovom trenutku ne bih. SDP u ovom trenutku nije spreman da Srbin bude predsjednik. To moramo biti iskreni, što ne znači da jedan dan neće biti. Vi morate voditi politiku koja je dovoljno prihvatljiva Srbima u RS i Hrvatima i Bošnjacima u FBiH. Vi morate pričati o historijskoj činjenici genocida u Srebrenici, a time eliminirate 80 posto glasačkog tijela u RS, ili obrnuto za neke druge stvar. Druge partije nemaju problem s tim. Oni imaju ili samo Bošnjake ili samo Hrvate ili samo Srbe. Bez obzira što se DF pokušava predstaviti drugačije. Dakle, tu SDP ima tešku poziciju i u toliko je dodatno teže biti predsjednik SDP-a“, rekao je onaj o kome su razgovarala dva šetača, a sve što je kazao je prokleto tačno.
SDP BiH, kao i bilo koju drugu stranku, definiraju program, dakle ideologija, zatim članstvo, ali i biračko tijelo koje je po etničkoj strukturi, ne treba se lagati, slično onom koje glasa za Stranku demokratske akcije, Narod i pravdu, Našu stranku ili Ramu Isaka. Drugačije rečeno: za socijaldemokrate su većinom Bošnjaci, ono malo Srba koliko ima u Federaciji i ne puno više u Republici Srpskoj, te dio Hrvata koji je rat proveo na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH ili se iz izbjeglištva vratio u Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, Bihać…
Nekada je, istina, ista ta Socijaldemokratska partija imala vijećnike u Grudama ili parlamentarne zastupnike u drugim dijelovima zapadne Hercegovine, da bi poslije Zlatka Lagumdžije ostala na Lani Prlić, Ivanu Bobanu…uglavnom, Mostarkama i Mostarcima. Ne znači to, naravno, kako u Nikšićevoj stranci nema još Hrvata iz drugih dijelova Federacije BiH, ali znači da ih je, kao i Srba, najmanje tamo gdje su se nekada vijorile zastave HVO-a i Vojske Republike Srpske.
Konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini jedni drugima mogu, itekako mogu, prodavati klima uređaje, korejske SUV-ove, aluminijsku i PVC stolariju, lijekove za erektilnu disfunkciju i povišen šećer u krvi, nekretnine i poljoprivredno zemljište, kao što zajedno i u miru mogu gledati Ligu prvaka ili u restoranu koji se službeno zove kraće, ali ga svi zovu „Kod udovica“ pojesti cijelo, termički obrađeno janje. Mogu se, samo malo rjeđe, složiti oko toga da je politika u BiH posljednje utočište hulja i da na jednog poštenog ide barem deset kleptomana, te da će, sve dok je iskaznica važnija od diplome, a poltronstvo od znanja, sve ostati isto, ukoliko ne postane gore.
Ako ne o svemu, onda o puno toga od 1995. do ove minute će se, brže ili sporije, složiti prosječan bošnjački, srpski i hrvatski birač. O onome prije također hoće, ali samo ako su rat proveli na istoj strani i u uniformama sa istim oznakama.
Bivši član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović, je još 2010. rekao – a mi ga citirali više nego Krležu, Andrića, Selimovića, Churchilla i de Gaullea zajedno - kako su bosanskohercegovački političari postali taoci svojih birača kojima ne govore ono što bi trebali, već ono što žele čuti. Za desetljeće i pol ništa se bitno nije promijenilo, niti će uskoro.
Može, dakle, Vojin Mijatović koliko sutra imati respektabilan klub u Narodnoj skupštini Republike Srpske ili biti ključni faktor za formiranje vlasti u Banjaluci, samo što prije toga treba reći da se u BiH vodio građanski rat, da u Srebrenici nije bilo genocida, da su sarajevski Srbi iz glavnog grada protjerani prije reintegracije, dok su Bošnjaci i Hrvati iz RS-a otišli zbog loše klime, da za reprezentaciju Bosne i Hercegovine navija samo kada igra protiv Turske i da, naravno, svaku noć sanja brisanje granice na Drini. To bi ga, istina, u roku momentalno ispisalo iz članstva SDP-a BiH, pa bi morao formirati, recimo, SDP Republike Srpske.
Postoji, naravno, i druga opcija: da se preseli u, recimo, Sarajevo, kaže da je u Srebrenici bio genocid, da je BiH žrtva agresije, RS nastala etničkim čišćenjem, da će Drina ostati vječna granica i da ne propušta utakmice reprezentacije BiH. U tom bi slučaju mogao postati, barem, predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, potpredsjednik Federacije, pa i predsjednik Socijaldemokratske partije koja bi u RS-u nastavila postojati uz podršku oko dva birača.
U BiH postoje stranke lijevog i desnog centra, liberali i konzervativci, ovi i oni, ali je temeljna podjela ona na političke Bošnjake, Srbe i Hrvate. Izuzetaka, naravno, ima, ali tek toliko da potvrde pravilo.
Zato, eto, Srđan Mandić može bez problema osvojiti još jedan načelnički mandat u Sarajevu, a Željko Komšić – koji je u manjkavom izbornom sistemu vidio priliku umjesto problema - sjediti u Predsjedništvu koliko zakon dopušta.
Iz istog, navlas istog razloga, Mandić – pod uslovom da se preseli u Istočno Sarajevo i tamo za nešto kandidira – u Republici Srpskoj može osvojiti jednak broj glasova kao Komšić u Širokom Brijegu ili Slaven Raguž u Gračanici. Komada: nula.
To, naravno, ne bi trebalo da je tako, ali tako jeste. Kao što i politika jeste umijeće mogućeg sve dok se ne steknu uslovi da se ostvari ono što se nekada činilo nerealnim. Istina, treba se načekati. Nema, međutim, drugog načina da dočekamo štošta, pa i da predsjednik SDP-a BiH bude Srbin iz Banjaluke, a gradonačelnik Banjaluke iz SDP-a BiH.
