Ako je kandidatura Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda zamišljena i kao odgovor na inicijativu Maxa Primorca o teritorijalnom preustroju zemlje – zapravo jednog njenog entiteta, Federacije – onda ništa. Doslovno ništa. I upravo će to biti rezultat i Kovačevićevog pokušaja da zamijeni Željka Komšića i Primorčevih pokušaja da ostvari ono o čemu se nije razgovaralo ni u Washingtonu 1994., gdje je na mirovnim pregovorima planirano da se Federaciji Bošnjaka i Hrvata priključe srpski kantoni nakon prekida sukoba, niti u Daytonu krajem 1995. godine kada su bošnjački, hrvatski i srpski predstavnici pristajali na štošta, a Momčilo Krajišnik, primjera radi, gubio svijest zbog Miloševićeve odluke da se Srbi povuku iz okupiranih dijelova glavnog grada.
Najkraće rečeno: niti Primorac može ono što i Donald Trump, niti je Kovačević među bošnjačkim biračima ono što Željko Komšić jeste.
Američki Hrvat koji po mnogo čemu jeste blizak predsjedniku SAD-a nema njegovu moć i sve što uz nju ide, pa i pokušaj političke trgovine na isti način izgleda kao i namjera aktuelnog člana Predsjedništva da fotelju ostavi svom savjetniku.
Trumpove metode su proračunato pijačarsko-siledžijske. Dakle, najjači sam i imam najviše para pa može biti samo po mom ili nikako, a to što suštinski znam kako neće biti baš sve po mom, ne znači i kako neću dobiti više nego što trenutno imam. Ko ne razumije, neka na Googleu provjeri kolika je sada carina na kinesku robu na koju u jednom trenutku bila i do 145 posto, da bi postala manja i fleksibilnija ili se prisjeti iživljavanja nad ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim koji, bez obzira na sve, još uvijek nije ni abdicirao, niti kapitulirao, što ne znači da danas nije spremniji na pregovore o miru nego prije, recimo, godinu dana.
Kada Max Primorac o bosanskohercegovačkim Hrvatima govori kao o nestajućoj kršćanskoj zajednici – baš kao da je riječ o molitvenoj grupi, a ne narodu – koju od potpune propasti može spasiti samo uspostava trećeg entiteta, on poput istanbulskog prodavača kožnih jakni postavlja najvišu moguću cijenu, očekujući da izvuče više nego što je realno i nego što je kupac u startu bio spreman platiti.
Jednostavnije kazano, on insistira na novom entitetu nadajući se kako će bošnjačke političke predstavnike uvjeriti u realnost njegove uspostave te ih navesti da pristanu na ono što će njihovi birači doživjeti kao manje loše rješenje: na brze promjene izbornog zakonodavstva čiji je cilj osiguravanje onoga što Dragan Čović naziva legitimnim predstavljanjem.
Ako bi, nekim čudom, Slaven Kovačević bio izabran za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda on bi, baš kao Komšić tri puta, na to mjesto došao u skladu sa važećim pravilima biranja, ali ne i kao predstavnik najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Mogao bi se, istina, pozvati na to da u kolektivnom šefu države ne sjede reprezenti naroda već građana, pa se praviti kako ne vidi da je Predsjedništvo prije tri desetljeća konstruirano prema isključivo etničkom principu i da se na osnovu njega i kandidira. Dakle, kao što Ćamil Duraković ne može zastupati Republiku Srpsku bez obzira što u njoj živi, e tako ni Komšić nikada, baš nikada ne bi ušao u zgradu na adresi Maršala Tita 16 da se za glasove morao boriti sa Bakirom Izetbegovićem, Harisom Silajdžićem ili rahmetli Sulejmanom Tihićem.
Najavljujući približavanje svog Saveza za bolju budućnost Izetbegovićevoj Stranci demokratske akcije, Fahrudin Radončić je kazao kako se neće dogoditi da sve opozicione stranke podrže kandidata Socijaldemokratske partije, Denisa Bećirovića – koji će, sudeći po najavljenoj potpori Konakovićevog NiP-a, pokušati osvojiti drugi mandat – što najprije može značiti da će u Ulici Mehmeda Spahe učiniti sve da šefa ili onog koga će šef odabrati instaliraju u Predsjedništvo.
Pod tim sve se misli i na brigu za svaki glas za kandidata SDA, a Demokratska fronta neka se snalazi sama. Ako pogledamo, a jesmo, rezultate ranijih izbora za Predsjedništvo, pogotovo posljednjih, pa svemu dodamo da opozicija ne može računati na glasače SBB-a, onda ispada kako Izetbegović ili neko njegov mora dobiti možda i 100.000 (slovima: stotinu hiljada) glasova više kako bi iz kancelarije istjerao sadašnjeg bošnjačkog člana.
Na istim tim, posljednjim izborima za članove i članice Predsjedništva, Željko Komšić je imao 227.540 glasova, a kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice, Borjana Krišto, 180.225.
Jedini puta kada je DF imala kandidata koji nije Komšić i nije Hrvat, već Bošnjak Emir Suljagić, osvojili su 114.334 glasa od kojih je koristi imao samo Izetbegović koji je pobijedio upravo Radončića sa manje od 50.000 glasova razlike.
Pri tome je Demokratska fronta uvijek, ali uvijek, kao stranka dobijala manje glasova od onoga koga bi kandidirala za Predsjedništvo, najprije zato što njoj, kao ni Suljagiću, nisu, a Komšiću jesu pomagali birači najveće bošnjačke političke organizacije.
Iako to niti jedan ne želi, Max Primorac vodi kampanju za Kovačevića, a Kovačević za Dragana Čovića ili koga već HDZ ponudi. Komšićev savjetnik će se predstavljati kao, što je manje bitno, zagovornik građanskog koncepta ali i, što je zapravo važnije, brana HDZ-ovoj politici dezintegracije i blokada. Upravo kao takav će umanjiti šanse eventualnog kandidata opozicionih hrvatskih stranaka koje su, kako je rekao Slaven Raguž iz HRS-a, shvatile da Čovićev cilj nije rješavanje, već održavanje problema ili, po potrebi, stvaranja novih, čime se u posljednje vrijeme predano bavi Primorac.
Kovačević će, kao što je i Komšić, mobilizirati hrvatske birače, ali ne protiv, već za Hrvatsku demokratsku zajednicu, a kako ne može računati na podršku SDA i Islamske zajednice, tako će od nje biti i poražen. Pobjednik će, slobodno ćemo pretpostaviti, kao svoj prioritet postaviti promjenu izbornog zakonodavstva, a ne uspostavu trećeg entiteta.
Vjerovati u njega, u taj entitet, jednako je kao i vjerovati u uspjeh građanskog koncepta kojeg zagovaraju Komšić i Kovačević. Ćorav je to, ali i jako spor posao bez rezultata. Osim ako rezultatom ne smatramo uzaludno trošenje godina u kojima su obje te političke ideje ostale gdje su i bile: u nekim od sarajevskih kafana i među navijačima "Zrinjskog".
