Verona, tamo gdje su se voljeli Romeo i Julija

Na putovanja obično idem autom, a busom turističke agencije nikad dosad, ovo mi je prvi put. U Istri sam, prethodne noći sam degustirao dvadesetak sorti i berbi vina te – na nekoj vrsti izbora najbolje – otprilike toliko vrsta kobasice. Kad se stvari tako podrepe, mada, izdrž'o je Mujo i gore, ništa čudno u tome da jedva stižem na bus, koji polazi malo prije 5 ujutro. Vremena imam tek toliko da u ruksak doslovno uguram par najpotrebnijih stvari, foto-aparat, putovnica i lova već su u torbi i to je to.

Većina putnika ide na neki sajam motora; ta me tema ne zanima pa ipak mogu malo i odspavati do Verone. Nekoliko nas koje je baš briga za motore naša pratiteljica dovodi od stanice do Arene, tu nam je uvečer zborno mjesto, a onda produžavamo ka središtu. Tu se već polako rasipamo u, što bi rekli Francuzi, formaciju svako zassé travu passé :).

Na Piazza delle Erbe, odnosno Biljnom trgu, iako je siječanj, prilično naroda, a ne prodaju se, dakako, samo voće i povrće već sve i svašta, pogotovo ono što turisti traže, magneti, maske, kape, pregače sa smiješnim slikama... Tu je Torre dei Lamberti, stara gradska vijećnica, ko ima vremena može se popeti uz 368 stepenica i, pazeći da ne lupi glavom u zvono, fino razgledati cijeli grad, potom Sud, Kuća trgovaca i, najzanimljivije od svega, Kuća Mazzanti s freskama ispod krovnog vijenca i kipovima starogrčkih bogova. Fontana na trgu stara, čak iz 1368., ali, s druge strane, „od prekjučer“, kad se zna da je rimska skulptura Gospe od Verone izrađena 380. godine.

Da, zimsko je doba, ali se glavnom ulicom u pješačkoj zoni jedva može proći. Cilj je svima isti: Julijina kuća. Da je Shakespeare znao kako je uličica uska, sigurno bi za svoju tragediju odabrao neki drugi grad i neki drugi nesretni par, barem toga nikad nije falilo. Imalo bi se usput, jer je uličica dosta duga, vidjeti svašta zanimljivog, ali nema se kad, može Julija strugnuti na kavu kod prijateljice pa gdje si bio, šta si radio...

Elem, prilično usko dvorište Julijine kuće vrvi od ljudi. Navratit ću triput tijekom dana, nadajući se da će biti drugačije, al' jok, uvijek ista priča. Julijina desna... hm, hajde da kažemo dojka, mada je slabo bila u toj funkciji, usjajila se i užarila, redaljka na njoj traje od ranog jutra dok ne padne mrak. Hvataju je, neko samo prstima, ali većina punim dlanom, i muški i žene, i bračni parovi i ljubavnici, i svi žele imati fotografiju. Poneko zgrabi za obje, malo mu jedna, mada je desna, kaže legenda, jamstvo da će ljubav sisohvatača trajati vječno. Slična promenada je i iznad glava, na Julijinom balkonu, gdje se, vidjet ću kasnije, svako zadrži toliko da može baciti koji pogled dolje, načas umisliti da je Julija, ili Romeo, baš ovog časa izašao iz Julijine spavaće sobe, napraviti fotografiju i ustupiti mjesto čekačima. Na zidovima dvorišta tisuće papirića s porukama, često i samo imenima; zalijepljene su jedne preko drugih, ali ima izbora – jedna se plava popela dečku ili šta joj je već na vrat, fino zasjela i bez žurbe lijepi papirić i piše poruku. Katanaca, najčešće u obliku crvenog srca, također je bezbroj, a ko ga nije ponio, kupit će ga tu, u suvenirnici u dvorištu, gdje se može naći baš svaka sitnica koja ima veze s Romeom i Julijom, a i općenito s Veronom.

Verona je veliki grad i ne bi ga vrijedilo detaljno opisivati, niti bih znao odakle početi, ni gdje završiti. Jedna granica su, recimo, srednjovjekovne gradske zidine, najbolje očuvane preko puta Arene, druga je rijeka Adige, i glavnina grada je između njih. Treća granica je brdo s druge strane rijeke. Tako bi se nekako Verona mogla „isparcelizirati“, pa da se krene obilaziti parcela po parcela.  

U starom dijelu grada, tamo gdje stoji Julijina kuća, prostora i zanimljivosti je toliko da mnogi posjetitelj, nakon dva-tri sata hodanja po okolnim trgovima, pomisli da je to to, da rijeke ni nema, osim ako se kakva nije našla u nekom od predgrađa i novih kvartova. Ne računam pojedinačne freske i grbove po zidovima ili kipove u nišama zgrada, toga, recimo, u Veroni ima deset puta više nego u cijeloj ex-Jugoslaviji bez dijelova koji su bli dio mletačkog teritorija.

Prije odvojka ka Julijinoj kući je Gospodski trg, mada ga odavno svi, jer je na njemu spomenik čudesnom pjesniku, zovu Danteov trg. Stoljećima se vodi kao glavni, jer su tu i podestova palača, i stara gradska vijećnica, poznata kao Loggia di fra' Giocondoali, kao  i palača Cansignorio, sjedište vjekovne mletačke moći u gradu te Vrata Bombardieri, gdje građani i danas, kao i stoljećima prije, mogu podnijeti anonimne žalbe i predstavke protiv gradske vlasti. Ustvari je, suvišno ih je sve nabrajati, čitav trg okružen doista monumentalnim srednjovjekovnim građevinama, međusobno povezanim lukovima i lođama. Već nekoliko desetljeća slovi kao mjesto koje u večernjim satima zauzima studentarija s gitarama i drugim instrumentima, gdje se svira i pleše do jutarnjih sati, što je prepoznato i kao nova gradska atrakcija. A zašto je Dante baš tu? Jer je prilično godina živio upravo u jednoj od palača koje omeđuju trg.

Na razmeđu trgova je veliki kip ovdašnjeg pjesnika Berta Barbaranija. Pjevao je o zgradama, freskama, kipovima, svecima Verone, i to na gotovo zaboravljenom lokalnom dijalektu. Uz noge mu ptica, brončana. I to mu je sreća, jer stotinjak metara dalje, na ogromnom kipu. Garibaldiju se na glavu popela prava, galeb, a niz ćelu i lice velikog junaka cijedi se izmet.

Susjedni je trg, Porta Leoni, potpuno druga priča: tu je bilo središte rimskog grada, odatle je vodila rimska cesta do Bologne na jednu i Aquileie na drugu stranu. Dio ceste fino je uokviren ogradom, duboko iznad razine današnje ceste, a na masivnim kamenim vratima i sad se kočoperi originalni rimski natpis. Kad je već rimski trg, red je da je tu i rimski arhiv, zajedno sa gradskom knjižnicom, jednom od najstarijih na svijetu, utemeljenom čak u 6. stoljeću, kad na mnogim prostorima i u mnogim jezicima spomenuta riječ nije ni postojala. Na razmeđi trgova još jedan kip, ovaj put skladatelja Sergija Pasetta, nasmijanog šarmera što prolaznice pozdravlja džentlmenskim dodirom oboda svog šešira. E, da, jedno pola kafića u ovom dijelu grada zove se po Danteu, druga polovica po Romeu i Juliji, a jedan i po Shakespeareu :)

Do Parka zida, mada je tako mogao biti nazvan svaki uz tvrđavske zidove, vidjeh svašta, a tu se slikam sa Cesareom Lombrosom, psihijatrom, ali i likom po čijoj antropološkoj teoriji se dobar dio svijeta i danas ravna u „prepoznavanju“ „rođenih zločinaca“: nisko čelo, guste obrve, jaka donja vilica, sitne oči, jaki ekstremiteti. Ako poznajete koga takvog, Lombroso upozorava: čuvajte ga se!

Adige je, nakon Pada, druga po dužini talijanska rijeka. Nije da neki od mostova nije lijep, ali se ipak izdvaja Scala ili Scaligeri. Doći u Veronu, a ne vidjeti most poznat i pod imenom Castelvecchio, po istoimenoj obitelji koja je u vrijeme gradnje vladala gradom, ustvari dio istoimene srednjovjekovne utvrde, također bi bio potpuni promašaj. Na početku okrugla kula, s obje strane bedemi toliko visoki da je dio namijenjen pješacima dobar dio dana u hladovini. Nijemci su ga minirali 1945., ali je vrlo brzo obnovljen u originalnom izgledu, čak je iz rijeke izvađen dobar dio kamenih blokova, dok je ostatak dovezen iz kamenoloma odakle je dobavljan i šesto godina prije, kad je most prvotno sagrađen. Prije toga su ga, u vrijeme Napoleonovih pohoda, žestoko načeli i Francuzi, ali evo ga, tu je. Crveni mramor, jedan dio obložen terakotom, na najvećem stupu petnaest korintskih kapitela i fragmenti rimskih reljefa. Na pola mosta prolaznike sačekuje neka Nefertiti ili Kleopatra, u blizini je još jedno mjesto za kačenje katanaca za vječnu ljubav, a onda i prolaz na travnjak okružen zgradama, kompleks Muzeja Castelvecchio. Uz zidine iz srednjovjekovlja, u muzejskim postavkama su, primjerice, brojne skulpture iz romaničkog razdoblja grada, ali i mnogo stariji i vrjedniji eksponati: Pisanellova Madona od prepelice, po nekoliko radova Jacopa Bellinija, Girolama dai Librija, Gentilea Bellinija ili Andrea Mantegna, čak i raspelo iz 7. stoljeća, rad Majstora Sant'Anastasia.

S druge strane rijeke ne raste gajtan trava već još mnogo znamenitih građevina, a glavno je rimsko kazalište, očuvano slabije nego u nekim drugim gradovima, ali ipak moćno. Grad je na velikoj plohi dao izraditi crtež svog nekadašnjeg žitelja Gaja Valerija Katula, uz Horacija, najpoznatijeg rimskog liričara, onog - sjetit će ga se tako mnogi - što je svoju draganu, koja je istodobno imala još bukadar ljubavnika, u čast Sapfe, nazvao Lezbijom. Fino, ali je Katul na crtežu ispao kao kakav dječačić koji upravo polazi na predvojničku obuku, na licu mu ni traga od onog ipak zrelog pjesnika koji svaki čas intime s nevjernom mu Lezbijom pretvara u stihove.

Porta Borsari je još jedno moćno mjesto. Izgrađena u 1. stoljeću, nekadašnji glavni ulaz u grad. Cesta je odatle vodila i prema Jadranskom i prema Tirenskom moru. U srednjovjekovlju je poznata kao Porta svetog Zena, a današnji naziv dobila je po vojnicima koji su čuvali biskupa. Sve je sačuvano u originalu, i stupovi, i zabati, i natpisi; dvostruka kapija s nekoliko katova iznad.

Namjerno ne spominjem crkve, od one što je vidjeh prvu, romaničke, Gospine, na Danteovom trgu, sa sarkofazima Cangrande i della Scala na portalu, pa do katedrale. Vidjet ću ih tijekom dana barem 40 ili 50, malih i velikih, prelijepih i „običnih“, širom otvorenih i zaključanih, napucanih i zaboravljenih. Ova prva je mimo svih, naprosto nevjerojatna, ali i mnoge druge, zbog ovog ili onog, ostavljaju bez daha. Bazilika svete Anastazije i crkva svetog Petra Mučenika su doslovno jedna do druge i obje zaslužuju (i vjerojatno imaju) knjigu, a ne djelić mog putopiščića. Svakoj, recimo, samo portal u umjetničkom smislu vrijedi koliko cijele one novovijeke hladne modernističke zgradurine što ih također nazivaju crkvama. Usput, ne skontah, iste su visine, jedna je bazilika, druga „samo“ crkva, plus se i čitav trg zove po svetici? Valjda ipak postoji neko pravilo ili su se svetice izborile da budu glavne? Ko zna, nek' mi javi, molim. Jedna crkva, ulaza ukrašenog vrlo fino očuvanim freskama, služi kao koncertna dvorana Glazbenog konzervatorija, nazvanog po skladatelju Evaristu Feliceu Dall'Abacu.

S one strane Adigea stepenice se penju do vrha brda, crkve su razbacane tako da se svako malo naiđe na neku, a neke su, primjećujem, uklopljene u gradske bedeme. Prirodno da je u podnožju Kaštela svetog Petra i njegova crkva (ovo je, pretpostavljam, za razliku od Mučenika, sveti Petar Apostol), ali sveci i biskupi u tom dijelu grada gledaju i sa privatnih kuća i sa državnih zgrada, kao da im je u raju dosadno, a nemaju interneta, pa žele vidjeti što se dešava u tom modernom svijetu. Među značajnije crkve u tom dijelu grada, već samim tim što su neki njeni dijelovi podignuti još u 5. stoljeću, spada i crkva svetog Stjepana, a podebnost su joj slijepa vrata na kojim se drže još samo ostaci ostataka freske.

U neko doba odustajem od zavirivanja u baš svaku crkvu, vraćam se preko još jednog od mostova, i oči ne odvajam od katedralnog tornja. Malo je bila katedrala, pa je u krugu od možda petsto metara sagrađeno još desetak crkava, plus ulični oltari, ponekad na sastavu stranica zgrada, ponekad prosto na zidu. Nekad posvađane romanika i gotika ovdje su se uzele za ruke i ne odvajaju se, mada romanika, što jest – jest, vodi glavnu riječ, a po pročeljima i u nišama na katedralnom trgu kipovi valjda kompletnog zbora svetaca. Lav s lijeve strane ulaza u katedralu nervozan i namrgođen, mora da je pun mjesec, uglavnom je bolje nemati posla s njim. Reljefnu Bogorodicu s Isusom na prijestolju, ona je u luneti iznad ulaza, okruženoj čarobnjacima i pastirima, samo ponizno gledam,  a Orlandovom paladinu na dovratku portala ću mahnuti. Zdesna je anđeo, s njim se uvijek može. I ja njemu imam šta reći, a on meni još više; gestikulira dok priča, plašim se da neće proći puno vremena, a već će mu desnicu zgrabiti reuma ili takvo što. Unutra blješte crveni veronski mramor i Tizianovo Uznesenje Bogorodičino. Grobova nema puno, ali je tu i jedan papa, Lucio III., poznat, uz ostalo, i po tome što je prvi papa izabran dvotrećinskom većinom, umjesto aklamacijom, kako se radilo dotad. Na čelu Crkve bio je svega četiri godine, 84 je imao kad je izabran, a umro je u Veroni 1185. godine, kamo se sklonio od političkih previranja u Rimu.

Da, zaobilazio bih crkve i crkvice, ali se pored nekih baš ne može samo proći. Pored jedne, recimo, da nema ničeg drugog zanimljivog, zbog čudnog naziva, posvećena je svetom Ivanu u Rupi :-O, a pored druge... Eh, San Zeno Maggiore je već duga priča! Kad neka građevina potječe iz 5. stoljeća, kad ima 72 metra visok zvonik, kad joj je u rozeti svjetski jedinstveno kameno „kolo sreće“, kad ima odlično očuvane freske stare devet stoljeća, relikvije čitavog niza svetaca, uključujući i svetog Zena, grob jednog kralja, Pipina, iz 8. stoljeća ... Ustvari, ništa čudno, ipak je sveti Zeno, a živio je u 4. stoljeću, prvi veronski biskup i zaštitnik grada!

Svoj trg i spomenik ima i grof Camillo Benso di Cavour, već ga spomenuh u nekom od toskanskih putopisa. Pa Augustovo kazalište, a tek Gavijev slavoluk...

U neko doba vraćam se do Julijine kuće. Stanje isto, što me, međutim, ne sprečava da pogledam unutrašnjost veeelike kuće. U najkraćem, imalo se, moglo se. Odmah u prizemlju i Romeo i Julija, ali na dva kraja prostorije; ona tužna, gotovo očajna, a on zamišljen i odsutan. Katova nekoliko, i to prostranih, na mnogim zidovima freske ili ono što je od njih ostalo, tavanice, gdjegdje i zidovi, bogato ukrašeni rezbarijama i likovnim predstavama. Uza zidove velike škrinje, a u vitrinama odjeća onog doba. Julijin krevet, uokviren masivnom drvenom plohom pospremljen, a drvene su i stolice čudnog dizajna, s previsokim naslonima, kao da će u njima stajati kipovi, a ne sjediti ljudi.

Naravno, ne zna se jesu li Romeo i Julija uopće postojali, kamoli da je ovo Julijina i uopće kuća obitelji Capuletti. Zna se, recimo, da je balkon dozidan tek pri restauriranju kuće prije osamdesetak godina, kada su dodani i svi gotički elementi, a mnogo ih je, ali koga briga za to, važno je zaviriti u Julijinu spavaću sobu i dodirnuti joj desnu siku.

Stižem i ručati i popiti kavu, a opet sam kod Arene puno prije dogovorenog termina. Jutros je i nisam zagledao mnogo, ali je impozantna, pogotovo obasjana zalazećim suncem. Treća po veličini, nakon rimskog Coloseuma i one u Capui, prima 22 000 ljudi, i danas, jer se svako malo u njoj priređuju koncerti, sajmovi, kazališne predstave i slične stvari. Na trgu je montirana ogromna betlehemska zvijezda, čiji kraj završava u Areni. Prvotno je trebala stajati tu samo tijekom božićnih blagdana, ali će, odlučeno je, ostati trajno. Na trgu, okruženo ukrasnim grmljem, još prilično spomenika, a uz njih i fontana te veliko metalno srce u kojem se svako malo prave fotke za uspomenu. Radnici ograđeni građevinskom mrežom na dijelu blizu Arene jedini ne mare za cjelodnevnu promenadu turista: kopali su kad smo došli, kopaju i kad odlazimo, iako već polako pada mrak.

Pošto imam vremena, a vidjeh da nije predaleko, prošetat ću i do Julijinog groba, pogotovo što karta za Julijinu kuću kao ulaznica vrijedi i tu. Mali problem je to što je baterija foto-aparata istrošena, čak i ono „ma valjda može još jedna bez blica“; Verona je naprosto očaravajuća i živ stvor se ne može suzdržati od okidanja svako malo. Uzalud je i to što u galeriji putopisa neće završiti ni svaka deseta fotografija. Tako piše, grob, a ustvari je čitav kompleks, s kamenom kapijom „uraslom“ u drveće, pa onda unutarnje dvorište popločano oblutcima, kojih ima i u zidovima kripte sa sarkofagom od crvenkastog veronskog mramora. Prazne, Julija je, izgleda, uskrsnula. Po zidovima istaknuti stihovi na talijanskom i engleskom jeziku, a scene iz Shakespeareove čudesne priče izrađene su u formi drvoreza.

I što reći na kraju? Da se Verona sasvim zasluženo našla na UNESCO-ovom popisu svjeteske baštine. I da bi tako bilo čak i da je striček William Romea i Juliju smjestio miljama daleko od ovog prelijepog grada.