Predsjednik Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović, je – barem tako javljaju sarajevski portali kojima je za vjerovati – u stanju šoka nakon što je lider Stranke za Bosnu i Hercegovinu, Semir Efendić, potvrdio kandidaturu za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda.
Prema pisanju Raporta, Izetbegović se, prije nego će ga iznenaditi bivši učenik, sastao sa Efendićem, nudio mu, valjda, partnerstvo prije ili poslije izbora, očekujući podršku SBiH u svom pokušaju da se vrati tamo odakle ga je deložirao Denis Bećirović, da bi zauzvrat dobio konkurenta čija je politička težina daleko manja od straha koji izaziva u Ulici Mehmeda Spahe.
Stranka za BiH koja je, kao i mnoge, bila društvo jednog lica, dakle svog osnivača i prvog predsjednika – također odmetnika iz SDA – Harisa Silajdžića, nije se, bez obzira na promjenu lidera, oporavila od umirovljenja nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
U sjeni velikih političkih figura venu njima najbliži, baš kao što u sjeni slučajnih uspijevaju najgori, dok iz nje bježe najambiciozniji.
Tako je, uglavnom, SBiH morala uvesti predsjednika, a SDA došla u situaciju da se Izetbegović sekira zbog općinskog načelnika koji bi bez iste te SDA imao jedinstveni matični broj i IBAN.
Biografija pretendenta na članstvo u kolektivnom šefu države, objavljena na stranicama Centra za istraživačko novinarstvo, ne impresionira: ''Načelnik sarajevske Općine Novi Grad Semir Efendić je rođen 1983. godine u Goraždu. Oženjen je s Aidom sa kojom živi u Sarajevu i ima kćerku. Fakultet političkih nauka je završio u Sarajevu, a u Maleziji je na postdiplomskom studiju stekao zvanje magistra javne uprave. Politički je aktivan od 2001. godine u Stranci demokratske akcije (SDA). Na stranačkom kongresu 2019. godine je izabran za člana Glavnog odbora. U aprilu 2021. godine je podnio ostavku na sve stranačke funkcije i članstvo u SDA te postao vršilac dužnosti predsjednika Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Krajem 2021. je imenovan za predsjednika Stranke. Efendić je od 2007. do 2009. godine radio u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, a nakon toga je tri godine radio za veletrgovinu medicinskih sredstava 'MAC's Medical International' iz Tuzle na poziciji administrativnog radnika. Na lokalnim izborima 2012. godine je izabran za načelnika sarajevske Općine Novi Grad. Mandat na istoj poziciji osvojio je i 2016. godine kao kandidat koalicije stranaka SDA i Saveza za bolju budućnost (SBB) BiH. Treći uzastopni mandat je potvrdio 2020. godine. Efendić je 2021. osuđen zbog ugrožavanja sigurnosti saobraćaja – izazivanja nesreće sa smrtnim ishodom''.
Efendić se, dakle, sa 18 učlanio u SDA, sa nešto više – kao jedan od odabranih, pošto drugačiji nisu išli u Maleziju – ''stekao zvanje magistra javne uprave'', a sa 36 došao nadomak stranačkog vrha: 2019. je ''izabran za člana Glavnog odbora''. Dvije godine kasnije, promijenio je iskaznicu.
Sa druge strane, Bakir Izetbegović je imao neki život i neki posao prije politike, sin je osnivača i prvog predsjednika SDA, uz oca je bio kada ih je historija učinila većim od vlastitih mogućnosti, strpljivo je čekao da Sulejman Tihić umre i sve, baš sve rasprodao, svodeći stranku na zajednicu poltrona koji su na vrijeme shvatili kako je isplativije biti lojalan nego sposoban i, to pogotovo, principijelan.
Na šta i koga je zapravo Izetbegović sveo SDA najbolje govori mitska scena ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, kada je notorni Haris Zahiragić šizio zbog nekakvog performansa, predstavljajući se kao stalna ''mušterija'' teatra čiji je intendant nekada bio – kao što je bio i predsjednik Savjeta za kulturu i umjetnost SDA – rahmetli Muhamed Karamehmedović Karamela kojem je, da parafraziramo hrvatskog pisca Antu Tomića, sa police palo više knjiga nego što su sadašnji članovi i članice Predsjedništva te stranke pročitali.
Alija Izetbegović je, da je htio i da je bilo legalno, mogao ostati i posthumni član Predsjedništva BiH, njegov nasljednik, Sulejman Tihić, je 2002. osvojio više glasova od Harisa Silajdžića koji je politički vrijedio daleko više nego Semir Efendić, što je potvrdio i pobjedom četiri godine kasnije. Kasnije, 2010., bošnjački član postaje Bakir Izetbegović, samo što je iza sebe imao daleko moćniju SDA, a protiv sebe potrošenog Silajdžića i Fahrudina Radončića koji nikada nije prestao tvrditi kako je pokraden.
Predsjednik partije koja je nekada mogla izabrati svog kandidata i preusmjeriti potreban broj glasova Željku Komšiću je uspio sebe dovesti do toga da, suštinski, strahuje od kandidata od kojih je teško reći koji je gori: barem pola SDP-a ne navija za Denisa Bećirovića čiji će mandat biti zapamćen po tome što nema po čemu biti zapamćen, Ramo Isak još nije skonto šta će sa sobom, ali njega ionako ozbiljno shvata tek odraz u ogledalu, Fahrudin Radončić ne može u isto vrijeme spašavati Savez za bolju budućnost kroz sve izvjesniji savez sa SDA i svojim ambicijama kočiti Izetbegovićeve, dok se bez partnerstva sa Strankom za BiH, kao što vidimo, može i vladati i biti ozbiljna opozicija.
Nisu, dakle, problem predsjednika Stranke demokratske akcije ni Efendić, ni Bećirović, niti još barem dvoje-troje egzibicionista za koje će sigurno glasati članovi uže familije, već Bakir Izetbegović čije je kadroviranje očajno, pod kojim je kapilarna korupcija podignuta na viši nivo, a politička agenda dovedena do šizofrenije. Prva monoetnička stranka registrirana u BiH se u međuvremenu počela zalagati za građanski princip biranja, ali i buniti zbog nacionalnog disbalansa među zaposlenim u entitetskoj i državnoj administraciji!
SDA je članstvom dovoljno brojna, infrastrukturno razvijena i sa širokom mrežom ovisnika o njoj da bi brzo i lako propala. Polagano odumiranje je, međutim, neizbježno dok god za predsjednika ima čovjeka koji se za bošnjačkog člana Predsjedništva ne smije kandidirati bez salijevanja strave.
