Tek što je Nobelovu nagradu za mir dobila venecuelanska opoziciona političarka, María Corina Machado – koja je ugledno priznanje zaslužila samo zato što je protivnica režima Americi omraženog Nicolása Madura – Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je jednoglasno i iz drugog pokušaja nominiralo Donalda Trumpa za njenog nasljednika.
Službeni razlog je, naravno, mir na Bliskom istoku, a stvarni kalkulantski i veze nema sa činjenicom da je mir između Izraela i Hamasa zapravo privremeni prekid vatre koji, istina, može trajati i nekoliko godina, ali neće, jednostavno neće, okončati uspostavom Palestine kao nezavisne države i međusobnim priznanjem nje i Izraela. Sasvim suprotno: mir u tom dijelu svijeta bit će moguć – ma koliko grozno zvučalo – kada jednih ne bude. Šanse da Palestina i Palestinci nestanu za sva vremena daleko su veće nego one da će Izrael izgubiti metar kvadratni okupiranog teritorija.
Onaj ko može zamisliti Palestinu kao nezavisnu državu u kojoj su i Gaza i Zapadna Obala i dio Jeruzalema, Izrael pored nje i njihove lijepe, dobrosusjedske odnose, taj ima baš bujnu maštu.
Ko misli da su međunarodno pravo i Ujedinjeni narodi jači od oružane sile na terenu, neka to objasni Srebreničanima, prvim borcima za nezavisnost Čečenije, Kurdima…
Bosanskohercegovačka nominacija Donalda Trumpa manifestativni je oblik srpsko-bošnjačkog uvlačenja u guzicu aktuelnoj američkoj administraciji, ali iz različitih razloga.
Istina, glasao je i član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić, kojeg u ovom slučaju – i samo u njemu – možda podržava većina hrvatskih birača u BiH čije političke stavove on ne zastupa, niti je od njih biran. Fanatični zagovornik građanske umjesto etničke reprezentacije skupio je 16 godina u kolektivnom šefu države zahvaljujući upravo etničkoj reprezentaciji i konceptu konstitutivnosti kojeg do kraja ne prati izborno zakonodavstvo.
Željka Cvijanović je prva znala da je takozvana međunarodna zajednica prekrižila Milorada Dodika i nju odabrala za nasljednicu do prije nekoliko mjeseci moćnog, a od malo kasnijeg politički dekapitiranog predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata kojem je ostala grčevita borba za uticaj u stranci koju je osnovao nakon što je Savez reformskih snaga Jugoslavije završio kao i Jugoslavija.
Članica Predsjedništva također zna, a i Dodik joj može služiti kao podsjetnik, da se u BiH svi mogu kurčiti koliko hoće, ali ne i dokle hoće. To dokle, naime, odrede Sjedinjene Američke Države koje i dalje Dejtonski sporazum smatraju velikim vanjskopolitičkim uspjehom.
Pred BiH su najmanje dvije velike drame – promjena izbornog zakonodavstva i pitanje državne imovine – od kojih je druga naročito bitna Cvijanovićki čija je računica jednostavna: što bolji odnosi sa administracijom SAD-a to veće šanse da se, u najgorem slučaju, otegne traženje rješenja na što više godina. Uostalom, u BiH se ne profitira od rješenja, već od održavanja problema na životu, o čemu Dragan Čović zna sve pa ga, ako joj nešto nije jasno, Cvijanovićka uvijek može pitati. Šef HDZ-a je odlaskom na noge Dodiku pokazao kako će savez HDZ – SNSD trajati do narednih općih izbora, a ako nova američka mezimica bude pametna, onda i duže. Draško Stanivuković ionako čini sve da od opozicije u RS-u opet napravi gubitnike.
Komšić i Bećirović su, dakle, jednom odbili prijedlog o Trumpovoj nominaciji - izvlačeći se na nedostatak razloga - dok su drugi puta mogli birati između toga hoće li i oni pokazati naklonost ka aktuelnoj administraciji u Washingtonu ili će zbog svetih činjenica sebe staviti na listu za politički odstrel. Donald Trump nije, kako vole reći njegovi fanovi, netipičan diplomata, već štetočina sa akutnom upalom ega, pa nije nemoguće da ima kakvu službu koja prati odnos prema njegovom liku i djelu.
Milorad Dodik je izgleda iskreno vjerovao kako će Trumpov drugi mandat donijeti promjenu u odnosu Amerike prema BiH, baš kao što je dio aktera sarajevske političke scene očekivao da Joe Biden pomnoži Dayton s nulom i čim stigne preuredi BiH. Potonji su, kao što znamo, doživjeli razočarenje, dok se bivši predsjednik RS-a politički samoubio čekajući da ga se Trump sjeti, a Putin pogura.
Prihvaćajući karikaturalni prijedlog Željke Cvijanović, Željko Komšić i Denis Bećirović su potvrdili da znaju kako će i u budućnosti – i to ne samo skorijoj – biti onako kako Amerika kaže, odnosno kao i do sada, što jednog, Komšića, neće spriječiti da nastavi zagovarati sve suprotno od onoga što radi, dok će Bećirović nastaviti lutati između onoga što očekuje od SDP-a i SDP-ovih, istina sve manjih, očekivanja od njega.
Drugačije, jednostavnije rečeno: to što, prvo, Americi ne pada na pamet nikakva secesija RS-a, niti trpljenje ponašanja poput Dodikovog, Željku Cvijanović ne smeta da nastavi igrati ulogu nove ljubimice Washingtona, baš kao što Komšiću i Bećiroviću ne pada na pamet da se konfrontiraju sa čuvarima dejtonske BiH, iako je prvi najglasniji protivnik koncepta konstitutivnosti, dok bi drugi ukidanje entiteta dočekao sa većom radošću nego Bajram.
U mahnitom svijetu u kojem živimo je, očito, sve moguće, pa i da Donald Trump dobije Nobelovu nagradu za mir. Ako se to zaista dogodi, ostat će zapisano kako ga je – i to prva! – nominirala Bosna i Hercegovina, što bi bilo šega da nije tragikomično.
