Mi, svi mi, narodi, građani, manjine, većine…nemamo mrvice prava prigovarati migrantima koji se preko Bosne i Hercegovine pokušavaju dokopati boljeg svijeta. Nismo, istina, imali ni prije, ali se historijska trauma – dakle i ona izbjeglička – zaboravlja kao što uspon na socijalnoj ljestvici podrazumijeva gubitak empatije za one što su ostali stepenicu niže.
BiH je, što nije nevažno - i što iz naše perspektive zvuči čudno, gotovo nerealno - raj u odnosu na one zemlje iz kojih nesretnici na 1001 način pokušavaju izaći, a na 1002 doći negdje gdje im bombe neće padati na kuće, gdje postoji javno zdravstvo, besplatno obrazovanje, mogućnost da se radi za više od dolara dnevno i gdje odlazak po brašno i ulje ne podrazumijeva smrtonosni rizik.
Da, po nama ne padaju granate, javno zdravstvo još postoji, kao i isto takvo obrazovanje, prosječna plata je oko 750 eura, izbori su redovni i ipak demokratski, nikakva vojna hunta ne čeka da stane kiša pa da uvede diktaturu, a odlazak po brašno i ulje podrazumijeva tek suočavanje sa cijenama u slobodnom rastu.
Sve to, naravno, ne znači da je ovdje, u Bosni i Hercegovini, dobro. Samo je bolje nego tamo odakle su migranti krenuli da se nikada ne vrate, pod uslovom da put prežive.
Kada bi sve bilo kao što nije, onda se ne bi trebalo kontati je li nas od posljednjeg popisa stanovništva 400.000 (slovima: četiri stotine hiljada) ili 620.000 (slovima: šest stotina i dvadeset hiljada) manje.
Pri tome, popis iz 2023. godine, jedini održan nakon rata, i nije bio popis već utrka u brojnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba koji su, da se ne lažemo, dolazili u staru zemlju da se popišu, pa čim prije išli tamo gdje domaći svijet, kao, ne zna uživati, ali zna, itekako zna, pristojno živjeti.
Uglavnom, prema rezultatima tog popisa nas je 2013. bilo oko tri i pol miliona, dok je prema istraživanju Akademije nauka i umjetnosti u BiH 2023. živjelo oko dva miliona i 900.000 ljudi. Dakle, danas nas je…
"Bosna i Hercegovina danas bilježi gubitak stanovništva od oko 400.000 ljudi, uz negativan prirodni priraštaj i masovno iseljavanje, posebno mladih. Više od polovine građana porijeklom iz BiH danas živi u inostranstvu. Naše istraživanje pokazuje da općine formirane nakon Dejtonskog sporazuma, a koje spadaju u izrazito nerazvijene prema socioekonomskim pokazateljima, bilježe značajno smanjenje broja stanovnika. Uzroci su višestruki – od hronične nezaposlenosti i loše infrastrukture do nedostatka perspektive za mlade. Ovi faktori uzrokuju i negativan prirodni priraštaj i iseljavanje, stvarajući začarani krug demografske i ekonomske stagnacije. Pitanje ostanka u zemlji nije samo emotivno, već duboko ekonomsko i sistemsko. Promjena u strukturi stanovništva već utječe na tržište rada, starenje populacije i opći kvalitet života. Sve su izraženije interne i sezonske migracije, pa je neophodno hitno provoditi aktivne migracione politike koje će spriječiti odlaske i potaći povratak, jer u suprotnom, posljedice za društvo i ekonomiju bit će dugoročne i ozbiljne“, rečeno je, pored ostalog, na promociji zbornika "Demografske promjene u Bosni i Hercegovini od 2013. do 2024. godine" kojeg su uredili akademik Mirko Pejanović i prof. dr. Melika Husić-Mehmedović i kojem piše kako se iz Bosne i Hercegovine najviše iseljavaju rođeni od 1996. do 2000. godine, te da je prosječna starost preostalog stanovništva 42-ije i pol godine.
Odlaze, dakle, oni koji bi trebali biti ljudi budućnosti, a ostaju oni o čijem je životnom dobu Meša Selimović pisao kao o ružnom, jer je čovjek u četrdesetim dovoljno mlad da još uvijek ima snove, ali već dovoljno star da ih proba ostvariti.
Nema, vrlo vjerovatno, u zborniku "Demografske promjene u Bosni i Hercegovini od 2013. do 2024. godine" podataka o tome kakva je etnička struktura iseljenika, ali se slobodno može pretpostaviti da su svi zastupljeni i da je pitanje jesu li u Njemačku, Švedsku i Austriju došli kao državljani Evropske unije – a svi sa hrvatskim pasošima to jesu – ili im je borba sa tamošnjim administracijama bila nešto teža i sporija. Suštinski je to bitno onima čije su nove adrese u Munchenu, Beču ili Stockholmu. Nama nije, a nije – i to je najgore – niti onima što ovdašnje narode svaki dan podsjećaju na to koliko se brinu za njih.
Nacionalizam, iako definicije kažu suprotno, nije ideologija već vjerovanje – u presudnu važnost identiteta – što ne znači kako, ipak, nema ideologiju, a u tome su ovdašnji prokleto slični, ma navlas isti.
Nisu, naravno da nisu, ustavna rješenja, izborni zakoni, teritorijalni ustroj, pa ni glomazna administracija ili zaduživanje koje će otplaćivati generacije naših praunuka nevažni problemi, sasvim suprotno, ali ništa od toga nije dvadesetogodišnjake natjeralo da kupe jednosmjernu kartu za bilo gdje, pozdrave se s roditeljima i odu tamo gdje ne postoji socijalizam za podobne i predatorski kapitalizam za one koji ne žele da im egzistencija ovisi o članskoj iskaznici i pravilnom korištenju glasačkog listića.
Mladi su, jednostavno, shvatili da se u istoj mjeri isplati dobro učiti, vrijedno raditi, vjerovati u pozitivnu selekciju pri zapošljavanju i općenito biti normalan, kao i orati more ili pokušati nagovoriti Neretvu da malo teče od Mostara prema Konjicu.
Kada bi se, dakle, koliko sada riješili svi veliki politički bosanskohercegovački problemi, a ostale partitokracija, nepotizam, korupcija, neregulirani kapitalizam i od ekonomske realnosti odrođena vlast praćena ogromnom administracijom, sve bi, baš sve opet bilo isto. Drugačije rečeno, bilo bi nas sve manje i manje i bili bi sve stariji i stariji.
Mladost ove zemlje, baš kao ni njeni roditelji, nema istu sliku prošlosti i budućnosti, ali zna šta očekuje od sadašnjosti, kao što zna da je najbolji izbor između rektalnog alpinizma u ime egzistencije ili potplaćenog ponosa odlazak tamo gdje država ispunjava svoju temeljnu funkciju: osigurava dostojanstven život svim svojim građanima, bez obzira jesu li se rodili u, recimo, Berlinu, Kabulu ili Livnu.
Ako se neko slučajno nada da će zbornik "Demografske promjene u Bosni i Hercegovini od 2013. do 2024. godine" izazvati ozbiljne reakcije, neka se odmah spremi za CT glave. Starim, umornim i malobrojnim se daleko lakše upravlja i manipulira nego onim Bošnjacima, Hrvatima i Srbima što su sada ekonomski migranti i Slovenci, Austrijanci, Nijemci, Šveđani…
