Administracije se mijenjaju, interesi su vječni. Ko god misli da je drugačije mogao se, imalo se kad, u 2025. godini uvjeriti koliko je u krivu.
''Što se tiče naših prioriteta, kazao bih kako su oni danas u najvećoj mjeri usklađeni. Mir, stabilnost, teritorijalni integritet, suverenost i multietnički karakter ciljevi su kojima smo duboko predani, uz, naravno, sudjelovanje američkih predstavnika, no ne nužno u političkom, koliko u ekonomskom smislu. Upravo je takav kapital danas poželjan u Bosni i Hercegovini i nastavljamo predano raditi s predstavnicima američke administracije kako bismo osigurali upravo takvu klimu koja će omogućiti daljnja američka ulaganja u našoj zemlji'', rekao je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Dragan Čović, u intervjuu ''Večernjem listu''.
Rekao je još nešto – ''Ulazak američkih partnera u ovaj projekt predstavlja novi trenutak koji obećava realnu i nesmetanu izgradnju plinovoda, ali i eliminaciju BH-Gasa kao nametnute tvrtke koja, osim što ne zapošljava nijednog predstavnika hrvatskog interesa, ne posjeduje ni stručne kvalifikacije, kapacitete, znanje ni potencijale za provedbu tako ozbiljnog projekta. Hoće li netko posegnuti za ugrožavanjem provedbe Južne plinske interkonekcije, ne mogu kazati sa sigurnošću. Međutim, ono što mogu kazati jest kako to neće biti hrvatska strana'' – ali to je tek verbalna pirotehnika. Južne interkonekcije će biti i bit će onako kako Washington kaže, a ovi naši će prvo poslušati, pa onda reći da se nametnuta odluka u bobu poklapa sa nacionalnim interesima konstitutivnih naroda, Federacije, Bosne i Hercegovine, svemira…
Uglavnom, nema razloga za brigu: za razliku od ostatka Evrope, posebno zemalja članica Evropske unije o kojima Donald Trump misli što i Vladimir Putin, dakle ništa dobro, Bosna i Hercegovina je u zoni američkog interesa, a to znači, kako je Čović i rekao, ''mir, stabilnost, teritorijalni integritet, suverenost i multietnički karakter'', sve u skladu sa, naravno, Okvirnim mirovnim sporazumom koji je u 2025. navršio punih 30 godina!
U protekloj, mahnitoj godini, citirali smo Branku Latinović, bivšu ambasadoricu Srbije pri OSCE-u koja je, gostujući na BN televiziji, rekla: ''Mislim da Amerika nikad neće odustati od Dejtonskog sporazuma i onog što je njim definisano, je bi to onda bio poraz, ne samo njene politike, već svega noga što je ona uložila u taj sporazum – od svojih vojnih, ekonomskih, diplomatskih kapaciteta i uopšte svog imidža kao Amerike koja je stala iza jednog velikog projekta mira u Evropi''.
Milorad Dodik je, pamtite valjda, pomislio da će Amerika ipak ''odustati od Dejtonskog sporazuma i onog što je njim definisano'', pa je sada je predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, a i to polulegalno. Predsjednik Republike Srpske više nije, niti u Republici Srpskoj važe zakoni koje je po njegovom nalogu prvo usvojila, pa redom povukla Narodna skupština Republike Srpske.
Ako je već tako, a dokazano jeste, onda je ozbiljno komentiranje nekakvog nastavka borbe za građansku BiH – čime se, kao, bavi značajan broj stranaka sa sjedištem u Sarajevu – neozbiljno. Potvrdila je to i Stranka demokratske akcije koja je, baš u žaru borbe, prebrojala krvna zrnca zaposlenih u entitetskoj i državnoj administraciji.
Nije, međutim, problem u tome što su Sjedinjene Države uoči 30-e godišnjice dejtonskih susreta i zbivanja potvrdile predanost tamo sklepanom sporazumu, već što to - predanost sporazumu iz Daytona – rade otkako je rat završio, a mir nije izbio.
Na svim, ama baš svim općim izborima od 1996. – koji su, pri tome, sve do 2002. održavani svake dvije godine – u BiH su pobjeđivale stranke koje su najavljivale kako će, čim dobiju povjerenje birača i rasporede plijen, učiniti nešto epohalno: ukinuti entitete, uspostaviti još jedan, promijeniti postojeća izborna pravila, izvesti BiH iz etničke i uvesti u građansku reprezentaciju, proglasiti nezavisnost Republike Srpske…a samo je Dodik nešto probao i završio bez američkih sankcija, ali i mjesta predsjednika RS-a.
Zahvaljujući iskustvu kao efikasnom sredstvu za likvidaciju svake nade, u 2026. godinu ulazimo potpuno pripremljeni: prvo slijedi devet mjeseci kampanje u kojima će predstavnici federalnih stranaka – one u Republici Srpskoj će se dijeliti na Dodikove lojaliste i sadašnju opoziciju koja se slaže u protivljenju suicidalnim pokušajima secesije – obećati kako će, čim dobiju povjerenje birača i rasporede plijen, učiniti nešto epohalno: ukinuti entitete, uspostaviti još jedan, promijeniti postojeća izborna pravila, izvesti BiH iz etničke i uvesti u građansku reprezentaciju… I sve će za godinu dana od današnjeg dana, kao što bi Srbi rekli, prdnuti u čabar.
Za još jednu seriju neuspjeha za koje će, naravno, bošnjački predstavnici okrivljavati hrvatske, hrvatski bošnjačke, a srpski u slučaju potrebe malo jedne, pa malo druge, neće biti kriva američka administracija, kao što ni silni lobisti, računajući i one u pokušaju, neće izlobirati ništa više od već postojećeg.
Možda će, samo možda, OHR nametnuti novi način izbora članova Predsjedništva, iako trenutno nema potrebe: Željko Komšić se ne može kandidirati, a SDA nije u prilici da dio svojih birača usmjeri ka Slavenu Kovačeviću, pa će Hrvate predstavljati onaj koga Hrvati izaberu.
Pravila su, dakle, još jednom potvrđena: nema šurovanja s Rusima, kompliciranja oko interesa – i to svih, od kupovine plina, pa do srdačnih i prijateljskih odnosa sa neprijateljima Washingtona – Sjedinjenih Država i, to pogotovo, narušavanja mira. Sve dogovore mimo toga Amerika će prihvatiti ukoliko, da još jednom citiramo predsjednika HDZ-a bez isteka trajanja mandata, podrazumijevaju ''mir, stabilnost, teritorijalni integritet, suverenost i multietnički karakter'' Bosne i Hercegovine.
Ko to ne razumije, taj ne razumije ništa. Ko na obećavanju svega suprotnog pokušava – i najčešće uspijeva – mobilizirati birače, taj ih zna u dušu.
''Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme'', rekao je, navodno, Abraham Lincoln.
Ako Bosna i Hercegovina nije zemlja u kojoj je ipak moguće ''varati sve ljude sve vrijeme'', onda njeni ljudi, kukajući nakon svakih izbora, sve ovo vrijeme od kraja 1995. varaju sami sebe. Dok je tako, Amerikanci će postavljati plinske cijevi gdje i kada im se prohtije, smjenjivati svakoga ko im ide na živce i općenito radi nešto protiv ''jednog velikog projekta mira u Evropi''. To u navodno nezavisnoj i suverenoj zemlji možda ne bi trebalo biti tako, ali bolje da jeste. Oni kojima ni nakon 30 godina nije jasno kakva su pravila, moraju, jednostavno moraju, imati tutora.
