Oko dvije trećine građana Republike Srpske donijelo je najracionalniju moguću odluku birajući između nedjeljnog odlaska do glasačkog mjesta i brižljivog uzgajanja dosade. Većina je, dakle, ostala kod kuće demonstrirajući raskošnu udobolju za izbor entitetskog predsjednika kojeg će se ionako opet birati na jesen 2026. godine.
Na ovim, vanrednim izborima za predsjednika Republike Srpske – vjerovatno ste čuli – pobijedio je kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Siniša Karan, ali jedva i uz kompromitirani izborni proces u kojem se u najmanje tri grada dogodilo isto što i Jeleni Trivić kada je 2022. preko noći izgubila od Milorada Dodika.
Ovog puta je poražen Branko Blanuša iz Srpske demokratske stranke za kojeg, da se ne lažemo kada nema prijeke potrebe, niko izvan porodičnog i prijateljskog kruga nije čuo sve dok ga opozicija nije izvukla zbog najmanje tri razloga. Prvo, morali su, jednostavno morali imati kandidata, ma koliko izbori bili besmisleni. Zatim, trebalo je naći nekoga ko je spreman da ga se potroši u pretposljednjem činu konačnog pada Milorada Dodika, a nema – to je taj treći razlog – ambiciju da, poput Draška Stanivukovića, postane novi dugovječni vladar Srba zapadno od Drine.
Sve što je mogao Milorad Dodik je napravio kako bi nastavio održavati dojam da nije politički kapitulirao. Odabrao je vjernog saradnika koji nema ni snage ni godina za veće ambicije, osigurao mu pet-šest puta veći budžet za kampanju od Blanušinog i pedeset sedam objava na Radio Televiziji Republike Srpske, odnosno 8.452 sekundi programa, dok se kandidat SDS-a u istom mediju pojavio čak dva puta i potrošio 24 (slovima: dvadeset četiri) sekunde.
Konačni rezultat – ako je uopće konačni, obzirom na sve neregularnosti – nije opravdao ulaganja. Ili, kako to kaže analitičarka Tanja Topić: „Profesor Blanuša je iz političke anonimnosti i s minimalnim resursima 'pobijedio' moćnu stranačku mašineriju i nametnuo novu vrijednosnu paradigmu u politici - skromnost, čestitost i znanje. SNSD je na mišiće potpomogao glasanje, posebno u Doboju i Zvorniku i nije uspio otjerati 'okupatora' Schmidta, što im je bila glavna simbolička poruka. Najavljivani referendumski karakter izbora nije im se ostvario“.
Izbore za entitetskog predsjednika se moralo održati, iako nije bilo neophodno. Mogla je, naime, na nekadašnjem Dodikovom mjestu ostati Ana Trišić Babić ili, s jednakim posljedicama, kutija od cipela, pepeljara, džezva, saksija, što god. Politička moć ne proizlazi iz te pozicije već se na nju donosi. Da se, kao što nije, Milorad Dodik držao ustavnih ovlasti, ne bi ga Amerikanci morali politički umiroviti, jer ga ne bi ni primijetili.
Dodik je, da obnovimo gradivo, prvo akumulirao svu moć i svu vlast u Republici Srpskoj, pa nakon premijerskog i mandata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine odlučio sebi osloboditi vrijeme za ozbiljnije poslove od onih što su mu bili u opisu radnog mjesta.
Predsjednik Republike Srpske prema Ustavu Republike Srpske dijeli plakete, ordenje i pomilovanja, predstavlja Republiku Srpsku u Republici Srpskoj, a može i odbiti proglasiti neki zakon kojeg je usvojila Narodna skupština, ali samo jednom. Ako, dakle, entitetski parlament i drugi puta izglasa navlas isti zakon, e onda ga mora prihvatiti, potpisati i proglasiti. Drugačije rečeno, važnost mu ima rok trajanja kao jogurt.
Siniša Karan će, kako je i kazala analitičarka Svetlana Cenić, „ući u kabinet i ni za šta se neće pitati“, kao što se, u suštini, ne bi pitao ni kandidat SDS-a: “Da je gospodin Branko Blanuša pobijedio, ili ako pobijedi, on ne bi mogao ništa ni da uradi. Sigurno ne bi imao budžet koji je imao Dodik ili bilo koji kandidat SNSD-a”.
U prevodu: Karan će raditi što mu Dodik naredi, a Dodik ono što se dogovorio sa Amerikancima i u što ne spada zaustavljanje ekonomskog uništavanja Republike Srpske, sasvim suprotno. „Svega smo se nagledali, sve su upropastili. Nema RS vanjske neprijatelje, ona ima unutrašnje, a to je onaj ko je na vlasti jer sva preduzeća propadaju. Smiješno je slušati njihova obećanja o napretku, jer kao nisu do sad bili na vlasti pa sad kad ih krene... a mi u svili i kadifi. Naravno da ništa bolje nećemo doživjeti, svaki dan će biti gore zbog toga koliko planiraju da se zaduže, a što ćemo morati da vraćamo svi", izjavila je Svetlana Cenić.
Pobjeda političkog posmrtnog ostatka Milorada Dodika neće, dakle, promijeniti ništa, samo što će, eto, RTRS sada ispod drugog imena morati pisati „predsjednik Republike Srpske“. Ipak, ta je pobjeda, jednako kao i Blanušin poraz, pokazala kako Bosna i Hercegovina nema jedan problem sa vlastitim izbornim zakonodavstvom – misli se, je li, na način odabira člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda – već najmanje četiri, od kojih se jedan teško, ako ikako, može riješiti u skorije vrijeme, pa će oni građani koji ne pripadaju svetom bošnjačko-hrvatsko-srpskom trojstvu i dalje biti obespravljeni.
Preostala dva, međutim, možda ne obesmišljavaju glasanje, ali ostavljaju ogroman prostor da se biračka volja prilagodi potrebama vladajuće kaste. Opozicija još nikada i nigdje nije uspjela ukrasti izbore: tu mogućnost uvijek ima onaj što izborni dan dočekuje na poziciji moći.
Statistički, na predsjedničkim izborima – kako smo i rekli – nije učestvovala dvotrećinska većina punoljetnih građana Republike Srpske, ali to uopće ne mora biti tačno. Niko, baš niko nema blagog pojma ni koliko ljudi živi u RS, pa niti koliko ih ima pravo glasa. Jednako je, hvala na pitanju, i u Federaciji: oba bosanskohercegovačka entiteta godinama prolaze kroz demografsku katastrofu koja, na nauci neobjašnjiv način, ne utiče na broj birača kojih bi bilo nekoliko miliona sve i da u BiH živi dvoje ljudi koji su ostali na rodnoj grudi jer nikako ne mogu naći pasoše.
Digitalizacija izbornog procesa tu činjenicu ne može promijeniti, ali može, konačno!, osigurati da volja birača koji izađu na izbore nadvlada onu brojača.
Očekivati da regularan izborni proces dovede do nekih značajnijih promjena u bosanskohercegovačkim politikama je naivno. Nastaviti ignorirati problem je samo blesavo. Kao što ne postoji donja, tako ne postoji ni gornja granica glasova koje se može pokrasti. Ko ne vjeruje, neka pita Jelenu Trivić i Branka Blanušu. Može, naravno, i Dodika, samo što on misli da su izbori proces u kojem mogu učestvovati svi, a pobijediti oni koje je on poslao da ga glume po raskošnim kabinetima.
