Pišući o potpuno iracionalnom policijskom zatvaranju jednog od dva adventska sajma u Gornjem Vakufu/Uskoplju – onaj kojeg organizira Mladež Hrvatske demokratske zajednice radi bez problema – Josip Mlakić je citirao predsjednika Općinskog vijeća Žepča, Edina Šišića iz Stranke demokratske akcije: "Ja kao Bošnjak u Žepču ne slažem se s nazivom Advent u Žepču, zato što je to striktno vezano za katolički Božić. Blagdanska čarolija se odnosi i na Božić i na Novu Godinu".
Na stranu sada činjenica da su te nekakve blagdanske čarolije, baš kao i zimski gradovi i praznično nešto kopija – najčešće jeftina – adventskih manifestacija koje su nekada u veće evropske gradove privlačile turiste, da bi ih se sada organiziralo u svakom mjestu koje ima crkvu i trafiku. Komercijalizacija drugog najznačajnijeg kršćanskog praznika – prvi je Uskrs – svela je i Božić i došašće na otvoreno prvenstvo u potrošnji i dobru poslovnu priliku za one što znaju kako prodati hot dog za osam eura ili šesnaest maraka koliko, primjera radi, košta hrenovka u kifli u Puli.
Advent jeste, i tu je Šišić u pravu, isključivo vezan za Božić, onaj kojeg jedan konstitutivni narod, Hrvati, obilježava dvadeset i petog decembra, dok Srbi slave sedmog januara. Bošnjaci, odnosno muslimani, kao i ateisti i agnostici, u to vrijeme mogu…realno, mogu šta god hoće: gledati TV s kauča, ići ili ne ići na adventske sajmove, krečiti garažu, pa i, zašto da ne, prodavati hrenovke za skupe pare.
Kao što je, da podsjetimo na jedan davni razgovor Senada Avdića i Aleksandra Stankovića, najveći problem u Bosni i Hercegovini sve, e tako u multikonfesionalnim, traumatiziranim sredinama problematično može biti ama baš svako javno manifestiranje vjerske pripadnosti: osim ljepote, još se štošta nalazi u oku zlonamjernog promatrača.
Ne može se, još nikome nije uspjelo, biti malo trudan i malo principijelan, pa se ni o Adventu u Žepču ili bilo gdje drugo ne može govoriti poput Šišića, a u isto vrijeme šutiti o iftarima na gradskim trgovima, promjenama termina održavanja Sarajevo Film Festivala zbog Ramazana u kojem se, eto, u sarajevskim školama skraćuje nastava ili isključivo bajramskom ukrašavanju gradova u kojima je novogodišnja atmosfera kao na odjelu intenzivne njege.
Nacionalna i posebno vjerska emancipacija su (i) kod nas tek ljepši nazivi za manifestiranje nacionalizma, estradizaciju religioznosti i, kako kaže Tarik Haverić, puzajuću okupaciju javnog prostora u kojem, vrlo je jednostavno, ili svi mogu sve ili niko ništa. Ako, međutim, samo jedni mogu sve, a ostali ništa, onda je riječ tek o zapišavanju teritorija na kojem vrijedi srednjovjekovni princip: čija regija, njegova religija.
U pristojnijim vremenima u kojima se, kao, nije znalo ko je koje vjere i nacije, ali su svi svima, valjda metodom slučajnog uzorka, čestitali vjerske praznike, javni prostor je služio za doček i ispraćaj Štafete mladosti, sletove i komemorativne skupove nakon masovnih rudarskih nesreća. U ovim sadašnjim i nedavno prošlim podijeljen je kao i bosanskohercegovačka društva u kojima većina određuje pravila prihvatljivog ponašanja, a svaki oblik kritike podrazumijeva etiketiranje kritičara koji, ovisi od mjesta do mjesta, zbog mišljenja postaje ustaša, četnik, islamist, ćafir, izdajnik i tako dalje i tako redom. Bogati repertoar uvreda efikasno suspenduje svaku mogućnost propitivanja bilo čega.
Ako je, dakle, prihvatljivo organizirati iftare na trgovima ili oko Starog mosta, micati SFF zbog Ramazana i otvarati ga na Veliku Gospu, prilagođavati trajanje nastave sljedbenicima jedne religije, e onda ne može – ili ne bi trebalo – biti neprihvatljivo organiziranje manifestacija koje su, kako ono ide, striktno vezane za katolički Božić ili, recimo, Vaskrs.
Javni prostor, ime mu kaže, pripada svima, kako onima što u boga vjeruju s pravom javnosti, tako i onima koji ne vjeruju, zatim i jednako rodnim manjinama i većinama, liberalima i konzervativcima, lijevim i desnim i srednjim, učesnicima procesije u Travniku, klanjačima na zapadu Hercegovine, učenicama i učenicima srednje baletne škole i maturantima saobraćajne.
“Promovisati mir, poštivanje i suživot kroz međureligijski dijalog i saradnju, uvažavanjem različitosti i isticanjem zajedničkih vrijednosti vjerskih i duhovnih tradicija u BiH“, misija su i vizija, tako piše na službenim stranicama, Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine koje možda i dalje postoji, ma postoji sigurno, ali ne nalazi za shodno da zauzme stav o adventskim sajmovima, javnim iftarima, krsnim slavama policijskih i trafostanica...
Mogla bi se, niko ne brani, o svemu, ali svemu, oglasiti i politička kasta kojoj upravo to ne pada na pamet: vulgarna teizacija je prihvatljiva kod vlastitog i, naravno, užasavajuća kod biračkog tijela drugih, uglavnom mono-etničkih stranaka, a monopol nad bogoštovljem, kao u Gornjem Vakufu/Uskoplju, dio političkog programa.
Složena društva poput bosanskohercegovačkog mogu funkcionirati ili uz potpuno uvažavanje i bezrezervno prihvatanje svih i svačijih običaja iskazivanja vjerske pripadnosti ili u dogovorenom i totalnom uklanjanju svakog oblika i svih simbola vjere iz javnog prostora.
Sve drugo, ono između, jeste upravo ovo što imamo: beskrajni prostor manipulacije i demonstracije sile većine kojoj na jednom mjestu smeta došašće, na drugom ezan, na trećem…ma nađe se uvijek nešto, posebno u izbornim godinama, a po potrebi i češće.
