Takovo - Selo u kojem je započelo stvaranje moderne Srbije

Za Takovo su mnogi izvan Srbije – spomenuh to u putopisu iz Gornjeg Milanovca – uglavnom čuli jedino po tamošnjoj istoimenoj tvornici; proizvodila je, naime, „eurokrem“, s kojim smo odrastali, možda čak i odrasli:) Nekima je bilo najbolji jer je najbolji, dok je drugima bio najbolji jer je tada bio jedini u našim prodavaonicama.

„Slatka“ asocijacija i stvarnost su, međutim, dva svijeta koja su se srela jedino u gornjomilanovačkoj tvornici. U taj grad, najmlađi u Srbiji, slilo se sve što je moglo, izgrađene su tvornice, ceste i druga infrastruktura, a takovski kraj je ostao negdje „na rubu svjetova“. Da su se gledale povijesne zasluge i važnost, bilo bi obrnuto, jer su se upravo u Takovu zbili događaji koji će promijeniti povijest Srbije. Najbolji svjedok toga je prostrana ravnica ispod osiromašenog i pomalo neurednog naselja, a sudeći po turističkim putokazima i panoima, osnova svega što je Srbija kasnije postala udarena je upravo tu, u Takovu.

Možda zbog takve prošlosti i tradicije koja je na tome stvorena, uglavnom stanovnici ovog područja imaju iznimno visoko mišljenje o samima sebi, makar su u srpskim ustancima sudjelovali ljudi s raznih drugih okolnih prostora. Kako god, Takovljani će za sebe, bez obzira na to o kojem selu se radilo, ponosno reći da su „građani“, ne u onom današnjem smislu, već u onom starom, koje je podrazumijevalo da su seljaci zaostali i nazadni, a građani pametni i napredni. Tako u Kalimanićima, na zidu mjesnog doma nazvanog po poginulom borcu NOR-a Momčilu Momi Radovanoviću, na dvije spomen-ploče s imenima poginulih iz Velikog i Drugog svjetskog rata, stoji da ih podižu „građani sela Kalimanića“, a isti slučaj je i u Brusnici, gdje spomen-česmu podižu „građani sela Brusnice“. Usput, dom u Kalimanićima ostao je „negdje nigdje“, kako u vremenu, tako i u prostoru, a spomen-česma u Brusnici najljepša je od svih koje dosad vidjeh, s tim da je – pošto očito slabo iko više mari za poginule partizane, makar bili i iz svog sela – i jedna od najneurednijih, s paletom utonulom u vodu i smećem razbacanim svuda uokolo.

Spomen-kompleks posvećen Drugom srpskom ustanku u samom Takovu poznat je kao „Takovski grm“, a naziv potječe od hrasta ispod kojeg je knez Miloš Obrenović odlučio podići ustanak. Pojedini dijelovi hrasta i danas se štuju toliko da bi čovjek pomislio kako je ustanak podiglo i vodilo stablo, a ne Miloš, pa su trajno sačuvani u ovdašnjem muzeju i gornjomilanovačkoj crkvi Svete Trojice te u Miloševom konaku u Beogradu.

Inače je spomen-kompleks prostrana ravnica s pristrancima kojim se jedva vidi kraja, a na ulazu je masivna kameno-drvena nadstrešnica. Ulaznicu ne kupujem; ne da nigdje nikoga nema na ulazu, već nikog neću sresti tijekom čitavog obilaska. Jasno da je i suvenirnica, prizemnica podignuta u stilu ovdašnjih starinskih kuća, zaključana, kao i muzej Takovskog ustanka u naselju, smješten u bivšoj školskoj zgradi, što, međutim, ne znači da se nema što vidjeti, samo treba odlučiti na koju stranu krenuti.

Jednim od pristranaka dominira monumentalni, gotovo tri metra visok brončani spomenik „Takovski ustanak“, rad Petra Ubavkića, prvog srpskog akademskog kipara, postavljen 1990. godine, uz 175. obljetnicu ustanka. Zanimljivo je da je izrađen još 1900. godine, i to u povodu svjetske izložbe u Parizu, ali tamo nikad nije otputovao. Spomenik ilustrira trenutke kada ustanici polažu zakletvu da neće izdati i da će ustrajati i po cijenu života, točnije daje je Miloš Obrenović arhimandritu Melentiju Pavloviću. „Evo mene, a eto vam rata s Turcima“, stoje u podnožju spomenika knjazove riječi izrečene na Cveti, šestu, predvaskrsnu nedjelju (kod katolika Cvjetna nedjelja), 1815. godine. Drugdje vidjeh i malo izmijenjenu inačicu Miloševog usklika, a koja je prava, nije ni važno. Zanimljivo: kod Srba vlada uvjerenje da upravo na tu nedjelju treba posaditi lan i kupus pa će čitav urod svega što se posije i posadi biti bolji. Miloš je, umjesto lana i kupusa, odlučio „posijati“ ustanak i – doista je urodilo bogatim plodom!

Starinski je i bunar, postavljen negdje „'nako“, čisto da ne bude prazno do središnjeg dijela, kao i manja četverostrana nadstrešnica, ali nije bijela spomen-ploča oko koje jedva da ima trave: tu je, naime, „kaže“ ploča, 4.VIII. 1991. godine „održana prva smotra Srpske garde s verom u Boga za kralja i otadžbinu“. Odavde su, kaže se dalje, pošli „u boj za ideju nebesku“. A kud Srpska garda prođe... Četiri godine kasnije svoju spomen-ploču, ali ne Srpskoj gardi već Miloševim ustanicima, podigao je „narod opštine Gornji Milanovac“, a nakon nje slijedi i središnji dio kompleksa.

Dvije „stvari“ su glavne, a prva je spomenik, podignut 1887. godine od naroda tadašnjeg Rudničkog okruga. Skicu je izradio gornjomilanovački okružni inženjer Jozef Manok, a spomenik kraljevački kipar Mihailo M. Čebinac. Dominiraju patriotski stihovi Ljubomira Nenadovića, a natpisa ima sa sve četiri strane obeliska. Sve lijepo piše na turističkim tablama, pa su na jednom i podaci o Takovskom grmu, koji je stajao iznad spomenika. Već ga gore spomenuh, ali vrijedi dodati i ono što pročitah na tabli, da je hrast bio visok 23 metra sa deblom promjera većeg od 3,5 metra te da je narod sudbinu hrasta vezao za sudbinu dinastije Obrenović: najveća grana odlomila se 1860., najavljujući tako Miloševu smrt, manja osam godina kasnije, kada je ubijen knez Mihailo, a onda je 1901. godine oluja iščupala hrast iz korijena i tako najavila kraj dinastije. 

Hrast je, k'o da je stvarno dio kakve dinastije, imao i svog „nasljednika“, a odabrao ga je knez Mihailo tri godine prije smrti. Ali, znamo, sve prođe, a mladost najbrže, pa je od Mihailovog mladića-hrastića danas ostala neka vrsta prirodne skulpture koju čine debelo deblo i ostaci grana. Napokon je 1995. godine tradicija nastavljena sadnjom nove mladice, koja je sada već odraslo stablo, debelo punoljetno i sa 23 godine spremno ponijeti odgovornost i slavu svojih „predaka“. Takovski grm III. J

U Takovu se, na drugom kraju naselja, nalazi i jedna od čak tri sačuvane crkve brvnare u ovom kraju. I ona je na prostranoj ledini, okružena hrastovima. Podignuta je 1794. godine, a posvećena svetom Đorđu. Po stilu gradnje – jednobrodna građevina s polukružnom apsidom i krovom pokrivenim klisom – jasno je da su je pravili majstori iz istočne Bosne, znameniti građevinari Osaćani. I crkva zauzima istaknuto mjesto u srpskim ustancima: na kraju Prvog se upravo pred njom Miloš predao Ali-agi Serčesmi, a Drugi je objavio s kamena koji i danas stoji nekoliko metara ispod crkve. U crkvi su se ustanici, odnosno njihovi vođe s Milošem na čelu, pričestili i zakleli jedni drugima na odanost, a zatim krenuli tamo odakle ja malo prije dođoh, pod Takovski grm. Osaćani su izradili i bogate dekoracije, a najljepšom se čini ona na niskim vratima. Čudna stvar, ali stručnjaci u ornamentima nalaze i značajne orijentalne, osnosno utjecaje islama! Iznad crkve je niska drvena zvonara, a ispod crkve staro groblje sa nekoliko desetaka stojećih kamenih spomenika. Na mnogima je uklesana puška pa bi se na prvu moglo zaključiti da su to grobovi poginulih ustanika, ali nisu, barem ne svi, čim na jednom fino i čitko piše da ga neki Kosta Vasović „podiže svojoj materi“. U kutu groblja i gomila obrađenog kamena, čak i nekoliko fino izrađenih i ukrašenih ploča – bit će da su i to, barem jednim dijelom, stari nadgrobnjaci.

Crkva brvnara u Ljutovnici je, očito je po stilu, također djelo majstora iz Osata – sliči takovskoj k'o jaje jajetu. Prije je bila posvećena svetom Nikoli, a sada slavi Prenos Svečevih moštiju. Od takovske je mlađa 15 godina, a u nekoj od obnova postavljena su joj nova, poprilično moderna vrata za takvu građevinu, mada na glavnim vratima i dovratku i dalje stoje lijepe rezbarije. I kapija je masivna, kamena, i ne uklapa se baš u kompletan ambijent. Za mene se od takovske razlikuje i po tome što mogu i unutra, zahvaljujući mladiću, popovom sinu, kojem – desi se i to – zaboravih zapisati ime L A unutra je stvarno živopisno: krilati anđelčići i u nebesa zagledani svetitelji lebde po bočnim zidovima i ispod stropa, a raspeti Isus ih gleda s vidljivim zadovoljstvom u očima i na licu. Na brojnim ikonama iz 19. stoljeća točno se vidi ona stara, neindustrijska boja, kakvu više valjda ne zna napraviti niko živ. Dijelom je sačuvan i originalni ikonostas Nikole Apostolovića iz 1810. godine, a carske dveri stoje sa strane, uza zid, i ne vode nikud. Dobar dio zida zauzimaju i dvije spomen-ploče sa imenima nekoliko stotina žitelja Ljutovnice i okolnih sela poginulih u ratovima 1912.-1920. godine.

Treću crkvu brvnaru, u Pranjanima, sagrađenu 1827. godine, ni ne posjećujem, bit će da je i ona ista kao prethodne dvije; radije okrećem na drugu stranu, prema Savincu, četiri kilometra daleko od Takova. I tu je opet glavna jedna poprilično neobična crkva. Riječ je o prvoj zadužbini Miloša Obrenovića, podignutoj od 1819. do 1821. godine i to supruzi Ljubici, tek, dakle, koju godinu nakon što je ovaj dio Srbije izvojevao slobodu od osmanlijskih zavojevača. Početkom 20. stoljeća izgrađena je nova priprata sa kriptom, a za to se založila i valjda najveći dio novca osigurala Mileva, rođena Vukomanović, udovica komandanta Drinske divizije, generala Ranka Alimpića, o čemu govori ploča iznad ulaza u dograđeni dio.

Savinac je, ustvari, samo zaselak sela Šarani, ali makar da je i manje od zaseoka, ima veliki povijesni značaj. U crkvenoj kripti nalaze se mošti Obrena Martinovića, oca vojvode Milana Obrenovića, kao i grob Mine Vukomanović Karadžić, kćerke Vuka Stefanovića Karadžića, slikarice, pjesnikinje i prevoditeljice. Otkud Minin grob baš na Savincu? Mina je bila supruga sveučilišnog profesora Alekse Vukomanovića, iz roda Miloševe supruge kneginje Ljubice. U sjećanje na nju ovdje se već godinama tijekom srpnja mjeseca održava likovna kolonija, a Aleksin i grob njihovog sina Janka također su u crkvi.

U prozračnoj crkvi gotovo golih zidova i potpuno golih stropova ima još grobova, uglavnom upravo pokojnika iz rodova Obrenović i Vukomanović, a neki su, valjda oni manje važni, sahranjeni u dvorištu. Mnogi spomenici su bogato ukrašeni, neki, čak i s natpisima, utonuli u zemlju pa se svake godine vidi sve manje slova. Jedan broj nadgrobnjaka prislonjen je uza zidove pomoćnih objekata, mnogi su polomljeni, a jedni, pak, na kojima nema imena, makar umjetnički moćno izrezbareni, stoje po strani, ostavljeni i zaboravljeni. Možda je među njima i neko u svoje vrijeme istaknut i važan, barem se tako dade naslutiti po bogatoj obradi spomenika, ali nije stavio ime i gotovo, kao da ga nikad nije ni bilo, kao da se nije ni rodio.

U dvorištu stoji i čardak sačuvan još iz Miloševog vremena. Otključan pa se penjem poviriti što ima unutra: staro pokućstvo, škrinje, prozori, slike, ćilimi, sve prekriveno debelim slojem prašine. U blizini su, u koritu rječice Dičine, dva izvora mineralne vode: jedan se zove Mlačac, bit će da je voda toplija u odnosu na ostale, a drugi, očekivano, Svetinja.

Predaja kaže da je Savinac dobio ime po tome što je ovuda „nekad davno“ prošao sveti Sava te da se u kamenu i danas može vidjeti otisak kopita njegove bedevije. Ono malo mještana zna za predaju, ali za stope ne zna gdje bi mogle biti: negdje gdje su, ko zna zbog čega, oku putopisca nevidljive i nedostupne. Pa ću – ne bi li se legenda prevorila u stvarnost – do kraja obilaska Savinca paziti na svaki korak i zagledati u svaki kamen na koji stanem...