Ribeauvillé, najljepše selo Francuske

Znam prilično mnogo odraslih ljudi koji nikad nisu i valjda nikad neće prestati gledati crtiće, ali će se i oni koji jesu lako sjetiti samih sebe iz vremena kad su ih gledali. Sigurno je svako ne jednom poželio doći negdje gdje je ambijent kao u crtićima, a takvo mjesto, vjerovali ili ne, stvarno postoji. Zove se Ribeauvillé i nalazi se u Francuskoj, u Elzasu. Selo se smatra jednim od najljepših u Francuskoj, ima manje od 5.000 stanovnika, a godišnje ga, upravo zbog nevjerojatnog ambijenta, posjeti barem dvadeset puta više turista. Meni je najljepše, naprosto jer nemam toliko mašte da mogu zamisliti ljepše.

Tri utvrde-dvorca, podignute u razdoblju od 14. do 16. stoljeća, nekoliko stotina šarenih kuća, bezbroj legendi, a sve je iz srednjeg vijeka; ne bi mi bilo nikakvo čudo da se, zinut od sve ove ljepote, na izlazu iz neke od bezbroj uličica, sudarim s Ivicom i Maricom ili, zagledan u neki od dvoraca, spazim Zlatokosu kako polako klizi niza zidine glavne kule. Nije čudo ni to što su filmadžije puno puta upravo Ribeauvillé izabrali za snimanje filmova sa srednjovjekovnom tematikom.

Najveći dvorac je Grand-Ribeaupierre, zbog kapele tog sveca poznat i kao dvorac svetog Ulriha, nešto manji i slabije očuvan je dvorac  Girsberg, dok je od Haut-Ribeaupierrea ostala samo okrugla donžon kula. Gradom su inače više od 500 godina vladali grofovi Ribeaupierre, u njemačkoj inačici Rappolstein. Jedna legenda priča o tome kako je neka od nevjesta iz obitelji Hungerstein udavila muža i nakon 20 godina tamnovanja pokušala, uz pomoć čuvara, pobjeći iz dvorca svetog Ulriha, druga o dvojici braće koja su živjela u tom i dvorcu Girsberg i svakog jutra, posvađani zbog neke ljepotice, ispaljivali strijelu jedan prema drugom, sve dok jedan nije stvarno pogodio, treća o bijeloj dami čijeg su muža razbojnici ubili, a nju oteli, pa im je pobjegla i njen duh još uvijek luta šumom ispod dvoraca, četvrta o tome kako je neki od Ribeaupierrea u lovu slijedio jelena i pao s ruba stijene, ali je padajući toliko usrdno molio Gospu da ga spasi da je, umjesto razbijanja o stijene, samo lagano „aterirao“ u travu i mahovinu... I, za zahvalu, podigao Gospi kapelu. Elem, legendi je toliko da se, bezbeli, neko dosad sigurno sjetio sastaviti ih u posebnu knjigu.

Ima u Elzasu još puno simpatičnih sela i gradića, ali su se u njima između šarenih kuća uglavnom natiskale i novogradnje. U Ribeauvillé toga nema, nijedna nova zgrada nije napravljena ima već više od dvjesto godina, njima je mjesto izvan stare jezgre, raspored ulica je isti kao i prije pola milenija, a i kuće, samo što su im drveni dijelovi uvijek osvježeni jakim i jarkim bojama. Umjesto novogradnji „natiskali“ se prekrasni bunari i –ima ih na barem deset mjesta – svirači. Jedan dočekuje posjetitelje već uz prostrani parking pred ulazom u stari dio, a smjestio se među cvjetnim alejama u kojim se našlo mjesta i za za naše krajeve pomalo nevjerojatnu „zgradu“, ovdje poznatu kao „hotel za kukce“, drvenu konstrukciju u kojoj su složene grede, cjepanice, slama, šišarke, betonski elementi i koješta drugo u što se kukci vole zavući; kao, da se, jadni, ne bi patili po stablima, krovovima i ostalim zaškoljcima, napravit ćemo im hotel :) Svirač stoji i ispred turističkog ureda, i na jednom od bunara, i na velikom kamenu na glavnom trgu, ima ga i po krovovima, i uklopljenog u ulaze te u firme restorana i kafića. Na jednoj kući naslikan petočlani srednjovjekovni bend, onako ugrubo izgleda mi: flauta, diple, truba, violina i nešto nalik na bendžo. Jedan od Ribeaupierrea je čitavog života je bio zaštitnik i, u dobroj mjeri, mecena glazbenika, kako dobrih pjevača, još više svirača, i to ne onih „akademskih“, ako se taj izraz uopće može vezati za vrijeme od prije 500 i više godina, već običnih veseljaka koji svirkom i pjesmom vole zabaviti i sebe i druge. Tako je Ribeauvillé postao svojevrsno okupljalište ljubitelja zabave, u spomen na to u gradiću se svake godine, i to prvog vikenda u rujnu, održava „Festival violina“, a mjesec dana kasnije i Festival srednjovjekovne glazbe.

Na ulazu u staru jezgru je kružni tok po kojem su zalegla janjad okićena mašnicama, a da neko od njih ne iskoči pod auto, pazi sjedobradi pastir sa svjetiljkom u jednoj i debelim štapom u drugoj ruci, obučen, dakako, u elzašku narodnu nošnju. Na nekim od krovova se razbaškarile rode; ovdje im nerijetko naprave metalne konstrukcije, a one obave ostatak posla na izgradnji gnijezda. Cvjetnjaci su, kao i mnogi izlozi te pročelja kuća, u preduskrsno vrijeme dodatno, vrlo maštovito urešeni šarenim kokama i jajima, a tek gdjegdje i zekama; kod nas su zeke na tom planu odavno porazili koke, mada, iskreno, nikad nisam shvatio kakve veze imaju zekoslavi i Uskrs.

Posebna priča je vino, jer bi bez njega uzalud bile sve violine, trube i flaute ovog svijeta. Ima po bijelom svijetu poznatih vinarskih mjesta oko kojih ćete slabo igdje vidjeti vinograde. Ta mjesta umjesto vinograda imaju marketing, pa i vino, umjesto iz loze, cijede iz marketinga. U  Ribeauvilléu se vinogradi, unatoč poprilično „žestokom“ nagibu zemljišta, spuštaju doslovno do prvih kuća u naselju, vino se nudi ispred barem stotinu privatnih kuća, vinarija i ugostiteljskih objekata, a njihovi vlasnici se već desetljećima, iz dana u dan, natječu u maštovitosti pri kreiranju ponude. Tako se na jednoj firmi našao rumeni fratar čiji se habit stapa s buretom, negdje su boce naredane u prepolovljenu burad, negdje prolaznike gledaju iza prozorskih stakala, a negdje iz zidova vire pipe pa poturiš čašu i natočiš vina. Trsovi su našli mjesta na vijencima ispod krovova, kamenim dovratnicima i bunarima, gdjegdje su složeni i od vinskih čepova, a u mnogim dvorištima su parkirana drvena kola natovarena buradima. Razna bijela vina, ali i „pinot noir“, teku ovdje u potocima, pa je vinogradarstvo i službeno industrijska grana broj 1.

Industrijska grana broj 2 je turizam. Već spomenuh dovoljno odličnih razloga za posjet gradiću, ali to ni izbliza nije sve. Mogli su, recimo, i ovdje s druge strane brda probiti cestu, da se pred dvorce iznad grada može autom. Tako su uradila mnoga druga slična mjesta, ali ne i Ribeauvillé: fino udahneš i polako „pješaka“ do vrha. Mogli su raskrčiti jedan red šarenih drvenih kuća pa podići hotel i „mlatiti lovu“, ali nisu. Kad mi kroz glavu prođu natječaji za najljepše kuće i dvorišta u općinama po Bosni i Hercegovini, samo bih se kiselo nasmijao, budući da je ovdje i u najzapušteniju kuću – tako mi izgleda i siguran sam da je tako – uloženo nemjerljivo više  truda nego u one što kod nas budu proglašene najljepšim. Neke naše stare čaršije mogle su napraviti slično, ali smo mi, odnosno naši gradski oci, rušili stare građevine ili ih puštali (i još uvijek puštamo) da se same sruše. Ovdje se na pročeljima i dovratcima mogu pročitati neka davna godišta pored kojih se kočopere plemićki grbovi, rezbarije i likovi u nazivima lokala su – nije pretjerano reći – prava  mala umjetnička djela, a isto vrijedi i za kamene te drvene lučne kapije, često očito namjerno izrađene tako da ne budu savršeno simetrične, svaka saksija je, osim što je puna cvijeća (za što je Ribeauvillé „odlikovan“ sa četiri zvjezdice „Village Fleuris“, odnosno „Mjesto cvijeća“, a s toliko zvjezdica se ne može pohvaliti puno mjesta), ukusno oslikana ili je na njoj uklesan neki od simbola gradića, u prodavaonicama hrane se nude, primjerice, desetci vrsta tradicionalnih kobasica ili meso u staklenkama zaliveno masnoćom, baš onako kako su nekad, dok po selima nije bilo električne struje, radile naše domaćice kako bi i zimi sačuvale čvarke ili burek svježim. Mi smo, nažalost, mnoge svoje tradicije zabacili i naprečac ih smjestili u davnu prošlost, Elzašani svoje, evo, ljubomorno čuvaju, i ne samo to, već su od njih napravili unosan posao.

Da na planu turizma kroz cijelu godinu ne bi bilo „praznog hoda“, da bi sezona trajala „od do“, u gradiću se, osim već spomenutih, priređuje još nekoliko festivala. Jedan je, u svibnju, posvećen elzaškom „kuglofu“, što je i odgovor na pitanje zašto se u nekim izlozima mogu vidjeti modle, odnosno kalupi za ukusni kolačić, drugi, u srpnju, posvećen je vinu, a treći, u rujnu, predstavlja jednu od najpoznatijih europskih izložbi cvijeća i cvjetnih vijenaca. Ako tome pridodamo i proljetni te božićni festival, kao i brojne kulturne događaje, praktički nema tjedna da se u gradiću ne održava nešto posebno. I još: elzaški „kuglof“ je „drugačiji od drugih“, budući da su kalupi od terakote, a usto je ukrašen sitnim suhim grožđicama.

I ono što „na broj“ imaju svi okolni i drugi gradovi i gradići, a što je turistima zanimljivo, tu je i ne može mu se naći zamjerka. Štoviše, recimo gradski toranj je jedan od najstarijih u Elzasu, podignut je još u 13. stoljeću. I ovdašnji Francuzi i Nijemci ga, svako svojim jezikom, nazivaju Mesarski toranj, a u vrhu mu još uvijek stoji zvono kojim je tijekom srednjovjekovlja oglašavan policijski sat. Obilježene su, s puno ukusa, kao i sve ostalo, rodne ili kuće u kojima su živjeli i radili poznati mještani. Najstariji dio mjesne katoličke crkve svetog Grgura, sazidane u gotičkom slogu, potječe iz 1260., a lađe su dograđene 1475. godine. Početkom 19. stoljeća na sjevernoj strani je dodana Gospina kapela u kojoj se čuva čudotvorna Bogorodičina slika iz hodočastilišta u Dusenbachu. Iako je crkva 1944. godine – tada je Elzas bio dijelom Hitlerovog Reicha – teško oštećena savezničkim bombama, danas nije vidljiv nijedan ožiljak. U crkvi je, naravno, mnogo vrijednih umjetnina, od replike Svetog groba, sa usnulim stražarima i Kristom koji zahvaljuje Ocu, pa do ovdje veoma štovanog Gospinog kipa od lipovog drveta. Krstionica je neogotička, od hrastovine, kao i dva bočna oltara, posvećena svetom Ivanu Krstitelju i svetom Mihovilu. Sve to i koješta drugo drveno i neogotičko, uključujući i glavni oltar, dodano je naknadno i djelo je Theophila Klema (1849.-1923.), poznatog po sličnim umjetninama u mnogim drugim hramovima u Elzasu i na širem području, uključujući i crkvu svetog Morisa u Strasbourgu te katedralu svetog Etjena u Metzu.

Vjera je očito uvijek bila važan segment života ovdašnjih ljudi pa vjerskih obilježja ima i mimo glavne crkve. Uz mjesnu bolnicu je, recimo, napravljena još jedna dopadljiva crkva, a vjersko i svjetovno se nenapadno miješa. Ovdje to očito nikome ne smeta, pa se jedan od restorana zove „Sveta tri kralja“, ispod jednog od krovova, između kipova Gospe i anđela,  velikim slovima ispisan početak Zdravomarije, na nekoliko križanja stoje križevi s raspetim Kristom visine prosječnog čovjeka, a sa šarenih fasada nerijetko nas motri Gospa ili neki od svetaca. Blizu bolničke crkve je, mimo mjesnog, gdje se pokapaju svi, malo groblje ovdašnjih župnika: neki spomenici su ispisani njemačkim, neki francuskim, a treći su se, kako nikome ne bi zasmetalo, odlučili za kompromis pa sve piše na latinskom jeziku. Dvorište samostana svete Ivane Orleanske idealno je za kratki odmak od inače vrlo ugodnog šušura uličica, s kojih se nikad ne može čuti povišen ton, preglasna glazba ili bilo kakav drugi prejak zvuk. Samostan stoji uz glavnu ulicu, ali je dvorište nekim čudom potpuno izolirano od vanjskih zvukova; korak unutra je tako iskorak u neki drugi svijet – da se ne čuje biglisanje usamljenog slavuja, taj svijet bi se mogao nazvati bezglasnim ili bezvučnim.

Proljeće je, sredina travnja, u Elzasu prohladno i s prilično kiše. Vegetacija se i ovdje tek budi, jedino su, meni baš začudo, limuni već veliki i polako se pune bojom. Ne smijem ni zamisliti kako će sve bajkovito izgledati za petnaest ili mjesec dana, pogotovo što oni koji odlučuju o izgledu i životu Ribeauvilléa nikad, izgleda mi, ne spavaju već samo smišljaju kako ga učiniti još ljepšim. Bunari i fontane, a ima ih mnogo, presijavaju se u kapljicama jutrošnje kiše, neke i odjevene u cvjetno ruho, pupovi stabala obrezanih vrhova pohotno iščekuju pravo umjesto zubatog sunca, stalaže kućice u kojoj se može ostaviti viška knjiga ili besplatno uzeti neka zanimljiva pune su i svako malo neko svrati, pereci i kifle iznad vrata malih pekara mame, nigdje nijedne kineske prodavaonice, nigdje glupavih cool novotarija što su preplavile svijet… Zato je tu povelika prodavaonica kristala, minerala, fosila, poludragog i dragog kamenja; hajde što ima finih komada brazilskog ametista, ali se iz izloga smiješi i najveći komad lapis lazulija koji sam ikad vidio. Stigao je iz Afganistana, a cijena je prava sitnica :) svega 590 eura :-O

 Na kraju đira više ne znam je li mjestašce selo ili grad, ali, što god bio, da sam ja nekim slučajem kakav iskoni gotovan što ništa ne radi već, tako, iz čista mira, obilazi svijet, sigurno bih za jedno od odredišta odabrao Elzas i u njemu Ribeauvillé. Fino bih ostavio auto na prostranom parkingu ispod samih gradskih zidina i, kroz jedna od nekadašnjih četvorih gradskih vrata, krenuo u obilazak. Evo, baš ovako kako opisah :)